Pred nama je jedna vrlo aktuala tema s kojom sam se na osobit način susretao u sakramentu svete ispovijedi. O čemu se zapravo radi.
U svojoj svećeničkoj praksi često sam primjetio kako se ljudi nepotrebno brinu i opterećuju s nekim stvarima na koje vrlo često ne mogu utjecati. Prvo ću se dotaknuti misli s naglaskom na prisilne misli – misli koje nisu od Boga. Kakve bi to bile prisilne misli? To su takve misli da ih mi nismo u tom trenutku (maožda imaju podlogu od ranije) izazvali i sada nas one progone i muče. Kao npr. misli koje nas potiču na tešku psovku – Bogopsovku, seksualne misli s primjesama perverznog ili nečeg drugog što je nastrano i nakaradno, misli o ubojstvu ili samoubojstvu. Kao što primjećujete riječ je, kad bi se to pretočilo u djelo, o teškim grijesima ili pak smrtnim grijesima.
Po čemu su prisilne?
Pa po tome što ih mi nismo potaknuli svojom voljom nego su nam nametnute. Tko ih nameće? Demon ili zao duh. Trebamo biti svjesni ovoga. Koliko god te misli bile grešne dok ostaju misli one su samo tek mali grijeh, ali ako pređu u djela tj. konkretne čine onda to postaje veliko zlo i samim time veliki ili pak smrti grijeh. Zato ih na početku svake mise ispovjedamo u općinskom činu ispovjedi (Ispovjedam se Bogu svemogućemu…)
Mnogi će upitati kako se boriti protiv njih? Jedna od uspješnijih metoda jest zapravo uopće se ne boriti nego ih samo pustiti. Jer kako su došle tako će i proći. No ako se mi pođemo boriti protiv njih, a tada se zapravo podsvjesno njima bavimo, jasno je da nas neće tako lako pustiti na miru. Ili bolje rečeno mi ne puštamo te misli. A ako se ne budemo njima bavili onda će nas te misli kako su same od sebe došle tako i otići. Ili drugačije rečeno kako ih je demon u našu svijest donio, kad vidi da se ne želimo time baviti, sam će ih i odnijeti sa sobom. On ih je donio nama kao “ponudu” no ako mi tu ponudu ignoriramo i on će odustati baviti se nama.
Kažu mnogi kako im te misli često dolaze pod misom, kad su u osobnoj molitvi. Pa i to je logično i za razumjeti jer što smo bliže Bogu time ćemo i više biti na udaru Sotone. Jer on će sve učiniti samo da nas odmakne od Boga a mi to ne trebamo dopustiti.
Nadalje što se tiče strahova postoje dvije vrste: onaj pozitivni i negativni strah. Pozitivni strah je takav da nam služi za samoobranu, kao mjera predostrožnosti za nešto, ili pak “strah prema Bogu” preciznije rečeno strahopoštovanje. Taj strah je po sebi dobar i koristan i njega se ne trebamo odricati.
Naprotiv onaj drugi negativni strah je uvijek na našu štetu. To je strah koji nam ulijeva Božji neprijatelj i takvoga se trebamo oslobađati i odricati jer nam ne donosi nikoje dobro. Taj strah je često neopravdan i neutemeljen. On je paralizirajući i histeričan a to ne može biti dobro za čovjeka koji je ljubljeno dijete Božje. Taj strah ima za cilj da sumnjamo u sve što je s Božje strane da naruši odnos između Boga i nas. Borba protiv ovog straha ne postiže preko noći. I to je proces koji zahtjeva strpljenje, molitvu i vjeru.
Primijetit će te kako ću se i u buduće vrlo često pozivati na ovo četvero (proces, strpljenje, molitva i vjera) jer bez toga se jednostavno ne može napredovati na putu prema Bogu.
Božji blagoslov!
fra Tomislav Svetinović
