Prošle nedjelje slušali smo u evanđelju kako je Isus učinio prvo čudo u Kani Galilejskoj. Današnje evanđelje govori nam o Isusovom prvom nastupu u rodnom Nazaretu i njegovoj prvoj propovijedi. Nije to bilo slučajno. I ovaj prvi korak bio je pod vodstvom Duha Svetoga. Upravo na to evanđelist Luka polaže težište.

Isus je Krist, pomazanik Duha Svetoga. Kod krštenja na nj silazi Duh, potvrđujući ga za mesijansku službu. Isti Duh upravlja cijelim Isusovim djelom.

U prvi mah ne događa se ništa osobito. Subota je, Isus dolazi u sinagogu, koja je bila ispunjena do posljednjega mjesta. Vjerojatno su došli i oni koji nisu često dolazili. Isusa mnogi poznaju. U zadnje vrijeme čuli su, kako ljudi pričaju da čini čudesna djela po mnogim mjestima i gradovima. Ozdravlja bolesne i izgoni zloduhe, uskrisava mrtve, govori neodoljivom snagom i mudrošću. Sad imaju prigodu čuti njegovi građani je li istina to što se o njemu govori.

Tkogod je želio, mogao je uzeti riječ. – Tako su pružili Isusu svitak.
Razmotao ga i čitao stojeći. Ulomak je bio iz Izaije proroka.
„Na meni je Duh Gospodnji, jer me je pomazao. Poslao me da donesem Veselu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i povraćanje vida slijepima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4,18-19).

Tada su svi sjeli da čuju tumačenje. Na prvu Isusovu riječ svi se zapanjiše. Rekao je kratko i sažeto: Riječi koje ste čuli, danas se ispuniše. Prorok Izaija ne govori to o sebi. On govori o meni. Vi me poznate. S vama sam dosada živio i radio. Došlo je vrijeme da vam kažem punu istinu o sebi: Ja sam i obični čovjek, ali sam i Božji Sin, koga je Duh Božji pomazao da bude navjestitelj blage i radosne vijesti.

Ja sam onaj koga su očekivali vjekovi, koga su slutili i molili vaši očevi. Ja sam onaj Duhom pomazani i od proroka obećavani. Ja sam Mesija. Vašem očekivanju je došao kraj. Molitve su vam uslišane…
Tako u rodnom Nazaretu Isus počinje svoj spasiteljski put koji će ga odvesti na križ. Njegova prva propovijed ocrtava plan spasenja i životnu zadaću Spasitelja.

 

Današnja Božja riječ želi nam staviti na srce: plan našega spasenja, ostvarenje kraljevstva Božjega u srcima i životu ljudi davno je izrađen. Obećani Spasitelj je tu. Godina milosti Gospodnje, zapravo milosni trenutak je tu, svanuo je dan spasa. Ono što je Bog obećao, pretvara se u djelo. Dugo čekanje i nada sada su stvarnost: spasenje je tu, Spasitelj je tu; Božje kraljevstvo je počelo, ispunjaju se vječne želje čovjekova srca.

 

Isusove riječi odzvanjaju danas u našim ušima. Nemojmo biti gluhi, ni nagluhi. I naše oči moraju biti uprte u njega, jedino u njega. Nemojmo biti poput onih Nazarećana, koji nisu primili Isusa kao Spasitelja, Mesiju.
Isusove su riječi upućene nama osobno. One se danas ispunjaju, one i danas vrijede. Bog nama progovara. Isusova riječ odzvanja među nama. Kao što je njegova riječ odzvanjala Galilejom i jeruzalemskim hramom, tako je i sada njegova riječ među nama, pa nam govori, pa nam tumači, pa nas opominje, pa nas sokoli, pa nam srca ispunja nadom i radošću. Znamo i uvjereni smo da nam u riječi Božjoj snagom Duha Svetoga progovara sam Bog i to svakom srcu koje mu se otvara. Njegova se riječ danas među nama ispunja. Ona vrijedi danas!

Isus nije samo naviještao riječ. On je donio njezino ispunjenje. On je poslan biti blagovjesnik siromasima, ozdraviti one koji su slomljena srca, osloboditi zarobljene, vratiti vid onima koji su bili slijepi.

 

– Blagovjesnik siromasima – Njegova je poruka spasenje siromašnima. Siromah je tko nema kruha – i tko ne posjeduje Boga. Zalaže se za one koji su u ljudskom društvu siromašni, obespravljeni, izbačeni. Takvi će zauzimati prva mjesta u njegovu kraljevstvu. Za njih je rezervirao posebnu ljubav i brigu. On se izjednačuje s njima i postaje im solidaran.

Oko nas je mnoštvo onih koji su slomljena srca, kojima je potrebno oslobođenje od raznih ropstava suvremenog svijeta? Zar nismo opterećeni tolikim praznim i lažnim obećanjima? I vidimo da smo često izvarani na razne načine. Nitko nam ne može osigurati spasenje, oslobođenje i život u punini.
Mnogi od nas robuju lošim navikama. Robovi smo raznih poroka i strasti koje ne dopuštaju da živimo nutarnju slobodu. Robovi smo često vlastitog uvjerenja da ne možemo biti bolji, da smo preduboko potonuli. Isus je došao sužnjima proglasiti oslobođenje. Vjerujemo li to?!

 

Isus je došao vratiti vid slijepima. Ne samo fizički slijepima, nego prije svega duhovno slijepima. To je ona tvrdoća koja zatvara ljudska srca za Božju riječ. A zar nismo i mi često zaslijepljeni svojim vlastitim predrasudama i uvjerenjima? Ne želimo mijenjati svoje poglede. I nama je potreban vid. Onaj pravi vid kojim ćemo moći ispravno gledati i prepoznati Isusa, koji je izvor svjetla istine i života. Zaslijepljeni smo zavodljivim sjajem svijeta (netko je odan piću, drogi… kakvom hobiju, uspjehu, zabavi, igrama na sreću, praznovjerju, čitanju horoskopa…)
Danas se gata na više načina: bacaju se karte, pa se iz kombinacija čita sreća. Izvrću se fildžani nakon ispijanja kave… Neki vide u crtama dlana i sreću i nesreću… Sve je to praznovjerje, sve je to štetno i opasno…

 

Isus je došao pustiti na slobodu potlačene. Ima mnogo onih koje smo mi zarobili i kojima uskraćujemo slobodu. Ima mnogo onih o kojima mi imamo krivo mišljenje i držimo da se više ne mogu promijeniti. Mi smo im uskratili slobodu. Molimo zato Isusa da pusti na slobodu sve potlačene u nama samima, kako bismo osjetili u sebi čistoću i mir.

 

Mi vjerujemo da je Isus i sada s nama i među nama snagom svoga uskrsnuća. Isus je živ! Stoga i za nas vrijedi evanđeoska riječ: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima (Lk 4,21). Nismo prepušteni sili vremena, nismo prepušteni slučaju i čudnim okolnostima. I nas danas nosi Isusova ljubav i njegov Duh. Nismo sami. Bog je s nama! Bog nas ljubi! Vjerujemo li to? Svjedočimo li to? Mi smo sakramentima Krštenja i Potvrde pomazani Duhom Svetim. A to znači da je svaki kršćanin pomazanik. I mi smo pozvani i poslani činiti što je Isus činio. Po nama Isus i danas želi vraćati vid svima koji su u tami. Po nama koji smo postali njegovi učenici. S Isusovih usana teče najljepša riječ, riječ koja srca ispunja radošću.

 

Protestantkinja postaje katolkinjom

Biskup Mermilod obratio je neku ženu samo jednim poklonom pred Presvetim oltarskim sakramentom. Dok je još bio župnik, običavao je svake večeri pohoditi crkvu da vidi gori li vječno svjetlo i je li crkva dobro zaključana. Pošao bi oltaru i kleknuvši pred svetohranište, pomolio se Bogu, poljubio podnožje oltara i vratio se u svoj stan.

Jedne večeri, misleći da je sam u crkvi, učini sve kako je i običavao. Ali kad je htio izići iz crkve, začu neki šum. Okrenu se i opazi kako se otvara ispovjedaonica iz koje iziđe jedna gospođa. Župnik se začudi i upita ju:
– Što Vi tu radite tako kasno?

– Ja sam protestantkinja – odvrati gospođa – čula sam Vaše propovijedi o prisutnosti Isusovoj u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Uvjerili ste me u to. Prije sam sumnjala pitajući se vjerujete li Vi u to što govorite. I zato sam ovamo došla vidjeti ponašate li se prema Presvetom Sakramentu kao čovjek koji živo u to vjeruje. Potpuno sam se uvjerila da ste čovjek vjere promatrajući Vas večeras. Zato Vas molim da me primite u svoju katoličku vjeru po kojoj se čovjek najsigurnije može spasiti.

I žena pristupi u krilo Katoličke crkve.