.
Čitanje: Kol 1, 3-5
[Braćo,] zahvaljujemo Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, svagda za vas moleći. Jer čuli smo za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju gajite prema svima svetima poradi nade koja vam je pohranjena u nebesima.
U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.
Milosni život po Duhu
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Razmišljat ćemo o stožernim krepostima: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. To su četiri stožerne kreposti. Kao što smo više puta istaknuli te četiri kreposti pripadaju vrlo drevnoj mudrosti koja prethodi i samom kršćanstvu. U srcu svakog muškarca i žene postoji, dakle, sposobnost traženja dobra. Duh Sveti nam je dan kako bi onaj tko ga prima mogao jasno razlikovati dobro od zla, kako bi imao snage prionuti dobru izbjegavajući zlo i, na taj način, postići puno samoostvarenje.
No, na našem putu prema punini života, koja pripada određenju svake osobe – cilj svake osobe je punina, to da uživa puninu života – kršćanin ima posebnu pomoć Duha Isusa Krista, Isusova Duha. Ona se postiže darom ostalih triju, čisto kršćanskih kreposti koje se u spisima Novoga Zavjeta često spominje zajedno. Ti temeljni stavovi, koji karakteriziraju život kršćanâ, jesu tri kreposti koje ćemo sada zajedno izgovoriti: vjera, nada i ljubav. Recimo naglas: vjera, nada i ljubav, ništa ne čujem, glasnije! Vjera, nada i ljubav. Bili ste sjajni!
Kršćanski su ih pisci već vrlo rano prozvali „bogoslovnim“ ili „teologalnim“ budući da se primaju i žive u odnosu s Bogom, kako bi ih razlikovali od druge četiri koje se nazivaju „stožernim“, s obzirom na to da ove potonje predstavljaju „stožer“ dobroga života. Ove tri pak su primljene na krštenju i dolaze od Duha Svetoga. I jedne i druge, i bogoslovne i stožerne naime, koje se u mnogim sustavnim razmišljanjima obrađuje zajedno, tako su činile divan niz od sedam kreposti koji se često suprotstavlja popisu sedam smrtnih grijeha.
Ovako se u Katekizmu Katoličke Crkve opisuje djelovanje bogoslovnih kreposti: „Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obilježuju ćudoredno djelovanje koje je vlastito kršćaninu. One oblikuju i oživljavaju sve ćudoredne kreposti. Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluže vječni život. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u moćima ljudskog bića“ (1813).
Dok je opasnost stožernih kreposti ta da stvore muškarce i žene koji su se vinuli do herojskog stupnja u činjenju dobra, ali koji su sve u svemu usamljeni i izolirani, veliki dar bogoslovnih kreposti jest život življen u Duhu Svetom. Kršćanin nikada nije sam. On čini dobro ne radi divovskog napora osobnog predanog zalaganja, nego zato što, kao ponizan učenik, ide za Učiteljem Isusom. On ide naprijed na putu. Kršćanin ima bogoslovne kreposti koje su veliki protuotrov samodostatnosti. Koliko se samo puta neki moralno besprijekorni muškarci i žene izlažu opasnosti da postanu, u očima onih koji ih poznaju, umišljeni i naduti! Na tu nas opasnost snažno upozorava Evanđelje, gdje Isus preporučuje svojim učenicima: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ (Lk 17, 10).
Oholost je otrov, jak otrov: samo jedna njena kap je dovoljna da uništi čitav život proživljen u znaku dobra. Neka je osoba možda učinila brdo dobročinstava i požnjela priznanja i pohvale, ali ako je sve to činila samo zbog sebe same, da uzvisi samu sebe, može li je se i dalje zvati kreposnom osobom? Ne!
Dobro nije samo cilj, nego i način. Za dobro treba mnogo diskrecije, mnogo ljubaznosti. Za dobro nadasve treba svući sa sebe onaj tako često glomazan oklop koji predstavlja naš ego. Kad je naš „ja“ u središtu svega sve se ruši. Ako svako djelo koje činimo u životu činimo samo zbog nas samih, je li ta motivacija doista toliko važna? Taj jadni „ja“ zagospodari svime i tako se rađa oholost.
Da bismo ispravili sve te situacije koje ponekad postaju bolne, od velike su pomoći bogoslovne kreposti i to posebno u trenucima pada, zato što i oni koji imaju dobre moralne nakane katkad padnu.
Svi padamo u životu, zato što smo grešnici. Baš kao što i oni koji se svakodnevno vježbaju u krepostima ponekad griješe – svi griješimo u životu –: um nije uvijek bistar, volja nije uvijek čvrsta, strasti se ne drži uvijek na uzdama, hrabrost ne pobjeđuje uvijek strah. Ali ako otvorimo srce Duhu Svetom – nutarnjem Učitelju –, On u nama oživljava bogoslovne kreposti: ako smo, dakle, izgubili povjerenje, Bog nas ponovno otvara vjeri – snagom Duha, ako smo izgubili povjerenje, Bog nas ponovno otvara vjeri –; ako nas je obuzela malodušnost, Bog iznova budi u nama nadu; ako nam je srce otvrdnulo, Bog ga omekšava nježnošću svoje ljubavi.
.
RAZBORITOST
Biblijsko čitanje: Izr 15, 14.21-22.33
Razumno srce traži znanje, a bezumnička se usta bave ludošću. Ludost je veselje nerazumnomu, a razuman čovjek pravo hodi. Ne uspijevaju nakane kad nema vijećanja, a ostvaruju se gdje je mnogo savjetnika. Strah je Gospodnji škola mudrosti, jer pred slavom ide poniznost.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnju katehezu posvećujemo kreposti razboritosti. Ona, zajedno s pravednošću, jakošću i umjerenošću tvori takozvane stožerne kreposti koje nisu isključiva povlastica kršćana, nego pripadaju baštini drevne mudrosti, posebno grčkim filozofima. Stoga je upravo tema kreposti bila jedna od najzanimljivijih tema u opusu susreta i inkulturacije.
U srednjovjekovnim spisima predstavljanje vrlina nije jednostavno nabrajanje pozitivnih osobina duše. Sagledavajući klasične autore u svjetlu kršćanske objave, teolozi su zamislili sedam kreposti – tri bogoslovne i četiri stožerne – kao neku vrstu živog organizma, gdje svaka krepost ima skladan prostor koji zauzima. Postoje bitne i dodatne kreposti, kao što imamo pilastre, stupovlje i kapitele. Eto, možda ništa bolje od strukture srednjovjekovne katedrale ne može predočiti sklad koji postoji u čovjeku i njegovu neprestanom stremljenju dobru.
Krenimo, dakle, od razboritosti. To nije krepost plašljive osobe, koja se uvijek koleba i oklijeva što poduzeti. Ne, to je pogrešno tumačenje. To nije ni samo oprez. Staviti razboritost na prvo mjesto znači da je čovjekovo djelovanje u rukama njegove inteligencije i slobode. Razborita osoba je kreativna: razmišlja, procjenjuje, nastoji razumjeti složenost stvarnosti i ne dopušta da je preplave emocije, lijenost, pritisci i iluzije.
U svijetu u kojem prevladava pojavnost, površne misli, banalnost bilo dobra bilo zla, vrijedi se prisjetiti drevne lekcije o razboritosti.
Sveti Toma, tragom Aristotela, naziva je „recta ratio agibilium“ („ispravna norma djelovanja“). To je sposobnost upravljanja činima kako bi ih se usmjerilo prema dobru; zato je se naziva još i „kormilarom krepostî“. Mudar je onaj ili ona koji znaju birati: sve dok ostaje na knjigama, život je uvijek lak, ali usred vjetrova i valova svakodnevice sasvim je druga stvar, često smo nesigurni i ne znamo kojim nam je putom ići. Onaj tko je mudar ne bira nasumce: prije svega zna što hoće, dakle razmišlja o situacijama, traži savjet od drugih i, širinom pogleda i unutarnjom slobodom, izabire kojim će putom krenuti. To ne znači da ne može pogriješiti – na kraju krajeva svi smo mi uvijek ljudi – ali će bar izbjeći velika zastranjenja. U svakoj sredini, nažalost, ima onih koji nastoje ukloniti probleme lakomisleno i brzopleto ili uvijek zametnuti svađu. Razboritost je, međutim, osobina onoga tko je pozvan vladati: zna da je je teško upravljati, da ima mnogo raznih gledišta i da ih se mora nastojati uskladiti, da se mora činiti dobro ne nekima nego svima.
Razboritost također uči da je, kako se običava reći, „izvrsno neprijatelj dobra“. Previše revnosti, naime, u nekoj situaciji može dovesti do katastrofe: može srušiti zgradu koju se, međutim, trebalo graditi postupno; može dovesti do sukobâ i nerazumijevanjâ; može čak raspiriti nasilje.
Razborita osoba zna čuvati sjećanje na prošlost, ne zato što se plaši budućnosti, nego zato što zna da je tradicija baština mudrosti. Život je satkan od neprestanog preklapanja starog i novog i nije dobro uvijek misliti da svijet počinje od nas, da se s problemima moramo suočavati ispočetka. Razborita osoba je također dalekovidna. Jednom kad se odluči za cilj kojem će težiti, ona zna da mora osigurati sva sredstva da ga postigne.
Mnogi odlomci iz Evanđelja pomažu nam odnjegovati razboritost. Na primjer: razborit je onaj koji gradi kuću na stijeni a nerazborit onaj koji je gradi na pijesku (usp. Mt 7, 24-27). Mudre su djevice one koje nose sa sobom ulje za svoje svjetiljke a lude one koje ne nose (usp. Mt 25, 1-13). Kršćanski je život spoj jednostavnosti i mudrosti. Pripremajući svoje učenike za poslanje, Isus im preporučuje: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10, 16). Kao da se želi reći da nas Bog ne želi samo svetima, već nas želi inteligentno svetima, jer bez razboritosti se u tren oka skrene s pravoga puta!
.
PRAVEDNOST
Čitanje: Izr 21, 3.7.21
Da se vrši pravda i čini pravo, draže je Jahvi nego žrtva. […] pake će odnijeti nasilje njihovo, jer ne žele činiti pravice. […] Tko teži za pravdom i dobrohotnošću, nalazi život i čast.
Draga braćo i sestre, sretan vam Uskrs i dobar dan!
Evo nas na drugoj stožernoj kreposti: danas ćemo govoriti o pravednosti. To je socijalna vrlina u pravom smislu riječi. U Katekizmu Katoličke Crkve definirana je na sljedeći način: „moralna krepost koja se sastoji u stalnoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada“ (br. 1807). To je pravednost. Često se pri spomenu pravednosti navodi i krilatica koja je predstavlja: „unicuique suum – svakome njegovo“. To je vrlina zakona, koja nastoji ravnopravno urediti odnose među ljudima.
Slikovito je predstavljena vagom, jer ima za cilj „izravnati račune“ među ljudima, posebno kad prijeti opasnost da budu iskrivljeni nekom neravnotežom. Njezin je cilj da se u društvu prema svakome postupa prema njegovom dostojanstvu. Ali već su drevni učitelji učili da to zahtijeva i druge kreposne stavove, kao što su dobronamjernost, poštivanje, zahvalnost, ljubaznost, čestitost, dakle kreposti koje pridonose dobrom suživotu među ljudima. Pravednost je krepost koja služi dobrom suživotu među ljudima.
Svi razumijemo kako je pravednost temeljna za miran suživot u društvu: svijet bez zakonâ koji poštuju prava bio bi svijet u kojem je nemoguće živjeti, nalikovao bi džungli. Bez pravednosti nema mira. Naime, ako se pravednost ne poštuje, dolazi do konflikata. Bez pravednosti se uspostavlja zakon tlačenja slabijih od strane jačih, a to nije pravedno.
Ali pravednost je krepost koja djeluje i u velikim i u malim stvarima: ne tiče se samo sudnica, već i etike koja odlikuje naš svakodnevni život. Uspostavlja iskrene odnose s drugima: ostvaruje evanđeosko načelo prema kojoj kršćanski govor mora biti: „’Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,37). Poluistine, podmuklosti kojima se želi obmanuti bližnjega, prešućivanja koja skrivaju prave namjere nisu stavovi u skladu s pravednošću. Pravednik je čestit, jednostavan i iskren, ne nosi maske, predstavlja se onakvim kakav jest, istinoljubiv je u govoru. Iz njegovih usta često izlazi riječ „hvala“: on zna da, koliko god se trudili biti velikodušni, drugima ostajemo dužni. Ako volimo, to je i zato što je nama prvima iskazana ljubav.
U predaji se mogu naći bezbrojni opisi pravednika. Pogledajmo neke od njih. Pravednik gaji veliku ljubav prema zakonima i poštuje ih, svjestan da oni predstavljaju barijeru koja štiti bespomoćne od arogancije moćnikâ. Pravednik ne brine samo o individualnoj dobrobiti, već želi dobrobit cijelog društva. Ne popušta, dakle, napasti da misli samo na sebe i da se brine za svoje stvari, koliko god da one bile legitimne, kao da je to jedino što postoji na svijetu. Krepost pravednosti jasno pokazuje – i stavlja nam na srce to kao zahtjev na koji moramo odgovoriti – da ne može biti istinskog dobra za mene ako ne uključuje dobro svih drugih.
Zato pravednik pazi da svojim postupcima ne šteti drugima: ako pogriješi, ispriča se. Pravednik se uvijek ispriča. U nekim situacijama ide tako daleko da čak žrtvuje osobno dobro kako bi ga stavio na raspolaganje zajednici. Želi uređeno društvo, gdje su ljudi ti koji daju ugled položajima, a ne položaji ti koji daju ugled ljudima. Prezire preporuke i ne trguje uslugama. Voli odgovornost i uzoran je u življenju i promicanju zakonitosti. Ovo potonje je, naime, put pravednosti, protuotrov za korupciju: koliko je važno odgajati ljude, osobito mlade, u kulturi zakonitosti! To je način da se spriječi rana korupcije i da se iskorijeni kriminal, izmičući mu tlo pod nogama.
Nadalje, pravednik se kloni štetnog ponašanja poput klevete, lažnog svjedočenja, prijevare, lihvarstva, ruganja i nepoštenja. Pravednik drži riječ, vraća posuđeno, isplaćuje pošteno plaće svim radnicima – onaj tko ne priznaje pravednu plaću radnicima nije pravedan, on je nepravedan – pazi dobro da ne iznosi nepromišljene sudove o bližnjemu, brani dobar glas i dobro ime drugih.
Nitko od nas ne zna jesu li u našem svijetu pravednici brojni ili su rijetki kao dragocjeni biseri. No, to su ljudi koji privlače milost i blagoslov kako na sebe tako i na svijet u kojem žive. Oni nisu gubitnici u usporedbi s onima koji su „lukavi i prepredeni“, jer, kako se kaže u Svetome pismu, „tko teži za pravdom i dobrohotnošću, nalazi život i čast“ (Izr 21, 21). Pravednici nisu moralisti koji preuzimaju na sebe ulogu cenzora, nego čestiti ljudi koji su „gladni i žedni pravednosti“ (Mt 5, 6), sanjari koji u srcu čuvaju želju za sveopćim bratstvom. A za tim snom, posebno danas, svi imamo veliku potrebu. Trebamo biti pravedni muškarci i žene i to će nas učiniti sretnima.
.
JAKOST
Čitanje: Ps 31, 2.4.25
Tebi se, Jahve, utječem, o, da se ne postidim nikada […] Jer ti si hrid moja, tvrđava moja radi svoga imena vodi me i ravnaj […] Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Jahvu uzdate!
U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.
Jakost
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja je kateheza posvećena trećoj stožernoj kreposti odnosno jakosti. Pođimo od opisa koji se o njoj daje u Katekizmu Katoličke Crkve: „Jakost je moralna krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s kušnjama i progonstvima“ (br. 1808). Tako se u Katekizmu Katoličke Crkve govori o kreposti jakosti.
To je, dakle, „najborbenija“ krepost. Ako je prva od stožernih kreposti, to jest razboritost, prije svega bila povezana sa čovjekovim razumom, a pravednost našla svoje mjesto u volji, ovu treća krepost, jakost, skolastički pisci često povezuju s onim što se u starini nazivalo „razdražljivi nagon“. Antička misao nije zamišljala čovjeka bez strastî: bio bi u tom slučaju kamen a ne čovjek. I ne kaže se da su strasti nužno ostatak nekoga grijeha. No, trebaju biti odgojene, usmjeravane, pročišćene vodom krštenja ili bolje rečeno vatrom Duha Svetoga. Kršćanin bez hrabrosti, koji vlastitu snagu ne priklanja dobru, koji nikome ne smeta, beskoristan je kršćanin. Imajmo to na umu! Isus nije proziran i neosjetljiv Bog kojem ljudski osjećaji nisu znani. Sasvim suprotno. Kad mu je umro prijatelj Lazar briznuo je u plač, a i iz nekih njegovih riječi izbija njegov strastveni duh, kao primjerice kad kaže: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ (Lk 12, 49), a kad se suočio s trgovanjem u hramu burno je reagirao (usp. Mt 21, 12-13). Isus je imao strast.
No, potražimo sada egzistencijalni opis te tako važne kreposti koja nam pomaže donositi plodove u životu. Stari – kako grčki filozofi tako i kršćanski teolozi – prepoznali su u kreposti hrabrosti dvostruki pokret: jedan pasivan, a drugi aktivan.
Prvi se odnosi na našu nutrinu. Postoje unutarnji neprijatelji koje moramo pobijediti, a koji se zovu potištenost, tjeskoba, strah, krivnja: sve sile koje se komešaju u našoj nutrini i koje nas u nekim situacijama paraliziraju. Koliki od onih koji se upuštaju u duhovnu borbu pokleknu prije nego izazov uopće započne! Zato što ne računaju na te neprijatelje koji se kriju u njima samima. Jakost je pobjeda prije svega nad nama samima. Većina strahova koji se javljaju u nama su nestvarni i uopće se neće obistiniti. Bolje je zato zazvati Duha Svetoga i suočiti se sa svime strpljivom jakošću: jedan po jedan problem, koliko je u našoj mogućnosti, ali ne sami! Gospodin je s nama, ako se uzdamo u njega i iskreno tražimo ono što je dobro. Tada u svakoj situaciji možemo računati na Božju providnost koja nam je štit i zaklon.
Tu je, zatim, drugi pokret kreposti jakosti, ovaj put aktivnije prirode. Osim unutarnjih kušnji postoje i vanjski neprijatelji, a to su životne kušnje, progonstva, teškoće koje nismo očekivali i koje nas iznenađuju. Naime, možemo pokušati predvidjeti što će nam se dogoditi, ali stvarnost je velikim dijelom sačinjena od nesagledivih događaja i u tome moru našu lađu ljuljaju valovi. Jakost nas tada čini otpornim moreplovcima koji se ne plaše i ne obeshrabruju.
Jakost je temeljna krepost jer uzima zaozbiljno izazov zla u svijetu. Neki se prave da ono ne postoji, da je sve u redu, da ljudska volja nije ponekad slijepa, da u povijesti ne postoji borba mračnih sila koje donose smrt. No, dovoljno je prolistati neku povijesnu knjigu ili, nažalost, čak i dnevne novine pa da se otkrije opakosti kojih smo dijelom žrtve, a dijelom protagonisti: ratovi, nasilja, ropstvo, ugnjetavanje siromašnih, nikad zacijeljene rane koje još uvijek krvare. Krepost jakosti tjera nas da reagiramo i glasno kažemo odlučno „ne“ svemu tome. Na našem Zapadu u kojem se lagodno živi, koji je sve pomalo razvodnio, koji je put savršenstva pretvorio u jednostavan organski razvoj, koji nema potrebe za borbama jer mu je sve isto, ponekad osjećamo zdravu čežnju za prorocima. Ali nekonvencionalni ljudi, ljudi vizionari vrlo su rijetki. Treba nam netko tko će nas zbaciti s udobnog mjesta u koje smo se uljuljkali i natjerati nas da odlučno ponovimo svoje „ne“ zlu i svemu što vodi u ravnodušnost. Valja nam reći „ne“ zlu i „ne“ ravnodušnosti, a „dà“ hodu, hodu koji nam pomaže ići naprijed i zato se treba boriti.
Otkrijmo, dakle, iznova u Evanđelju Isusovu jakost i naučimo je iz svjedočanstva svetih muškaraca i žena. Hvala!
.
UMJERENOST
Čitanje: Sir 5, 2; 6, 4; 14, 14
Ne idi za svojom željom i svojom snagom, slijedeći strasti svoga srca. […] Jer strastvena duša propast je onome čija je i čini od njega ruglo pred njegovim neprijateljima. […] Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka.
U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas ću govoriti o četvrtoj i posljednjoj stožernoj kreposti, a to je umjerenost. Sa ostale tri, ta krepost dijeli povijest koja seže u daleku prošlost i koja ne pripada samo kršćanima. Za Grke je prakticiranje vrlina imalo za cilj sreću. Filozof Aristotel piše svoj najvažniji traktat o etici upućujući ga sinu Nikomahu, kako bi ga poučio umijeću življenja. Zašto svi tražimo sreću, a ipak tako je malo onih koji je postižu? To je pitanje. Da bi odgovorio na njega, Aristotel obrađuje temu vrlinâ, među kojima istaknuto mjesto zauzima enkráteia, to jest umjerenost. Taj grčki izraz doslovno znači „vlast nad samim sobom“. Umjerenost je dakle sposobnost vladanja nad samim sobom. Ta je krepost dakle sposobnost samokontrole, umijeće kako ne dopustiti da nas buntovne strasti uvuku u svoj kovitlac, uvođenje reda u ono što Manzoni naziva „zbrkom ljudskog srca“.
U Katekizmu Katoličke Crkve kaže se da je „umjerenost moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari“. „Ona – nastavlja se u Katekizmu – osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja i ne ide za vlastitim ‘nagonom’ i vlastitom snagom ‘slijedeći strasti svoga srca’„ (br. 1809).
Umjerenost je, dakle, kao što kaže sama talijanska riječ, vrlina prave mjere. Umjeren se čovjek u svakoj situaciji ponaša mudro jer osobe koje uvijek djeluju prenagljeno i pretjeruju u svojoj reakciji u konačnici su nepouzdane. Osobe bez umjerenosti su uvijek nepouzdane. U svijetu u kojem se toliki hvale da govore što misle, umjerena osoba radije misli što govori. Shvaćate li razliku? Ne govoriti ono što mi prvo padne napamet, tako… Ne, nego najprije razmisliti pa tek onda reći. Ne daje prazna obećanja, već preuzima obaveze u mjeri u kojoj ih može ispuniti.
Umjerena osoba postupa razborito i kad je riječ o užicima. Ne obuzdavati svoje nagone i dati užicima da se slobodno razmašu na kraju se obije nama samima o glavu i dovodi do toga da nas obuzme posvemašnja dosada. Koliki su samo htjeli halapljivo iskušati sve a na kraju nisu ni u čemu više nalazili užitak i zadovoljstvo! Bolje je, dakle, tražiti pravu mjeru: primjerice, ako se dobro vino cijeni bolje ga je kušati u malim gutljajima nego sve popiti odjednom. Svi to znamo.
Umjerena osoba zna dobro odvagnuti i mjeriti riječi. Misli na to što će reći. Ne dopušta da trenutak srdžbe uništi odnose i prijateljstva koja se kasnije teškom mukom mogu ponovno izgraditi. Osobito u obiteljskom životu, gdje su inhibicije smanjene, svi se izlažemo opasnosti da napetosti, razdražljivosti i ljutnje ne držimo pod kontrolom. Postoji vrijeme za govor i vrijeme za šutnju, ali i jedno i drugo zahtijeva pravu mjeru. I to vrijedi za mnoge stvari, na primjer kad smo u društvu s drugima i kad smo sami.
Ako umjerena osoba zna obuzdati svoju razdražljivost, to ne znači da ćemo je uvijek vidjeti mirna i nasmijana lica. Naime, ponekad je neizbježno ogorčiti se, ali uvijek na pravi način. To su prave riječi: prava mjera, pravi način. Riječ prijekora ponekad je zdravija od ljutite i kivne šutnje. Umjerena osoba zna da ništa nije tako nezgodno kao ispravljati drugoga, ali zna i da je to potrebno: u protivnom bi se zlu dalo slobodan prostor da djeluje. U nekim slučajevima, umjerena osoba uspijeva zadržati krajnosti zajedno: potvrđuje apsolutna načela, zalaže se za nepromjenjive vrijednosti, ali također zna razumjeti čovjeka i pokazuje empatiju prema njemu. Pokazuje empatiju.
Dar koji resi umjerenog čovjeka jest, dakle, ravnoteža, ta osobina koliko dragocjena koliko i rijetka. Naime, sve u našem svijetu tjera čovjeka u neumjerenost. Umjerenost se, međutim, dobro slaže s evanđeoskim stavovima kao što su malenost, diskrecija, skrovitost, krotkost. Onaj tko je umjeren cijeni poštovanje drugih, ali to za njega nije jedini kriterij za svaki čin i svaku riječ. Osjetljiv je, zna zaplakati i ne srami se toga, ali ne sažalijeva samoga sebe. U porazu ponovno ustaje; u pobjedi zna se vratiti svom uobičajenom životu u skrovitosti. Ne traži odobravanja, no, zna da treba druge.
Nije istina da umjerenost čini ljude turobnima i lišenima radostî. Štoviše, ona daje da bolje uživamo u životnim dobrima: zajedništvu za stolom, nježnosti određenih prijateljstava, povjerljivosti s mudrim ljudima, zadivljenosti nad ljepotom stvorenog svijeta. Sreća s umjerenošću donosi radost koja cvjeta u srcima onih koji prepoznaju i cijene ono što je najvažnije u životu. Molimo Gospodina da nam udijeli taj dar: dar zrelosti, zrelosti tipične za čovjekovu dob, afektivne zrelosti, zrelosti na društvenom planu. Dar umjerenosti.
