IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM

OPONAŠAJUĆI KRISTA
Jer ti si isti Bog
Jučer, danas i zauvijek.
Pomozi mi sol biti, onima koji trebaju kušati
I svjetlost onima koji su izgubljeni
U svojoj vlastitoj tami.
I natjeraj me da djelujem, danas.
David Andrews
(„Sol i svjetlost“)

Ne postoji osoba koja ne koristi sol i svjetlost ili koja barem ne zna što su karakteristike soli i svjetlosti. Riječ je o dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa.
Poput mora, naša tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U kapi krvi. Bez soli naša bi srca prestala kucati, naša krv ne bi tekla, a mišići bi prestali uredno funkcionirati.
Prije nego što smo ugledali svjetlost ovoga svijeta, dok bijasmo u majčinoj utrobi, razvijali smo se u slanoj fiziološkoj otopini. Kod teških nesreća unesrećenima se, kao prva pomoć, daje intravenozna otopina koja u sebi obavezno sadrži sol.
A nekada?
Nekada, u vrijeme Rimskog Carstva, sol je bila tako dragocjena da se je koristila i kao sredstvo plaćanja. Osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sol se je prinosila za žrtvu bogovima, kao najčišća od svih stvari, kao produkt najčišćih izvora, sunca i mora.
A što je sa svjetlom?
Čini se, nama ljudima, nikada dovoljno svjetlosti. Ležeći na svojoj samrtnoj postelji Johann Wolfgang von Goethe će zavapiti: „Mehr Licht!“ („Više svjetla!“), a Ernie Pyle, poznati ratni dopisnik u II svjetskom ratu, ovako piše svome prijatelju: „Ako imaš ikakvu svjetlost, učini da svijetli u mome pravcu. Sam Bog zna da mi je ponestalo svjetla.“
Kada je Robert Louis Stevenson, još kao dječak, ugledao starca kako hoda ulicom i pali ulične svjetiljke, rekao je:„Gledam čovjeka kako pravi rupe u tami.“ I John Ruskin je promatrao isti prizor i tada je rekao: „To je ono što ja mislim da kršćanin jest. U stanju si vidjeti gdje je bio po svjetlima koja je iza sebe ostavio upaljenima.“
Nisu stari Rimljani uzalud govorili: „Sole et sale nihil utilius.“ – „Nema ničeg korisnijeg od sunca i soli.“
Je li vas ikada itko nazvao i rekao da ste „sol zemlje“?
Taj vam je dao nevjerojatno velik kompliment. U biti rekao je da ste vi osoba na koju se čovjek može pouzdati, da ste pravedni i pošteni. To znači da vaša dobrota nije predstava, nije gluma, nego da vi dobra djela činite samozatajno, iz sjene, i da nikada namjerno ne privlačite pozornost na sebe.
Sol je uvijek na stolu, ali nikada nije u središtu pozornosti. Ukoliko nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju.
Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.
Ako vas netko nazove „sol zemlje“, a Isus nas tako naziva, budite ponosni.
Je li vas ikada itko nazvao i rekao da ste „svjetlost svijeta“?
E, za razliku od soli svjetlost je jako primjetna. Živi show-program. Light-show. Predstava. Biti pod svjetlima pozornice znači biti u samom središtu zbivanja. Dakle, ako ste već „sol zemlje“, zadnja stvar koja biste željeli biti, vjerojatno je „svjetlost svijeta“, zar ne?!
Pa ipak … svjetlost je sama po sebi nevidljiva. Ona čini vidljivim sve ono na što padne, ali je sama po sebi nevidljiva. To je velika prirodna misterija. U vanjskom svemiru, kojeg probada svjetlost iz svih mogućih pravaca, vlada mrkli mrak.
Zašto? Zato što ta svjetlost nema na što pasti.
I sol i svjetlost imaju jednu snažnu zajedničku karakteristiku – nisu tu za sebe, nego su tu za druge.
Kršćani bi trebali biti ljudi koji u sebi sjedinjuju karakteristike soli i svjetlosti. Ako želimo učiniti neko dobro u ovome svijetu moramo biti voljni i spremni – nestati. Žrtvovati se za druge.
„Vi ste sol zemlje.“
Jedna od dominantnih karakteristika svijeta u kojem živimo jest snižavanje svekolikih standarda. Svi se standardu snižavaju. Standardi poštenja, marljivosti na radu, savjesti, etike, morala, pravde i poštenja.
Mi kao kršćani trebali bismo držati visoke standarde apsolutne čistoće kako u svome govoru, tako u svome radu i ponašanju, a tako i u svome promišljanju. Kršćani nikada ne bi smjeli odustati od visokih standarda poštenja i pravednosti. Kršćani se ne smiju povući iz svijeta, nego moraju, kako Evanđelje nalaže, „čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“ (Jakovljeva 1, 27)
U starom svijetu sol je bila najčešći konzervans. Čuvala je namirnice od pokvarljivosti. Od korupcije. Ako mi kao kršćani želimo biti „sol zemlje“ onda naš utjecaj na život oko nas mora biti – antiseptički. Moramo biti oni koji čija je nazočnost brana svakoj vrsti korupcije.
No, najveća kvaliteta soli jest da sol daje okus drugoj hrani. Neslana hrana je bljutava. Nejestiva. Mi kršćani moramo biti u životu ono što je sol u hrani. Trebamo davati okus životu.
Nažalost današnji prosječni kršćanin je izgubio tu karakteristiku. Sve nas je više koji smo definitivno – obljutavili. Trebali bismo iznova otkriti kršćanski zanos u sebi. Zanos vjere. Zanos Kristovih sljedbenika. U ovom bljutavom svijetu, bremenitom brigama i problemima, mi bismo trebali biti donositelji radosti u Kristu.
Nažalost mi prečesto bivamo depresivni, ukočeni, dosadni i bljutavi.
Ako želimo biti „sol zemlje“ trebali bismo pronositi Evanđelje.
A Evanđelje je Radosna vijest.
„Vi ste svjetlost svijeta.“
Isus nam govori da smo ono za što on govori da je on sam.
„Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ (Ivan 9, 5)
Isus traži da budemo kao on. Ali mi ne trebamo (i ne možemo) svijetliti sami po sebi, svijetliti svojom svjetlosti. Mi moramo reflektirati Isusovo svjetlo. Sjaj kojim zrači autentični kršćanin dolazi od Kristove prisutnosti u njegovom srcu.
Primarna zadaća svjetlosti je da bude viđena. Kršćanstvo je nešto što treba biti viđeno.
Današnje čitanje neoboriv je dokaz da naša vjera ne smije biti „privatna stvar“ i da kršćanstvo ne smije ostati unutar zidova crkve, kako nas ovaj svijet uvjerava.
Kršćanstvo koje se zaustavlja na vratima crkve od male je koristi. Ono mora biti viđeno u svim našim svakodnevnim životnim aktivnostima.
Isus nije rekao: „Vi ste svjetlost Crkve.“
Nego je rekao: „Vi ste svjetlost svijeta.“