Većina se ljudi, kao to obično i bude, trgne kada netko iznenada pokuca na vrata. To je normalno. Jedni se trgnu zbog straha, a drugi zato što možda nekoga očekuju i tada su sigurni da se očekivana osoba približava. Mogli bismo u tom kontekstu promotriti prispodobu o lopovu i kucanju na vrata.

Isus govori svojim učenicima o budnosti. Čini to uoči svoje muke. Zna da će morati otići s ovoga svijeta, ali da će se opet vratiti. Učenicima nije bilo sve jasno od početka. Nisu imali znanje koje mi imamo. Mučili su ih problemi koji i nas muče. Možda su priželjkivali više zarađivati, imati sigurniji posao i uzdržavati svoje obitelji. To je očito. Moguće također da se u njihovim srcima pojavljivala zavist i želja za bogatstvom i sigurnošću. Događa se da kada krenemo tim putem, onda se nekako izgubimo. Iako je Isus bio s njima, oni su strahovali. Zato njima, ali i nama danas Isus progovara: Ne boj se stado malo, svidjelo se Ocu vašemu dati vam kraljevstvo. Možemo si također zamisliti i iznenađenje na Isusovu licu. On zna da Abba–tata nikada neće ostaviti svoju djecu, ali ljudi u to ne vjeruju. Osim toga, on poziva na budnost da lopov ne provali u kuću.
Kako povezati lopova, kucanje na vrata i budnost? Lopov nikada ne kuca na vrata. On provaljuje, otima i odlazi usred noći. Isus se služi slikom lopova kako bi po njegovu načinu djelovanja opisao svoju ljubav prema čovjeku. Zvuči nevjerojatno.
Dok smo okupljeni brigama ovoga svijeta zaboravljamo na Božja obećanja i njegovu prisutnost među nama. Znamo da će Isus ponovno doći na kraju svijeta, ali si opet mislimo: Ma neće to biti sutra, ima vremena. Zbog toga tonemo u brigama i noćnim planovima kako dalje. Zavidnost i ljubomora uništavaju prijateljstva, nestaje ljubav. Često znamo reći: Bog to sve gleda i šuti. No, to nije istina!
Isus želi svaku svoju ovcu iz skromnog-malog stada jednostavno ukrasti ovom svijetu i svim ljudskim brigama. No, čini to na jedan lukav način – kuca na vrata. U knjizi Otkrivenja (Otk 3,20) sam govori o tome: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim. Možemo li zamisliti tu scenu? Isus kuca na vrata. Mnogi se tada uplaše, ali mnogi će se obradovati jer će se ispuniti obećanje. On nije lopov koji krade, nego brine se za svaku svoju ovcu (Iv 10,10). Osim toga, on želi blagovati s čovjekom. To je znak intime i blizine koji se najpotpunije očituje u euharistiji.
Tonemo u zavisti i u svakodnevnim brigama ovoga svijeta koji nije naš cilj. Zato nas Isus želi ukrasti ovom svijetu jer zna da mi tu ne pripadamo. Kuca na vrata i podsjeća: Tu sam, ne boj se kada svaki dan kucam! Želim samo tvoju sreću. Čeznem s tobom blagovati, ja ću se sam pripasati i posluživati vas, ali prije vas moram ukrasti. Zato dolazim, iako u to sumnjate.
On nas želi ukrasti kako bi nam služio. U životu je drukčije. Lopov otima kako bi mu bilo ugodno. Božja je logika drukčija. Sve što od nas očekuje je povjerenje, svakodnevna vjera da iz najgoreg blata i neprohodnog puta Bog izvodi na ravno. Povjerenje u Božju providnost je zapravo izraz budnosti. Budan čovjek se ne boji kucanja na vrata.