Isus daje svakome kruha onoliko koliko tko želi. Ako netko traži okrajak. Dobit će okrajak. Ako netko traži tonu kruha toliko će dobiti. Jeste li ikad razmišljali što su učenici napravili s 12 košarica preostalih ulomaka kruha? Tko bi želio jesti ostatke? Možda neke životinje? Iako ne postoji sigurni biblijski odgovor, možemo se u tumačenju osloniti na značenje riječi. Preostali ulomci kruha maju važno značenje. Zato Isus izgovara rečenicu da ništa ne propadne (grč. me ti apoletai). Isusu je važno da ni jedan komad kruha ne ostane na travi. On želi da ni korica kruha propadne. I nije riječ o spremanju ostataka nakon obroka kako mi to uobičavamo, nego se iza Isusovih riječi skriva duhovna dimenzija. Ista se grčka riječ (ne propadne) koristi u Lukinu odlomku (Lk 15,17) kada rasipni sin odlučuje o povratku svome ocu upravo zato da ne propadne (grč. apollymai). I kada se vraća kući, njegov otac govori: „Moj sin koji je propao (umro), sada je oživio.“ Dakle, Sveto pismo ne koristi tu riječ za koricu kruha koja bi mogla negdje propasti, nego govori o brizi Boga za čovjeka da duhovno ne propada i da ne umre zauvijek.
Isus ima ispred sebe barem petnaest tisuća izgubljenih sinova, a možda i više. Samo muškaraca je bilo pet tisuća. To je židovski način brojanja ljudi. Stoga treba još ubrojiti i žene i djecu. Čitamo da su oni sjedili na bujnoj travi. Oni su zapravo ležali na travi jer je takav bio način primanja obroka. Isus je dakle razdijelio kruh ležećima. Ta riječ „ležećih“ je ista riječ koju evanđelist rabi za umrlu Jairovu kćer (Mk 5, 39). Prema tome, Isus ima pred sobom barem petnaest tisuća ljudi koje mora duhovno oživjeti. Ti ljudi još nisu primili kruh koji im se nudi. Oni još nisu povjerovali da je Isus Krist.
Isus je na gori. Ima na raspolaganju pet kruhova i dvije ribe. Crkveni oci vide u pet kruhova pet Isusovih rana. Dvije ribe uspoređene su s dvije Kristove naravi. Dakle, na onom brdu, prema riječima crkvenih otaca, Isus zasniva Crkvu.
Vratimo se još malo na preostale ulomke kruha. To je nešto što se baca jer ne vrijedi. To je zapravo slika Kristove Crkve. Ona mora činiti ono što je Isus učinio, dakle darovati sebe. Pružiti ono što ima, ono što je temeljno: kruh i vino.
Trebamo se pronaći u toj slici. Svatko je od nas grješan. Mi smo tih dvanaest košarica ulomaka koji ništa ne vrijede. Na hebrejskom jeziku „ulomak“ znači s jedne strane nešto što ne vrijedi, ali također i obilovati. Kada Sveto pismo govori o Bogu koji je bogat onda koristi tu riječ ulomak. Stoga ulomak ima dva značenja: nešto što ne vrijedi i nešto što je obilno. U Božjim očima nešto što je ulomak postaje nešto što vrijedi. Upravo takva je Kristova Crkva. Ona je ponekad slaba i bijedna. No, od nje će biti nešto ako ostanemo u košaricama, što će reći u zajedništvu. Ukoliko smo razbacani po travi ništa ne značimo.
Možda se često osjećaš poput ulomka – tako jadno, ništa. Nemaš više snage u hodu za Gospodinom i osluškivanju njegovih riječi. Mnoge ti stvari idu na živce. Vidiš da sve oko tebe propada i nema nikoga pored tebe. Upravo se tada sjeti da si u Božjim očima dragocjen. Iako si ulomak, puno vrijediš kao član Kristove Crkve i kao Božje dijete. Darujmo sebe drugima kao što je to Isus činio.
