Presveto Trojstvo je jedan od najkompliciranijih teoloških pojmova. Nije lako govoriti o jednom Bogu koji se objavljuje u tri Osobe. Svaki propovjednik staje pred zidom svojih nemogućnosti i pita se kako je moguće prenijeti vjernicima to veliko otajstvo koje ni on sam ne razumije. Sveti Augustin koristi samo jednu riječ kako bi opisao Presveto Trojstvo – Ljubav. Bog je ljubav (1 Iv 4,8.16 ). To je Božje ime. On jest Ljubav.
Nadalje, Augustin govori da se dogodi ljubav moraju bit tri osobe. Ne dvije osobe, nego tri. Zašto? Jer u ljubavi su potrebna tri elementa: postoji netko tko ljubi, netko tko prima ljubav i ljubav koja je između njih. Takva je narav ljubavi. I ta ljubav koja je među nama ista je. Uvijek postoji netko tko ljubi, netko tko prima ljubav i ljubav između nas. Ali, ta ljubav nije ista kao što je između tvojih susjeda. Uvijek između onoga koji ljubi i onoga koji prima ljubav postoji posebna povezanost, posebna ljubav. Drugačija je ta ljubav jer se povezuje s onim koji ljubi i s onim koji tu ljubav prima odnosno vraća. Svaki put ta ljubav je različita jer se isključivo povezuje s konkretnim osobama. Je li nam dovoljno takvo razmatranje koje predlaže sv. Augustin? Zasigurno ne, ali dovoljno je da spustimo teološki govor o Presvetom Trojstvu na ljudsku razinu.
Mi ne možemo govoriti o naravi Boga jer nam je ona nedokučiva. Ali ta ljubav u Bogu postoji. Postoji onaj koji ljubi, onaj koji prima i onaj koji je Ljubav. Otac ljubi tako da daruje potpuno sebe. Sin prima tu ljubav i vraća je Ocu, a na tom putu nastaje On Duh Sveti – Ljubav. Bog je Ljubav. Zato su trojica a ne četvorica. Trojica znači savršenstvo. U Bogu je stalno darivanje sebe – perihoreza. Tako Crkva naziva darivanje sebe unutar Presvetog Trojstva. Otac daje potpuno sebe. Sin sve potpuno prima i vraća Ocu, onda Otac daje iznova sve svome Sinu. Relacija između njih je Duh Sveti – Osoba.
Kako to funkcionira među nama? Pred očima imam sliku svojih roditelja koji poslužuju oko stola kada nas posjete gosti. Mislim da je to poznata slika iz svake kuće zato na ovom mjestu poprima univerzalno značenje. U trenucima posjeta darujemo sebe drugima. To je postavljanje tanjura, nošenje obroka, spremanje sa stola. Tijekom ručka razgovaramo s gostima i tako darujemo sebe. U tim trenucima potpuno smo jedan za drugoga. Tada naše vrijeme nestaje. Moguće da muškarci nisu navikli posluživati oko stolova jer to inače rade žene, ali sve se mijenja kada dođu gosti. Oni jednostavno daruju sebe i odstupaju potpuno od ponašanja koje im je inače uobičajeno. Svatko daruje sebe kako bi drugi mogao primiti ljubav.
Tada je gostima ugodno. U njihovim se srcima rađa ljubav. To je donekle naša zemaljska perihoreza.
Mi smo stvoreni na Božju sliku. Prepoznat ćemo se tada kada se budemo stalno darovali jedan drugome. Darujmo sve od sebe jer tako čini Bog. On daje sebe potpuno svome Sinu, a Sin potpuno daruje sebe Ocu do tog stupnja da Otac darivajući sebe kao da nestaje i Sin u darivanju sebe kao da nestaje. To se isto događa i u nama. U darivanju moramo nestati poradi onog drugoga. Ne uzimati, ne tražiti od drugoga izmamljujući smiješkom, nego darovati sebe.
Mi vjerujemo u to da je Bog potpuno darovanje sebe. Naučimo u našim relacijama darovati sebe, ne uzimati, nego potpuno darovati sebe. Ta pereihoreza, odnosno nestajanje poradi drugoga je stalno prisutna među nama. Ona nije neka nedokučiva stvarnost, nego istina koju mi živimo i u koju vjerujemo jer je ona prisutna u Presvetom Trojstvu na čiju smo sliku stvoreni.
AK prema ASz
