Apostoli su iskusili krasotu raja

Milosno vrijeme Korizme traži od nas duboko promišljanje svoje osobne vjere. Pred nama je zahtjev da se Bogu otvorimo, poslušamo pozorno Njegovu riječ i prihvatimo Njegov poziv i obećanje. Poziv da krenemo s njim kroz sve nepoznanice ove zemaljske egzistencije i obećanje da ćemo stići na cilj – u njegovu slavu. Makar pred nama bila nepoznata prostranstva pustinje kojom nam je ići, krijepi nas misao na njegovo obećanje. Valja se Gospodinu povjeriti: neka nas vodi kuda god hoće, njegov put je naš put.

Primjer nam je Abraham koji je povjerovao Bogu, prihvatio njegov poziv i krenuo u nepoznato krijepljen nadom u ispunjenje obećanja. U snu mu je Gospodin pokazao što je s njim u planu i sklopio je s njim savez. Ali stvarnost u kojoj se Abraham našao, kojom je trebao ići bila je tvrda i mučna. Pred njim je sjajila nada kao nebeski svod posut zvijezdama, obećanje budućnosti. Obećanje je pred njim bilo uvijek kao čvrsta i jasna spoznaja vjere da će Bog biti vjeran savezu što ga je s njime sklopio. Vjerovao je! Vjera ga je vodila kao svjetlost u tami.

Evanđelje nam govori kako je Isus poveo trojicu svojih apostola, i to najpouzdanijih i najvjernijih na brdo Tabor i preobrazio se pred njima. Pokazao se u svoj svojoj božanskoj ljepoti i sjaju. Dao im je zaviriti u komadić neba (raja), da vide nešto od one krasote „što oko nije vidjelo, uho nije čulo…“ Sigurno je to zbilja bio veličanstven prizor koji se ne bi mogao nikakvim aparatom reproducirati.

Ugledali su apostoli Isusa obasjana slavom neba. Osjetili su ponos i veselje što se nalaze u Isusovoj blizini. Osjetiše kako im je divno uz Isusa. U srcu im nasta želja, vruća želja da to što vide nikada ne prestane. Razumljivo je, kako je apostolima bilo teško nakon te ushi-ćenosti vratiti se u svakidašnju sivu realnost. Petar je pun zanosa povikao Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“

Ugledali su Isusa u društvu Mojsija i Ilije. Isus je početak povijesti, svega stvorenoga, jer je radi njega sve stvoreno, ali on je i svršetak povijesti. U njemu se ima sve ispuniti. U Isusu Kristu, koji nam je u sredini povijesti, u jednom ispunjenju obećanja Božjeg, kad se navršilo vrijeme očekivanja, poslan za Vođu i Učitelja je naš put; on je vizija konačne budućnosti! S njim treba krenuti. U Isusu treba nalaziti sada i uvijek ono potrebno svjetlo da kroz tamu znamo kamo nam je korake upraviti. U Isusu treba imati uporište nade. On je Božje obećanje. U njemu se ispunjuje vrijeme svakog očekivanja. Njega treba slušati! Evo to je naznačeno tom vizijom na Gori.

Pokazao im je da i ono što su već prošli sa svojim narodom, Mojsije i Ilija i njihovo djelo – povijest Izraela, sve se sada slijeva u Krista koji je kao Božji Izabranik i Zakon i proroci, sve ono stečeno poretkom što ga je uspostavio Bog po Mojsiju i sve što je naviještao Ilija i proroci – i ono buduće. Krist je s nama na putu. Mi s Njim idemo.

Učenici su kao i Abraham upali u san. Pred njima se rasprostrla budućnost, osjetili su je kao ispunjenje svega, kao radost pobjede, obuzela ih je divota. Rekli su: divno je, »dobro nam je ovdje biti«, ne mičimo se odavde! Ostanimo u toj radosti zauvijek! Petar je to glasno izrekao: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice… tebi, Mojsiju i Iliji… Nije znao što govori.« Ali sna je nestalo, vizija je iščezla, ostao je samo sjajan oblak i njegova sjena. Iz oblaka se čuje glas: »Njega slušajte!« Sve je opet kruta stvarnost. Valja sići i krenuti u Jeruzalem. Put je pred njima.

Vjera je put, put s Bogom, put s Kristom. U sjeni je križa. Ide kroz patnju, kroz mnoga poniženja, ide kroz smrt. Kroz sve to treba proći da bismo došli do slave kao i Isus.
Načas su učenici vidjeli Isusa u slavi njegovoj, vidjeli su u njemu ujedinjenu i prošlost i budućnost, ali mu se treba pridružiti, svaki pojedini čovjek i svi zajedno moramo vjerom, nadom i ljubavlju povezani s Kristom proći kroz realnosti ove egzistencije u vremenu, da bismo zavrijedili dioništvo na njegovoj slavi. Treba suumrijeti s Kristom.

Zato, kao što apostol Pavao potiče Filipljane (Fil 3,17 do 4,1), »nasljedovatelji budite«! Jedni druge nasljedujemo u onom što Krist u nama svojim Duhom čini i potiče. Jedni na druge prenosimo ono što vjerom u Kristu spoznajemo na nutarnji način djelovanjem Duha Svetoga.

Svi mi, pravi vjernici nosimo u sebi i nezaboravni trenutak nebeske vizije, onaj trenutak kad nas je Bog dotakao, kad nas sjajnim oblakom svoga Duha zahvatio, svakog pojedinog, kad smo spoznali – da, Bog me zove, idem za njim. Nosimo tu božansku viziju i prenosimo je svojim neprestanim iskustvom vjere na druge. Zato je dobro da nasljedujemo jedni druge u tom iskustvu vjere. Slijedimo jedni druge na putu prema dubljem spoznanju Krista. A pred nama je svima Isus, naš Gospodin! Svi smo njegovi nasljedovatelji. On je naš jedini Put, Istina i Život (Iv 14,6)!

To je srž naše vjere, našega praktičnog vjerskoga života – nasljedovatelji Kristovi! Iako sada trpimo, sigurno ćemo postići s njime i slavu. Uskrsnut ćemo s njime u jedan novi, sada neslućeni život, u „kojem nam je lijepo biti“, u kojem se može vječno ostati.

 

Ispovijed je pomogla obraćenju župljana

Jednog dana došao je svetom Ivanu Bosku svećenik župnik iz značajne župe Monteferato; baci mu se pred noge, poljubi mu ruku i brižnu u snažan plač. Svetac ga pridigne i poče ga ljubazno ispitivati za razlog tolike tjeskobe. Don Bosko, ja sam odlučio napustiti svoju župu. Vidim da tamo ne mogu više ništa dobra učiniti. Uz sve moje žrtve i napore u župi vlada sve veća ravnodušnost i hladnoća. Prevladava psovka, bestidni razgovori, nepoštivanja svetkovina, nemoral, plesovi i sablazan.

Don Bosko, molim za savjet, što mi je učiniti? Otkad traje to stanje? Ima već mnogo godina i stalno se pogoršava. Jeste li molili? Jeste li što poduzeli da i drugi mole? Možete zamisliti kako sam puno molio. Mnogo sam se puta i zavjetovao, ali je sve bilo uzalud.

Kako je s posjetom crkve, sa svetim sakramentima? U crkvu dolaze prilično, na svete sak-ramente dolaze vrlo rijetko. Tad mu reče Don Bosko. Dobro, učinite ovako: Povratite se mirno kući i od sad unaprijed nemojte ništa drugo propovijedati nego o neizmjernoj koristi dobro obavljene ispovijedi.

Poslušao je taj revni svećenik, i kad je nakon tri godine susreo don Boska u čekaonici na stanici Asti, ponovno mu se bacio pred noge i s najvećim poštovanjem poljubio mu ruku i nije mogao dovoljno mu zahvaliti na prosvijetljenom i mudrom savjetu. Otkako sam počeo po vašim savjetima raditi, rekao je svećenik, i moja se župa kao čudom promijenila, i zbog tog osjećam veliku radost i neizrecivu utjehu u svom župničkom životu.