Ima njih dvojica. Jedan bogat. Ima ugled među ljudima. Izaziva strah i trepet jer je tu poslan iz Rima. Prividno je sretan. Bogat je. Zove se Pilat. Drugi je nitko i ništa. Nema nikoga jer su ga svi napustili. Nema na njemu ni najmanje ljepote. Njegovo je tijelo izmrcvareno, popljuvano i počupano na komade. Pretučen je. Nikakve budućnosti pred njim nema jer će ga uskoro ubiti. Jednostavna slika da žali Bože. 

Pred nama dani u kojima svatko od nas može odabrati svoj put. Jedan pravac je prividna sreća, uspjeh po svaku cijenu, ugled u društvu. Drugi pravac je ono ništa. To je popljuvana i pretučena stvarnost bez budućnosti. Jednom riječju mizerija.
Jedan i drugi čovjek imaju ruke. Pilat će ih uskoro oprati reći: Briga me. Drugi čovjek također ima ruke. Prvi put ih je ispružio kada je sjedio u Marijinom krilu. Kasnije ih je pružao kada je liječio gubavce, sakate i slijepe. Pružao je svoje ruke i tada kada je pokazivao na svoje učenike. Time je proširio krug svoje obitelji. Ispruženim je rukama pokazivao svoje majke, braću i sestre. On tako ljubi da stalno širi svoje ruke. Uskoro će ih još jednom ispružiti. Širom ih raširiti. To će se dogoditi tada kada ga drugi budu razapinjali. On će pružiti svoje ruke široko bez ustručavanja i ljutnje jer jednostavno ljubi. Nakon raspeća nikada više neće sklopiti svojih ruku. Gesta raširenih ruku ostat će zauvijek. To je znak otvorenog srca koje neprekidno ljubi.
Veliki tjedan je za kršćane prilika da se svatko opredijeli na koji će stranu stati. Prema kojim rukama će krenuti? Prema onima koje ništa ne zanima ili prema onima koje su ispružene i nikada više neće biti sklopljene? Kamo ćeš?
Kreneš li putem Boga, čekaju te ispružene ruke koje čekaju samo tebe. Kreneš li prema „čistim“, ali sklopljenim rukama nitko te neće dočekati i nikamo nećeš stići.