Ovdje smo na susretu u Godini vjere, posvećenoj Mariji, Majci Kristovoj i Majci Crkve – našoj Majci. Njezin kip koji je stigao iz Fatime pomaže nam osjetiti Njezinu nazočnost, među nama. Marija nas uvijek vodi k Isusu. Ona je Žena vjere, istinska Vjernica – prve su riječi Svetog Oca izgovorene u katehezi, danas 12. listopada, na Trgu Sv. Petra, pred mnoštvom vjernika okupljenih povodom Marijanskoga dana koji se obilježava u Rimu.

Kakva je bila zapravo Marijina vjera? – upitao je Papa i nastavio – Na prvome mjestu Marija razrješuje čvor grijeha (usp. LG, 56). Čvor koji je – prema Sv. Ireneju – Eva svezala svojim neposluhom, Djevica je Marija razriješila svojom vjerom (Adv. Haer. III, 22, 4). “Čvor” neposlušnosti i nevjere! Kada dijete nije poslušno svojim roditeljima, na neki način, stvara jedan “čvor”. To se zbiva kada je dijete svjesno svojega djelovanja, posebice, ako je po srijedi kakva laž; i u tom se trenutku ne pouzdaje u svoje roditelje. Koliko li se puta tako nešto dogodi! Odnos prema roditeljima treba se osloboditi takvoga nečega traženjem oproštenja kako bi se ponovno uspostavilo povjerenje i sklad. Nešto se slično događa u našem odnosu prema Bogu. Kada ga ne slušamo i ne vršimo njegovu volju, djelujemo po svome i svojim konkretnim djelovanjem pokazujemo zapravo nedostatak pouzdanja u njega i to je grijeh – kazao je Papa – što onda u našoj nutrini postaje kao „čvor“. Ovi i ovakvi nam čvorovi oduzimaju mir i vedrinu. Više takvih čvorova mogu oblikovati zaplet koji je sve bolniji i teži za razvezati. Ipak, ništa nije nemoguće Božjemu milosrđu! Čak i najzamršeniji čvorovi se razrješuju njegovom milošću. Marija je sa svojim DA otvorila Bogu vrata da bi razriješio onaj prastari čvor neposlušnosti. Majka nas strpljivo i nježno nosi Bogu da nam On razveže čvorove duše, svojim očinskim milosrđem. Koji bi to mogli biti čvorovi mojega života? Tražim li od Marije da mi pomogne imati povjerenja u Božje milosrđe, kako bih se promijenio? – upitao je Sveti Otac.
Drugi čimbenik: Marijina vjera, Isusu daje ljudsko tijelo. Sabor kaže: „Zbog svoje vjere i poslušnosti, Ona porodi na zemlji istoga Sina Očeva, bez poznavanja muškarca, ali pod osjenjenjem Duha Svetoga“ (LG, 63). Na ovome su Crkveni Oci mnogo insistirali: Marija je Isusa prvo začela u vjeri, a potom u tijelu, kad je ono rekla svoj DA, na Božji navještaj po Anđelu. Što to znači? – upitao je Papa te odmah i odgovorio – Pa to da se Bog nije htio utjeloviti mimo naše slobode; htio je proći preko slobodnoga marijina pristanka i njezinoga DA.
Ali, ono što se na jedinstven način dogodilo Djevici Mariji, na duhovnoj se razini događa i nama kada Božju Riječ prihvaćamo dobroga i iskrenoga srca, i kada ju primjenjujemo. Tada se događa kao da se Bog utjelovljuje u nama; On dolazi boraviti u nama, jer uzima boravište u onima koji ga ljube i poštuju Njegovu Riječ.
Upitajmo se stoga: – potaknuo je Papa – jesmo li svjesni toga? Ili mislimo da je Isusovo utjelovljenje samo događaj iz prošlosti, koji nas osobno ne zahvaća? Vjerovati u Isusa znači ponuditi mu svoje tijelo, Marijinom poniznošću i hrabrošću, kako bi On mogao i dalje boraviti među ljudima; vjerovati znači dati mu svoje ruke kako bi milovao malene i siromašne; svoje noge kako bi išao u susret braći; svoje ruke kako bi podupro slabe i radio u Gospodinovu vinogradu; svoju pamet kako bi mislio i stvarao nacrte u svjetlu Evanđelja; i ponajviše svoje srce kako bi ljubio i donosio odluke po Božjoj volji. Sve se to događa zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga. I tako smo Božje oruđe kako bi Isus djelovao u svijetu po nama.
Posljednji je čimbenik Marijina vjera kao hod: Sabor ističe da je Marija „hodila na hodočašću vjere“ (LG, 58). Zbog toga nam ona prethodi na ovom hodočašću, prati nas i podupire.
U kojem je smislu Marijina vjera bila hod? – upitao je Sveti Otac. U tom smislu da je cijeli njezin život bio nasljedovanje njezina Sina: On je put! Napredovati u vjeri, ići naprijed na tom duhovnom hodočašću koje je vjera, nije ništa drugo doli nasljedovanje Isusa; slušati ga i prepustiti da nas vode Njegove riječi; gledati kako se On ponaša i stavljati naše noge na njegove tragove, imati njegove osjećaje i držanje: poniznost, milosrđe, blizinu, ali također i odlučno odbacivanje prijetvornosti, dvoličnosti, idolopoklonstva.
Isusov je put, put ljubavi vjere sve do kraja, sve do žrtvovanja života, to je put križa. Zbog toga put vjere prolazi preko križa, a Marija je to shvatila odmah, kada je Herod htio ubiti tek rođenoga Isusa. Ali, poslije je taj križ postao dublji, kada je Isus odbijen: tada se Marijina vjera suočila s nerazumijevanjem i prezirom; kada je došao Isusov „čas“, čas muke: tada je Marijina vjera bila mali plamen u noći. U noći Velike subote Marija je bdjela. Njezin je plamičak, malen ali jasan, bio upaljen sve do svitanja Uskrsnuća; i kada joj je stigao glas da je grob prazan, njezinim se srcem razlila radost vjere, kršćanske vjere u smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Jer, vjera nas uvijek vodi do radosti, a Marija je Majka radosti. Neka nas nauči ići tim putem radosti, i tu radost živjeti! To je vrhunac – ta radost, taj susret Isusa i Marije. Ali, zamislimo kakav je… – potaknuo je Papa. Taj je susret vrhunac puta vjere Marije i cijele Crkve. Kakva je naša vjera? Održavamo li ju upaljenom, poput Marije, i u teškim, mračnim trenutcima? Jesam li osjetio radost vjere? – upitao je na kraju papa Franjo te kazao – Večeras ti, Majko, zahvaljujemo za tvoju vjeru žene, i to ponizne, i ponovno ti se povjeravamo, Majko naše vjere.

RadioVatikan