stavih srce svoje pored srca tvojega.“
Papa Ivan XXIII
Kaže se da su oči prozori naše duše.
Valjda zato toliko ljudi danas pri susretu obara svoj pogled.
Ne žele uvid u stanje svoje duše.
Oči.
Jedno oko desno, jedno oko lijevo. Organi u bojama. Organi koji opažaju svjetlost i tu svjetlost pretvaraju u živčane impulse. Putem očiju primamo 90% svih informacija iz okoline koja nas okružuje. Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna različitih nijansi boja. Očima gledamo, vidimo i – namigujemo. Dajemo „mot u briškuli“. Zaljubljujemo se u nečije oči.
Za djecu kažemo da imaju oči mame, tate, none, dida. Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko sebe. Kada odrastemo uglavnom očima želimo proniknuti u tuđu privatnost. Ili gledati televiziju. Pri susretu se gledamo u oči ili obaramo pogled. Najčešće gledamo kroz sugovornika.
Kažu, stručnjaci za komunikologiju, da se puno postiže čvrstim (ali ne i prečvrstim) stiskom ruke te izravnim (ali ne baš i preizravnim) pogledom – u oči. Bilo kako bilo oči znaju često govoriti više i značajnije od bilo kojeg govora. Oči su organ koji je čovjeku možda i najdragocijeniji. Jeste li ikada čuli da netko nekome kaže: „Uvo moje!“, „Nosu moj!“, „Nogo moja!“? Naravno – niste. Ali i vi ste nekome sigurno nekada rekli: „Oko moje!“
Čovjek se nikada ne suočava s nečim dobrim, plemenitim, poželjnim, lijepim. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno problematično. Ne želimo se suočiti s poštenjem, ni s pravdom, ni sa ljubavi. Tu obaramo svoj pogled. Valjda nam je neugodno. Zato se i suočavamo sa stresom, strahom, prošlošću, bolešću.
Suočavaju se politički suparnici, protivnici, rivali. Suočavamo se sa smrću, dugovima, poskupljenjima, nasiljem, neuspjehom. Suočavamo se s istinom. Suočavamo se sa samim sobom i to je ono najgore. Suočavamo se konačno sa samim Bogom.
Oči su organi koji su i najizloženiji u teškim životnim situacijama. Voljeli mi to ili ne, sud i suđenje jedne su od tih teških, ali životnih činjenica. Govorili mi o povijesti nekog naroda ili o događajima iz našeg osobnog života pred neki ili pred nečiji sud dođu i pojedinci, ali i narodi. Suočavanje je to s pravdom ili nepravdom.
Ako prekršimo zakon onda će nam društvo suditi. Ako želimo biti svoji suditi će nam bogati i moćni. Ako se opijamo, prežderavamo, živimo promiskuitetni seksualni život, ako smo neprestano pod stresom, onda će nam suditi naše tijelo.
Izbori koji su pred nama trebali bi također biti određena vrsta suđenja. Birači će suditi onima kojima su dali svoje povjerenje prigodom prošlih izbora. Biti će ili „palac gore“ ili „palac dolje“. Tako se barem nadamo.
Mi jednostavno ne možemo izbjeći sud i suđenje u svome životu. Trenutak koji karakterizira susret s presudom. Oči u oči.
Isus je rijetko govorio o konačnom Sudu, ali jednom zgodom je oslikao, za nas, sliku tog suda. Tu priču čitamo i slušamo ove nedjelje. Današnja parabola snažan je udarac onima koji doktrinu stavljaju ispred etike.
Pastir odvaja ovce od jaraca, kaže Isus, pa će tako i u onaj dan doći do velike podjele. Onima na desnoj strani biti će dopušteno ući u Kraljevstvo nebesko, dok će onima na lijevoj strani taj ulazak biti uskraćen. Ali tu se javlja jako veliko iznenađenje. Oni koji su mislili da su pravi i dobri vjernici doznati će da i nisu toliko dobri koliko su to oni za sebe mislili, a oni koji su mislili da i nisu nešto naročito dobri, reći će im se da su obavili posao bolje nego što su to sami i pretpostavljali.
Parabola nam govori da moramo svaku osobu promatrati kao da je ta osoba sam Isus Krist.
‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’
Postoji stara, jako poznata priča. Kraljev izaslanik javi gradonačelniku jednog omanjeg gradića da će kralj osobno posjetiti ih. I gradonačelnik obavi sve moguće i nemoguće pripreme, svečano se odjene i pohita na ulaz od grada čekati kralja. Sati su odmicali, a od kralja ni traga ni glasa. Samo je prošao stari, hromi prosjek koji zamoli nervoznog gradonačelnika za čašu vode. Ovaj ga grubo odbije. Nije imao vremena baviti se takvim stvarima, jer on je – čekao kralja. Pala je i noć, a kralj se nije pojavio. Ljutit i uvrijeđen gradonačelnik napisa pismo kraljevom izaslaniku u kojem je zatražio objašnjenje kraljevog nedolaska. Dobije odgovor da je kralj uistinu prošao kroz njegov gradić toga dana. Putovao je inkognito. Prerušio se je u starog, hromog prosjaka.
Tko je Krist? Krist je svaki čovjek. Ali uvijek će biti onih koji će reći: „Ali Gospodine, da smo mi samo znali da si to bio ti, mi bismo, vjeruj, potpuno drugačije postupili.“ U tome i jest bit. Da je onaj vlasnik svratišta u Betlehemu znao da Marija nosi u sebi dugoočekivanog Mesiju, bez sumnje, bi našao mjesta za njih one noći. Da su Židovi znali da je to sam Bog kojeg uhićuju one noći u Getsemanskom vrtu, bez sumnje da bi ga vjerno slijedili, a ne ga kao razbojnika sprovodili.
Naša dobrota mora biti nesebična, a nikako proračunata. Ako činimo dobro djelo, jer mislimo da će nam ono biti ulaznica za nebo, onda naša motivacija nije bila ljubav nego obična sebičnost.
Parabola nam sugerira da će na kraju, kriterij po kojemu ćemo biti suđeni biti obična djela dobrote.
U današnjem čitanju kralj dopušta ulaz u svoje kraljevstvo ne pripadnicima određenih vjerskih skupina, poznatim osobama, političarima, estradnim zvijezdama, bogatašima … konačni sud se temelji na tome koliko je dobar netko bio … je li nahranio gladnoga, pokazao brigu za utamničenoga, poveo računa o onima koji su sirotinja.
Tko bi ikada mogao pomisliti da tako jednostavna dobra djela mogu imati takvu težinu u onaj konačan dan?
Tko bi ikada mogao pomisliti da će čovjek biti suđen za nešto što mi u ovome svijetu držimo običnim propustom?
Kada mi razmišljamo o Božjem Sudu onda mi mislimo o nekoliko za život nama bitnih odluka, ali prema današnjoj priči Božji Sud dolazi svakog dana i to kroz male, svakodnevne stvari, kroz stvari koje mi činimo ili ne činimo. Pobožnost, pravovjernost, teološke dogme nisu samo i jedino što se računa. Isus govori da je glavni razlog što smo ovdje na zemlji – dobrota i to je kriterij po kojem će Bog sagledavati naš život.
Ako to budemo zanemarivali – propasti ćemo.
Apostol pavao opominje crkvu u Efezu: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“
(Efežanima 4,31-32)
Ova parabola govori da ćemo na kraju biti suđeni ne po onom lošem što smo učinili, nego po dobru kojeg nismo učinili. Onima s kraljeve lijeve strane uskraćen je ulaz u kraljevstvo. Zašto? Zato, kaže on, jer sam bio žedan i niste mi dali piti, bio sam u zatvoru i nikada niste došli posjetiti me, bio sam gol i nikada mi odjeću niste podarili.
Mi o Božanskom Sudu mislimo na potpuno suprotan način od ovog. Mi mislimo da će nas u Kraljevstvo Božje dovesti suzdržavanje od određenih grijeha i mi mislimo da će nas isključivo grijeh odvesti u pakao. Mi mislimo da je dobar vjernik onaj čovjek koji ne puši, ne pije, ne psuje. Ali to je jako daleko od onoga bitnog.
Naše su crkve prepune onih koji su fini, pristojni, poštovani i ugledni. Onih koji ne puše, ne piju i ne psuju. Ali koji ama baš ništa ne čine za Krista. Prošli tjedan smo slušali priču o čovjeku koji je dobio veliki novac i zakopao ga. Zašto ga je Isus osudio? Ne zato što je taj novac prokockao, ne zato što ga je prolumpao, nego zato što ništa dobra s tim novcem nije napravio.
Oni slijeve strane nisu pripušteni u Kraljevstvo Božje, ne zbog onog što su učinili, nego zbog onog što su propustili učiniti. A mogli su.
”U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi”
(Sv. Ivan od Križa)
