Iako dobro znamo kako bismo trebali biti ponizni, to nije uvijek lako u praksi. “Poniznost je temelj svih drugih kreposti, stoga, u duši u kojoj ona ne djeluje ne može biti niti jedna druga krepost osim samo naizgled”, upozorava nas sveti Augustin.
Trudimo se uvijek biti ponizni, nasljedujući Krista koji se “lišio sebe uzevši lik sluge, rodivši se nama sličan”!
Savjet vlč. dr. Sopoćka svetoj Faustini Kowalskoj:
“Bez poniznosti se ne možemo svidjeti Bogu. Vježbaj se u trećem stupnju poniznosti, a to znači ne samo da se ne treba opravdavati i ispričavati kada nam nešto predbacuju, nego se treba radovati ponižavanju.
Ako stvari o kojima mi govoriš uistinu dolaze od Boga, onda pripravi svoju dušu na velika trpljenja. Susrest ćeš se s neprihvaćanjem i progonstvom – gledat će na te kao na histeričnu i čudnu, no Bog ti neće uskratiti svojih milosti. Istinska Božja djela uvijek nailaze na poteškoće i obilježena su trpljenjem. Ako Bog nešto namjerava provesti, on će to i provesti, prije ili kasnije. Provest će uprkos teškoćama. Ti se sada oboružaj velikim strpljenjem.” (Dnevnik 270)
Potrebno je često govoriti o poniznosti. Sveci su nam savršeno pokazali kako je poniznost temelj općeg duhovnog rasta. Ako nismo ponizni, nismo sveti. Iako dobro znamo kako bismo trebali biti ponizni, to nije uvijek lako u praksi. I baš zato, prenosimo vam s portala catholicgentleman šest načina za stjecanje kreposti poniznosti:
1. Moli za poniznost
Poznato je i utemeljeno kako se ni jedna krepost ne može ostvariti u našoj duši osim po ustrajnoj molitvi. Ako zaista želiš biti ponizan, moli svaki dan za ovu milost tražeći od Boga da ti pomogne pobijediti ljubav prema samome sebi.
“Danomice bismo trebali moliti Gospodina cijelim srcem za poniznost”, kaže sveti Ivan Maria Vianney, “za milost da shvatimo da smo u sebi ništavni, te da naša tjelesna i duhovna dobra proizlaze od Njega samoga.”
U ovu svrhu, preporučamo predivnu molitvu poznatu kao Litanije poniznosti.
2. Prihvati poniženja
Možda najbolniji, ali i najdjelotvorniji način da steknemo poniznost je u prihvaćanju poniženja i neugodnih iskustava. Velečasni Gabriel od sv. Marije Magdalene objašnjava nam to ovako:
Mnoge duše bi voljele biti ponizne, ali malo ih želi doživjeti poniženja; mnoge mole Boga da ih učini poniznima i gorljivo mole na ova nakanu, ali stvarno malobrojne žele biti ponižene. Međutim, nemoguće je steći poniznost bez poniženja jer kao što je učenje put stjecanja znanja tako je i poniženje put kojim dosežemo poniznost.
Dokle god mi samo želimo krepost poniznosti, ali nismo voljni prihvatiti sredstvo kako do nje doprijeti, nismo uopće niti na pravom putu da je steknemo. Čak i ako u nekim trenucima uspijemo djelovati ponizno, to može biti rezultat površne i lažne poniznosti, a ne poniznosti koja je stvarna i duboka. Poniznost je istina, zato recimo samima sebi da budući da sami ništa nemamo osim grijeha, ništa drugo više nije pravedno nego doživljavanje pustog poniženja i prijezira.
3. Poslušnost pretpostavljenima
Jedan od najjasnijih pokazatelja ponosa je neposlušnost (ironično, neposlušnost i buntovnost u modernom zapadnom društvu uzdignute su na ljestvicu vrjednota). Sotona je pao zbog svog ponosa, Non serviam, “Neću služiti”.
S druge strane, poniznost se uvijek oživljava poslušnošću prema zakonitom autoritetu bio to tvoj šef ili vlada. Kao što kaže sv. Benedikt, “Prvi stupanj poniznosti je hitra poslušnost.”
4. Ne pouzdaj se u sebe
Sveci nam kažu kako je svaki grijeh koji počinimo plod našega ponosa i oslanjanja na samoga sebe. Kad se ne bismo posve pouzdali u sebe i kad bismo se oslonili na Boga, kažu sveci, nikada ne bismo griješili.
Lorenzo Scpuoli išao je tako daleko i rekao kako je “nepovjerenje u sebe apsolutno nužno u duhovnoj bitci te da bez te kreposti ne možemo očekivati poraz naših najslabijih strasti, a kamoli odnijeti potpunu pobjedu.”
5. Priznaj svoju ništavost
Drugi veoma djelotvoran način kultiviranja poniznosti je meditacija o raskoši i veličini Boga uz priznanje vlastite ništavnosti u odnosu na Njega. Sv. Ivan Maria Vianney ovako je to izrazio:
Tko može kontemplirati svesilnost Božju, a da se ne ponizi u prah pri pomisli kako je Bog iz ničega stvorio nebo i da bi samo jednom riječju opet mogao nebo i zemlju vratiti u ništa? Ovaj Bog je tako silan i njegova je moć neograničena; Bog ispunjem svakim savršenstvom; Bog sa svojom beskrajnom vječnošću, silnom pravednošću, providnošću; koji svime tako mudro upravlja i za sve se skrbi tolikom brižnošću, a mi… puko ništa!
6. O drugima misli bolje nego o sebi
Kada smo ponosni, neizbježno mislimo kako smo bolji od drugih. Molimo kao farizej “Gospodine, zahvaljujem ti što nisam kao onaj drugi.” Ta samopravednost nevjerojatno šteti našim dušama i Bogu je mrska. I pisma i sveci nam potvrđuju kako je jedini sigurni put ka poniznosti smatranje drugih boljima od nas samih. “Ne budite sebični ni umišljeni. Budite ponizni i smatrajte jedni druge većima od sebe,” kaže sv. Pavao. (Fil 3,2)
Toma Kempenac ovaj nauk sažima u 7. poglavlju svoga klasika Nasljedovanje Krista:
Ne smatraj se boljim od drugih da se ne bi možda kod Boga, koji zna što je u čovjeku, našao gorim. Ne ponosi se svojim dobrim djelima jer Bog sudi drugačije od čovjeka i što čovjeku godi Njemu je često mrsko. Ako ima dobra u tebi, potraži onda puno više dobra u drugima kako bi mogao ostati ponizan. Ne škodi sebe poštovati manje od drugih, ali je jako škodljivo o sebi misliti bolje. Ponizni žive u stalnome miru, dok je u srcima ponosnih zavist i često u njima boravi ljutnja.
IZVOR: Dnevno.hr
