Živimo u potrošačkom društvu za koje vrijede samo materijalne vrijednosti. Mnogi su zahvaćeni velikom potrošačkom groznicom. Postoji velika opasnost da se i mi, osvjedočeni vjernici, zarazimo tom opakom groznicom i zato nas Božja riječ, ne bez razloga poziva da razmišljamo o opasnosti bogastva. Često slušamo ili sami kažemo: “Kad bih samo bio bogat! Kad bih imao dovoljno novaca!” Nerijetko se dogodi da nekoga upitamo: “Kako si, kako živiš?”, a on nam odgovori: “Eh, da mi je malo veća plaća, bio bih sretniji i zadovoljniji!” Je li baš sreća u tom…? Jesu li stvarno oni ljudi koji su stekli ili naslijedili veliko bogastvo sretni…? 

Današnje sveto Evanđelje nam govori o bogatašu i siromahu. Bogataš je živio vrlo raskošno cijeli svoj život. Uživao je, gostio se i častio svaki dan u dobrom raspoloženju. On se nije na nikoga drugoga obazirao, a najmanje na siromahe i prosjake. 

Na vrata njegove kuće dolazili su siromasi i prosjaci. A osobito se navraćao jedan prosjak imenom Lazar. Ne samo da je on bio siromah, nego i bolesnik. Ali bogataš ni za njega nije mario. Nije imao srca ni osjećaja za siromahe da im pomogne.

Bogataš je uživao sve slasti ovoga svijeta, dok je siromahu svako dobro bilo uskraćeno.

Naš život ima svoj smisao u vječnosti. Zato čovjek nije na svijetu da uživanjem potroši svoj život, nego da u životu svojim radom i žrtvom za dobro svoga bližnjega i za izgradnju boljega svijeta zasluži vječno spasenje.

Bogataš nije mislio tako, zato je od sretnog bogataša postao nesretni bogataš, otišao je u pakao na vječne muke. A od nesretnog siromaha postao je zauvijek sretni siromah Lazar, koji je otišao u raj u vječnu slavu. I kad su se vidjeli u vječnosti, bogataš je iz paklenih muka molio siromaha Lazara samo za jednu kap vode da mu olakša muke. Ali mu Lazar nije mogao ni u tome pomoći, jer je vrijeme milosrda prošlo. Tako je za bogataša svaki vapaj i kajanje bilo uzaludno. 

Sveto Evanđelje želi istaći da bogatima ne škodi njihovo bogatstvo ako vjeruju, a siromašnima ne koristi njihovo siromaštvo, ako ne vjeruju.

Bogataš nije bio zato osuđen jer je bio imućan, nego zbog toga što je bio strogo sebičan, nije vodio računa o siromasima, kojima je morao pomoći. Nije činio dobro, nije računao s Bogom.  

Bogatašev se grijeh nije sastojao u tome što je on učinio neko zlo, već u tome što je on propustio činiti dobro. Postao je teški egoist i samoživac, koji nikoga drugoga ne poznaje osim sebe i svojih radosti, koje mu omogućuje njegovo bogatstvo.

Te riječi nisu upućene samo njemu, nego i svi nama kako bismo u pravom svjetlu vidjeli svoj život i iskoristili svako dobro, svako zemaljsko blago i bogatstvo ne samo za sebe nego i za svoga bližnjega. Bogataš, prije svega ako hoće može učiniti mnogo dobra drugima, time stječe sebi prave prijatelje i zasluge pred Bogom. 

Sreća nije u zemaljskim stvarima, u zemaljskom bogastvu, nego u spasenju duše. Sve što svijet pruža ne može čovjeka usrećiti, nego ga još više razočarava i čini ga silno nesretnim. Bogataš nije zao čovjek zato što ima. Kod njega je opasnost u tome što mu bogatstvo često zatvori srce za ljubav i u svojoj pohlepi za bogatstvom ne vidi bližnjega. Pohlepa za bogatstvom rađa skandalima, društvenom borbom, mrskim rivalstvom koje se rađa među narodom…

Samo je u Bogu pravo i najveće bogatstvo. Tko Bogu služi, taj nije sam nego mu Bog pomaže jer Bog svojih nikada ne ostavlja. Božja je pomoć tako snažna da može i najveću gorčinu osladiti. Oni koji Boga Ijube njima se sve okreće na dobro.

Riječ bogatstvo ima veliko značenje u životu čovjeka pojedinca kao i čitavih naroda. Posjedovanje bogatstva samo po sebi nije ništa zlo, nego naprotiv stvarno dobro. Tko je imućan naravno da se mnogo ne brine za svoj napredak. Bogataš može mnogo štošta sebi priuštiti što je siromahu uskraćeno.

Imetak neće nikada sam po sebi čovjeka potpuno zadovoljiti. Kad bi netko mnogo imao, pa i čitav svijet, ne bi bio sretan. Iako bi posve drugčije izgledao život ljudi kad bi se mogli osloboditi svojih materijalnih briga za bogatstvom. Ništa tako ne utječe na životnu radost kao pretjerana briga za zemaljskim dobrima.

Kad bi netko od mrtvih uskrsnuo i došao nam reći što nas čeka iza smrti?! Takvo nešto Isus otklanja. On želi da se prihvatimo obveza već sada u ovom konkretnom životu. Upravo se zato obraća slabima i siromašnima. Dokle god svoja vrata ostavljamo otvorena, dokle god se ne zatvore, možemo biti sigurni, da nam Bog prilazi.

Ako budemo tražili najprije Boga, drugo će nam se nadodati. A naprotiv, ako sve drugo tražimo prije Boga nadajući se da ćemo njega poslije naćí, grdno ćemo se prevariti, jer nam sve naše brige i nastojanja, sve blago i bogatstvo neće moći nadomjestiti Boga.

Preselio se u vječnost silno bogat čovjek. Nakon ukopa, članovi njegove obitelji pretražili su svu kuću, u potrazi za novcima, ali bez uspjeha. Netko se ipak sjetio: možda ih je pokojnik odnio u grob, u jastuku što ga je odabrao da mu ga stave u lijes. Uz dopuštenje mjesnoga župnika, otkopali su grob i otvorili poklopac mrtvačkog lijesa. „Uočite li bilo što sumnjivo, ništa ne dirajte, nego odmah zatvorite“, rekao je župnik.

Sledila se krv u žilama prisutnih na groblju, jer pokojnik nije u lijesu ležao kako su ga u nj stavili nego potrbuške – držeći zubima jastuk koji mu je trebao biti pod glavom. (don Niko Šošić)

Stavimo sve zemaljsko bogatstvo u službu nadzemaljskoga, prolazno u službu neprolaznoga, vremenito u službu vječnoga. I nastojmo da se u svemu svidimo Bogu čineći dobra djela, djela milosrđa.

Molimo Gospodina da nam udijeli milost da mu čitavim srcem služimo, te uvijek i najprije tražimo njegovo kraljevstvo i njegovu pravdu tada će nam se sve ostalo, vječni mir i vječna sreća nadodati.

Imajmo srca za siromahe kad pokucaju na naša vrata. Sjetimo ih se kojim darom i kad ne kucaju. 

Božanski Spasitelju, daruj nam srce darežljivo i nesebično, puno osjećaja za sve one koji su u nevolji i muci i nemaju što jesti. Daruj nam milost da u svakom bratu i sestri prepoznamo Tebe. Udijeli nam milost da iz ljubavi prema Tebi znamo dijeliti ono što imamo i posjedujemo. Božji blagoslov neka prati sve koji ovo čitaju ili slušaju. Amen

 

Kako je bol pomogla obraćenju

Nekom iskusnom svećeniku je došla bogata i ugledna gospođa, moleći ga za savjet. S dubokom iskrenošću rekla je: „Oče, htjela bih se vratiti k Bogu, ali ne mogu, ne uspijevam. Previše me privlači ovaj svijet, zavode me naslade, strasti mi zapovijedaju. Očajna sam. Pomozite, kažite mi, što mi je činiti? Kušala sam često ispovijedati se, svakoga sam dana obavljala razmatranje. Nije mi pomoglo. Uvijek sam ista. Savjetovali su mi, da obavim duhovne vježbe. I to sam učinila sa svom dobrom voljom, ali mi ništa nije koristilo. Za koji tjedan bila sam kao i prije. Bilo mi je rečeno neka dijelim milostinju, jer ona briše mnoge grijehe. Jao meni. Ni milostinja nije mogla nadvladati mojih slabosti.“

Tada joj reče župnik: „Moli se Majci Božjoj. Ona za svakoga ima riječ ljubavi i nade. Molila sam, molila mnogo. Opet ništa. No možda me Majka Božja vodi k vama, kao posljednjem spasu. Oče, što mi je činiti? Što mi još preostaje kako bih spasila svoju besmrtnu dušu? 

Svećenik je sve ovo slušao šuteći sklopljenih ruku, sabrane duše, i kao odgovor na posljednje pitanje izrekao je riječ bol! Prošlo je mnogo dana, prošli su mjeseci i starom je svećeniku opet došla ista žena. Ali sad je bila sva u crnini. Lice joj je odavalo patnju, na njemu je bilo tragova gorkih suza. Ponovno je došla ponizno, ali mirno.

Izgubila je sve imanje, obitelj, položaj. Ali našla je Boga. Rekla je samo jednu izreku. „Bol me je uistinu obratila!“. Bol je često posljednje sredstvo, kojim se Božja providnost služi, da grješnike otme vječnoj propasti te ih povrati na put spasenja. Blago onima kojima dobri Bog pripušta kušnje i boli kako bi im pomogao da se njemu vrate i da ga iskuse i postignu svoje spasenje.