.

Kada djecu vodimo da gledaju spaljivanje fašnika, ne prenosimo tradiciju – prenosimo poruku.
Poruku da se zlo može spaliti, da krivnju može preuzeti netko drugi i da nije potrebno osobno obraćenje. To je poruka suprotna i Evanđelju i zdravom odgoju. Ritualno spaljivanje, kolektivno optuživanje i slavljenje smrti – ma kako ih nazivali – ostavljaju posljedice. Ako želimo zdravo društvo sutra, moramo zaštititi djecu danas.

Spaljivanje fašnika i kršćanska odgovornost

Tradicionalno, uoči korizme, prema nekom običaju, za sve zlo koje se dogodilo u protekloj godini netko je morao „platiti“. Tako se simbolično spaljuje fašnik – princ karnevala – na kojega se prebacuje sva krivnja.

Ako, međutim, pred korizmu za sve zlo optužimo fašnika, objesimo ga na drvo i na kraju spalimo, prema tom vjerovanju mi zapravo nemamo razloga da se žrtvujemo kroz četrdeset dana korizmenog vremena, niti da se osobno trudimo oko obraćenja. Svu odgovornost za ono loše možemo jednostavno prebaciti na neku lutku.

U tom slučaju, ni žrtva Isusa Krista ne ispada osobito važna. Naš Gospodin Isus Krist tada se svodi na neku dobru legendu o kojoj se priča u gradu. Njegova muka, raspeće, smrt i uskrsnuće – sve ono što je učinio za nas i za naše grijehe – kao da gubi svoju snagu i smisao. Onima koji vjeruju u fašnika, Kristova žrtva postaje sporedna.

Ako je dovoljno spaliti fašnika, onda nema potrebe živjeti kao pravi kršćani: ići redovito na svetu misu, postiti, kajati se, ispovijedati se, činiti dobro, mijenjati se. Spali se fašnik – i mirni smo do iduće godine, do novog spaljivanja.

Poruka koju prenosimo djeci

Posebno zabrinjava činjenica da se djecu dovodi da sve to gledaju, uz poruku da je „za sve kriv fašnik“. Na taj način djeci se ulijeva osjećaj da ne snose osobnu odgovornost za svoje postupke. Možda upravo zato ne čudi što su crkve sve praznije, što djeca i mladi ne idu na misu, te zašto je među nama sve više droge, bludnosti, ovisnosti o kocki i alkoholu, kao i drugih poroka koji nisu po volji Svemogućega Boga.

Zašto bi djeca gledala kako lutka koja izgledom podsjeća na čovjeka gori u plamenu? Koja je svrha takvog prizora? Zašto prikazivati okrutnu smrt kroz spaljivanje fašnika? Što ostaje u malom dječjem srcu i mislima nakon takvih slika? Može li se to doista nazvati bezazlenom zabavom?

Postavlja se i ozbiljno pitanje: nije li ovakvo odgajanje djece uvod u još gore stvari koje su se u povijesti već događale – kada su se spaljivali stvarni ljudi jer su proglašeni „krivcima za zlo“ i čemu javno reklamiranje smrti?

.

ŠTO KAŽE ISUS S. FAUSTINI O KARNEVALU I MAŠKARAMA: