Živio je neki razbojnik koji je godinama palio, robio, ubijao, jednom riječju živio u najtežim opačinama. Kada je nagrabio dovoljno blaga, ode u neku golemu šumu, i tu daleko od ljudi, sagradi kraj jednog izvora kućicu brvnaru. Voda mu je tekla kraj kuće, drva puna šuma, a za hranu je imao u šumi mnoštvo malih i velikih životinja. Tek bi nekoliko puta preko godine otišao u daleki grad da sebi kupi što mu je trebalo u kući.

Tako su prolazile godine, i razbojnik je sada već ostario, pade na samrtničku postelju. Nitko ga nije pronašao, osim smrti kojoj se nitko ne može sakriti. Znajući da mu je kraj blizu, jednog predvečerja, kada je u kući već pao mrak, gledao je kroz prozor sa svojeg kreveta. U oči mu upade križ, koji su tvorile dvije letvice u okviru prozora. Sjeti se križa u kući svoje majke, svoje prve Pričesti, crkve, dana svojeg nevinog djetinjstva, pa poče gorko plakati. Došle su mu pred oči silne opačine koje je u životu počinio, a križ koji mu je bio pred očima, podsjećao ga je koliko je sagriješio i Bogu i Ijudima. Plakao je sve jače i jače, tako da mu je rupčić bio natopljen suzama. I od žalosti i kajanja pukne mu srce. Čim je izdahnuo, duša mu pođe na sud Božji. Tu je pred prijestoljem Božjim stajao arkanđeo Mihael s vagom u ruci. Bio je tu prisutan Anđeo čuvar razbojnikov, ali i đavao, koji je skakao od veselja, uvjeren da mu pripada duša razbojnika. Vikao je radosno: ovaj je moj, on pripada meni. Stavljao je na lijevu stranu vage sve opačine koje je za života učinio razbojnik. Toliko ih je bilo da se vaga opterećena grijesima do dolje spustila. Đavao pođe prema njemu. Gospodin ga zaustavi i pozove anđela da on stavi na desnu stranu dobra djela razbojnikova. Anđeo brizne u plač i kroz suze reče: niti je molio, niti je postio, niti u crkvu išao, niti sirotinji išta dao. Đavao opet poleti k njemu, ali ga i ovaj put zaustavi Bog. Tada naredi anđelu da se spusti u kolibu i iz mrtvih razbojnikovih ruku izvuče rupčić i donese ga pred Boga. Iz rupčića su se suze cijedile, jer je bio potpuno mokar. Stavi rupčić na desnu stranu, zapovijedi Bog anđelu. Kada je on to učinio, pretegne desna strana, a lijeva poleti u zrak. Od silnog udarca grijesi polete u vis, a onda stanu padati u pakao. Za njima se sruši i Đavao vičući: Izmakao mi je, jer se pokajao za grijehe. Suze pokajnice su ga otele meni i paklu.

Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com