.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!

 

Pokušao sam iznijeti pred vas prvi čin tog dijela, prvi čin Žrtvene mise, a to je prikazanje, odn. pripremanje darova. Svi ti darovi samo su zastupali osobu darovatelja. Svi ti darovi značili su zapravo naše predanje, naše darivanje svog bića Bogu. Budući da je to darivanje samoga sebe Bogu vrlo važan dio žrtvene mise – a s druge strane, budući da je to dosta nepoznato našim vjernicima, odlučio sam vam o tom darivanju samog sebe Bogu govoriti još jednom.

Uzet ću jedan biblijski primjer, da shvatite što je to predanje Bogu, što je to sebedarje. Za primjer će mi poslužiti Abraham, i to dva njegova životna događaja. Prvo: kad je napustio svoj zavičaj na Božju zapovijed, a drugo: – kad je žrtvovao svoga sina, opet na Božju zapovi­jed.
Abraham je bio ugledan, imućan građanin u Haranu, u Mezopotamiji, okružen brojnom i moćnom rodbinom. Nastojao je da bude pravedan prema Bogu, a pošten prema sugrađanima. Jednog dana njega je Bog pozvao. Rekao mu je: “Iziđi iz svog zavičaja u zemlju koju ću ti ja pokazati i ja ću biti s tobom” (usp. Post 12, 1-3). Mi danas ne možemo shvatiti što to znači napustiti svoj zavičaj u ono doba, kad nije bilo ni milicije, ni suda, ni zakona koji štiti tuđince. Čitava sigurnost čovjekova bila je njegova moćna rodbina i oni sugrađani koji ga poznaju i brane. A otići u tuđinu i biti došljak gdje nemaš nikakvih prava, gdje te svatko može opljačkati ako se sam ne možeš obraniti od njega?! – Ja ne znam, je li se Abraham zaprepastio nad tom Božjom željom. Sv. pismo samo kaže da je spakirao svoje stvari i da je pošao u tuđu zemlju, u nepoznato. Znao je, Bog je apsolutni gospodar čovjekov, i nijedno stvorenje nam ne smije biti preče od Boga, ni naša sloboda, ni naš život. To je odanost Bogu. I Abraham je otišao, Bog ga je pratio i čuvao i blagoslovio ga i njegovo se blago umnožilo.
Ali, u svoj toj sreći bila je samo jedna gorka kap: Abraham nije imao djece. Vapio je on svaki dan, i Bog mu je obećavao da će dobiti dijete. No, njegova žena Sara bila je nerotkinja, a godine su prolazile. Sara je starila, i kad već ni jedna žena ne može više dobiti djece, tada, zamis­lite: njemu Bog ispuni svoje obećanje. Abraham od Sare dobije sina i nadjene mu ime Izak. I taj Izak je rastao na sreću svojih roditelja. Ali jedne noći javi se opet Bog i zovne Abrahama: “Uzmi svog sina koga voliš, Izaka, i prinesi mi ga za žrtvu na brdu koje ću ti pokazati” (usp. Post 22,2). Je li se Abrahamu srce ukoči­lo od groze, je li kriknuo od bola, ne znam. Sv. pismo to ne kaže. Ono samo kaže da je pokupio drva, natovario na magarca, probudio dijete, uzeo kantu sa žeravicom i onaj sveti obredni nož kojim se kolju žrtve, da je poslao dijete neka se oprosti s majkom i onda je s djetetom otišao. Put je bio dug i kad je zora svitala još je bio na putu. Dječak pita oca: “Tata, ovdje su drva, ti nosiš žeravicu i tebi je o pojasu žrtveni nož, a gdje je žrtva ?” A ocu krvari srce i on kaže: “Sinko, Bog će se već pobrinuti za žrtvu” (usp. Post 22, 7-8). I kad su došli na mjesto, Abraham sagradi od kamenja oltar, metne drva na oltar, a onda sveže dječaka. Dječak je shvatio: on je ta žrtva. I počeo je tiho plakati. A otac je zatvorio oči da ne vidi te suze dječakove, uzeo onaj kameni, žrtveni nož i podigao ruku. To je Bogu bilo dosta. Ruka nije zaklala dječaka. Jedan anđeo je ustavio ruku. I reče Bog Abrahamu: “Sad vidim da si mi odan” (usp. Post 22,12).

Eto, to je predanje svoga bića Bogu. To znači – reći Bogu: “Gospodine, ti si sve, a ja nisam ništa! Što god mi pošalješ, prihvatit ću. Kad god me pozoveš, ići ću, što god od mene zaišteš, dat ću ti!” – A to je ono najteže i najljepše i Bogu najugodnije, što čovjek može učiniti: predati svoje biće Bogu. To je i srčika onog svećeničkog ređenja, kad stojiš pred biskupom, a on polaže ruke na tebe, a ti kažeš: “Gospodine, evo me, što god od mene zaišteš učinit ću!” – To je predanje Bogu.
To je učinila i presveta Djevica. Kad joj je anđeo rekao da će postati majka Mesijina, a ona je znala da Mesija, kao Sluga Božji, mora strašno trpjeti, i da ona prima najveću čast ali ujedno i život najvećeg bola, ipak nije ustuknula nego je kazala: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1 ,38)
Sada, kad to znaš, možeš se ujediniti s Kristom u nje­govu predanju; onda se možeš s njim popeti na križ, možeš s njime umrijeti duhovno na križu, jer – nemojte zaborav­iti: Krist i mi, mi smo euharistijska žrtva. Amen.

Foto: Aleteia

Advertisements

Iz katehetskih homilija o sv. misi vrsnog propovjednika i liturgičara, blagopokojnog biskupa banjalučkog mons. Alfreda Pichlera.

 


Podijelite ovo s prijateljima!

Leave a comment.

Your email address will not be published. Required fields are marked*