Svi mi manje-više želimo biti sretni. Zapravo svi čeznemo za ljubavlju i nježnošću, istinom i dobrotom, svjetlom i istinskim životom. Možemo mirne duše reći, uistinu čeznemo za Bogom, za spasenjem. Poznato nam je kako je neizmjerno dobri Bog stvorio čovjeka kao krunu svega stvorenoga. On je trebao biti miljenik njegova srca – njegovo ljubljeno dijete, sveto i sretno. Nažalost tako nije jer je došao grijeh, a s njim nesreća i nemir, zlo i patnja, bol i suze… čovjek je zloupotrijebio dar slobode, htio je biti sretan bez Boga. I to ga je skupo koštalo.

Gospodin nas nije ostavio na cjedilu. Našao je načina da nas vrati u svoj dom, na svoje srce: uništavajući zlo – grijeh svoje neposlušne djece. Vječni Sin nebeskog Oca postao je Sin Marijin – da bismo mi postali njegova braća i sestre, djeca nebeskoga Oca.

Lijepo to kaže sv. Pavao: “On nas u Njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim, i u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu.” Po Isusu Kristu i samo po Njemu smo djeca Božja. Biti dijete Božje – najviše je što možemo željeti, najlakše što možemo dobiti. Treba samo pružiti ruke, vjerom i srcem prihvatiti rođenoga u Betlehemu. 

Slušamo ovih dana: “Svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego od Boga.” 

I današnje evanđelje kaže: “Riječ (je) tijelom postala i nastanila se među nama.” Evanđelist Ivan drugu osobu božanskoga Trojstva – Sina – naziva Riječ.  I ta Riječ – Bog postade tijelo – slabi, bijedni, smrtni, krhki čovjek – i nastani se među ljudima; ušatori se među nama, napisa doslovce sv. Ivan.
Evo najvećega čudesnog događaja naše povijesti, najveće tajne našega kršćanstva: Bog u liku i obliku djeteta, u tijelu čovjeka; naš Bog – naš brat; Bog među nama, kod nas na stanu. Ma kako neshvatljivo, božanski je točno: čudo nad čudesima uvijek nam je pred očima – Bogočovjek među nama … A mi? – možda to i ne zapažamo… (Ivo Bagarić).

Priznajmo: Stojimo pred tajnom: ma koliko se mučili, nećemo ni shvatiti ni razjasniti veliku istinu: Bog je postao čovjek, beskrajno veliki postao sitno dijete – maleni čovjek, Sin Božji – sin Marijin. Bog i čovjek u osobi Sina Božjega, Bogočovjeka Isusa Krista. Bog je postao ljudskim Djetetom, da mi ljudi postanemo djecom Božjom.

“Riječ (je) tijelom postala i nastanila se među nama.”
Bog je postao čovjekom, ali ne da dođe pa ode, nego da zauvijek bude među nama. Mi se okupljamo oko njega i slušamo pozorno njegove riječi: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.” To Isusovo obećanje uvijek se ispunja kad god slavimo svetu Misu. Mi smo Kristova Crkva – njegovo mistično tijelo.
Jesmo li svjesni toga?
Bog je postao našim bratom – među nama je. Svaki dan, svake nedjelje čujemo njegov glas: sa stranica Evanđelja taj glas odjekuje već dvije tisuće godina našom zemljom. Slušaju li ga ozbiljno naše uši? Čuje li se odjek toga glasa u našoj duši, u našem životu?

Bog je postao čovjek i među nama je: svaka Misa stavlja nam ga pred oči, u ruke; svaka pričest stavlja ga u naše smrtno biće, da nam osigura život svetosti i besmrtnosti; on je tu: na dohvatu naših ruku kruh je života. Cijenimo li taj dar neizmjerne vrijednosti? Gospodin je među nama – Kako primamo Isusa, s vjerom, ljubavlju?

“A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime …”
Evo nagrade svima “koji ga primiše”: postali smo djeca Božja, Bogoliki; koliko je samo moguće izjednačeni smo sa svojim najvećim bratom – Bogočovjekom. Je li to tako? Je li naš život njegovu sličan?

Što znači primiti Krista? To znači truditi se živjeti kao što je on živio. Živjeti po evanđelju, vršiti volju Božju. Usvojiti Isusov način razmišljanja, osjećanja, gledanja na stvarnosti u sebi i oko sebe, napose usvojiti ljestvicu vrijednosti koju je on postavio.
Sjetimo se samo nekoliko Isusovih izreka – misli: „Ja sa jedini Put, jedina Istina i Život!“ (Iv 14,5). „Novu vam zapovijed dajem da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 13,34). „Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim!“ (Mt 11,25).

“K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.” Vrlo je to teška optužba izabranom narodu. Ma koliko to pokušali razjasniti, ostaje nerazjašnjivo: zašto Izabrani narod nije primio svoga najvećeg sina, zašto mu je priredio Kalvariju? Ne primiše ga … Dali su mu na početku života jasle, na svršetku križ. Ne primiše ga! Bi li se ta strašna optužnica mogla i nama pročitati???

“Kako te Bog mnogo cijeni, možeš upoznati po tom, što je on za tebe postao” (Sv. Bernard). A kako ti Boga cijeniš? Što si ti za njega postao, što si za njega učinio? Možda malo, možda ništa, možda mnogo, ali protiv njega.

Današnja Božja Riječ poziv je nama da pođemo do betlehemske štalice i dobro pogledamo Bogočovjeka u jaslama, da se zamislimo i zapitamo zašto je on tu; da ne zaboravimo Božjeg Sina utjelovljena u krilu Marijinu, rođena u hladnoj štali. Bog – Bogočovjek je među nama: s nama dijeli naš život, muku i sudbinu. Bog u liku čovjeka među nama…

Iskoristimo ovaj trenutak kako bi ispitali život i savjest: da nismo Gospodinu zatvorili vrata svoga srca. Moramo paziti da i on nama jednoga dana kaže kako nas ne pozna. “Ljubav se Božja očitovala u tom, da je Bog svoga jedinorođenoga Sina poslao na svijet, da po njemu imamo život.” Da, tako se očitovala Božja ljubav prema nama: postao je čovjek, jednak nama, da bismo postali slični njemu.

A kako se očitovala naša ljubav prema njemu? Pokušavamo li živjeti životom djece Božje? Životom sličnim životu Isusa Krista? Ljubav se prema njemu samo tako dokazuje. Bog “nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu…” Od svoga Boga nemamo više što tražiti. Još nam je samo odgovoriti na tu ljubav. Zna se kako bi to trebalo učiniti: još samo treba htjeti i učiniti.

Ne zaboravimo: Mi smo djeca Božja – Sin Božji, Vječna Riječ Božja, Svjetlo istinito, dođe na svijet, posta čovjekom i nastani se među nama. Upravo zato što je Bog postao ljudskim Djetetom, mi smo postali djecom Božjom. Čuli smo: „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ Cijelo božično vrijeme posebno nam doziva u pamet činjenicu, da smo mi djeca Božja, zaista sveti puk Božji.

– Što, dakle, znači biti dijete Božje? Svi su ljudi „djeca Božja“ u tom smislu, što svi imaju zahvaliti svoj opstanak i život Bogu.
U višem smislu, „dijete Božje“ je osvjedočeni vjernik, koji je po sakramentu preporoda, svetom krštenju, posinak Božji. Postaje dionik same naravi Božje.

Dijete Božje biti znači: biti preporođen ili rođen kao živo biće u velikoj, svetoj obitelji, tj. Božjoj Crkvi. Biti Božje dijete znači u prijateljstvu i ljubavi živjeti s Bogom, biti Bogu mio i drag. Biti Božje dijete znači: imati pravo i sigurnu nadu u baštinu neba – na nebesku nagradu.

– A velika je sreća biti dijete Božje. Sreća je već u životu. Ta kako li je utješna spoznaja, uvjerenje: Bog je moj Otac. On me ljubi kao otac, on se brine za mene kao otac. Mogu, dakle, odbaciti sve nepotrebne brige, mogu se osjećati sigurnim u svim olujama, kušnjama i opasnostima. Dapače, i žalosti i trpljenja za dijete Božje znak su očinske dobrote Božje. Dijete Božje zna, da onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro (usp. Rim 8,28).

Božje dijete, nadalje, uživa mir srca. Dijete Božje zna da je dug njegovih grijeha plaćen krvlju Kristovom, koja teče u sv. Sakramentima, osobito u sakramentu sv. Krsta i Pokore. Zato odbacimo svaki strah zbog svoje prošlosti. Bog je sve učinio dobrim i s na¬šom prošlošću. Veselimo se, jer smo djeca Božja. Za Božje dijete uvijek sunce sja, pa i onda, kad bjesni oluja.

Božju djecu na zemlji prati i neprestani blagoslov Božjih milosti. Otac nebeski obasiplje svoju dragu djecu na zemlji posebnim milostima. Djeca Božja, takoreći, plivaju u moru milosti koje primaju po molitvi, sakramentima, sv. Misi, a osobito u sv. Pričesti. Sv. Pričest najveća je sreća djece Božje na ovoj zemlji. To je zajednica života i ljubavi s Bogom po Isusu.

Hvala Ti, vječni, svemogući i milosrdni Oče, što si po svojoj Riječi, svome Sinu, došao k nama. Uzmi naše srce i preobrazi ga svojom neizmjernom ljubavlju. Uđi u naš život i budi s nama. Ispuni nas ljubavlju i dobrotom, istinom i mirom. Učini nas svojim dostojnim svjedocima! Amen.

fra Petar Ljubičić