Svake godine, četrdeset dana nakon Uskrsa, slavimo Blagdan Uzašašća Gospodinova na nebo.

Blagdan Uzašašća je blagdan radosti i kršćanske nade. Isus je došao k nama, trpio i umro za nas na križu i treći dan uskrsnuo i potom nakon četrdest dana okupio je svoje učenike, podigao ruke da ih blagoslovi, ojača u vjeri, učvrsti u nadi i raspali u ljubavi i uzašao na nebo. I tako se žalost učenika zbog rastanka pretvorila u radost i utjehu.

I ove godine želimo se sjetiti obećanja dana apostolima kako će taj isti Isus koji je na današnji dan uznesen na nebo isto tako doći kao što je otišao. Taj njegov dolazak zbit će se na kraju svih vremena. Ali dan koji će biti posljednji nije nama, niti ikome, poznat. Naše iščekivanje Isusova povratka još traje. Nakon što se četrdeset dana ukazivao svojim učenicima i uvjeravao ih u činjenicu uskrsnuća, Isus je prešao u slavu Očevu. Isus je govorio svojim učenicima prije svoga odlaska kako trebaju biti njegovi svjedoci i propovijedati Radosnu vijest svima.

“Uzašao je na nebo”. Vratio se k Ocu, ali nije ostavio nas: s nama je, među nama je – poruka je svetkovine UZAŠAŠĆA. Krist je doduše uzašao na nebo ali nas nije ostavio. On nas je spasio. Rekao je: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta…!”

Pokazao nam je tko smo, što smo i kamo idemo?
Tko s Bogom živi, s Bogom će biti u vječnosti i radovati se i uživati…
Koliko budemo svojim životom Kristu sličniji, toliko će i naš uspon prema nebu biti lakši.
Uzašašće je Isusovo potvrdilo i opravdalo naš kršćanski optimizam.
Živimo radosno u svojoj vjeri, jer ne ostajemo na zemlji. Ovdje smo kratko.

Događaj uzašašća jedna je od temeljnih istina našega kršćanstva jedan od stupova nosača našega života.

Prije svoga Uzašašća na nebo rekao je Isus svojim učenicima: “Ja idem k Ocu da vam pripravim mjesto. A kad odem i za vas mjesto pripravim, opet ću doći i vas uzeti k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14,2). Kolike li utjehe u ovim riječima Isusovim?! Isus je uzašao na nebo, ne samo zato jer je nebo njegov pravi stan, nego i radi nas, da i nama pripravi mjesto na nebu gdje ćemo otpočinuti nakon dugoga i napornog puta po ovoj dolini suza.

“Dom, domovina, zavičaj, nebo”, – to su riječi koje tako snažno pokreću i diraju ljudsko srce, kao malo koja druga riječ u ljudskom govoru. Jedva da ima još koji drugi osjećaj koji tako bolno razdire srce i dušu kao bol za domom, domovinom, zemaljskom, a još više nebeskom. Mnogi sveci toliko su čeznuli za nebeskom domovinom da bi od tog bola gotovo mogli i umrijeti.

Gdje je nebo? Riječ nebo ima dva značenja. Nebo je materijalno, a stan Boga je duhovan, jer je Bog duh. Dakle stan Božji nije materijalan, vidljiv, opipljiv. Bog je duhovno posvuda, posebno u srcu čovjeka, stvorena na njegovu sliku. U tom smislu je slavni učenjak Fabre izjavio: “Ja ne vjerujemu Boga, ja ga vidim!” Nije pronašao Boga svojim tjelesnim očima nego ga je upoznao zahvaljujući svjetlu vjere. Upoznao je njegovu nazočnost i njegovo djelovanje.

Već kralj David toliko je čeznuo za nebom da je govorio: “Kad ću doći i lice tvoje gledati?” Sveti Pavao bolno je uzdisao: “Tko će me osloboditi od ovoga smrtnoga tijela? Želim se rastaviti i biti s Kristom.” Sveti Franjo izgarao je od želje da smije poći kući, u nebo, i zato je često govorio: “Gadi mi se zemlja kad mislim na nebo.”

Biskup Sailer pripovijeda o jednom malom prvopričesniku koji je Djetetu Isusu napisao pismo i postavio ga iza tabernakula. Sadržaj pisma bio je: “Dragi Isuse, na ovom svijetu nije više lijepo. Meni se ovdje više ništa ne sviđa. Ja bih htio kući, kući u nebo!” Četrnaest dana iza toga mališan je već zaista bio kod kuće, u nebu. Svakoga dana za 24 sata bliže smo svome izbavljenju, bliže svojoj domovini, bliže nebu, bliže vječnoj Ljubavi, bliže vječnoj sreći!

Isusu pred svetohraništem možemo i mi reći: i mi bismo htjeli kući, k tebi! U divno nebo! Bol za nebom veoma je teška! Jer gore kod tebe čeka nas ona sreća i blaženstvo o kojoj govori Sveto pismo: „Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti srce ljudsko osjetilo što je Bog pripravio onima koji njega ljube!” I nemirno je srce naše. I nemirno ostaje srce naše tako dugo, dokle god ne počine, dokle god se ne smiri kod kuće – u nebu u Bogu svome!

Naša nebeska Majka Marija došla je k nama da nam pomogne doći u nebo. Kada nas zove da se svaki dan obraćamo, da čvrsto u Boga vjerujemo, da mu se klanjamo i molimo mu se srcem, želi nam reći da je to najsigurniji put koji vodi u raj.
Koje iznenađenje za sve naas!? Koja će to radost biti, možemo samo slutiti.
Isplati se danas biti katolik. Zahvalimo se Bogu što nam je Mariju poslao da nas pouči i povede u raj.

Isus je otišao da se vrati…
Sva je mudrost našega života: biti spreman, dočekati ga. Biti spreman – spremati se.

Zanimljiv je razgovor jednoga misionara s jednim Indijcem.
Pitao je misionara: “Vjerujete li, da će doista Krist opet doći?”
– “Da, ja to vjerujem!”
– A onda će Indijac: “Svakoga jutra prije nego odem na posao ja molim: Gospodine, daj da tako živim – da mogu stati preda Te, ako Ti danas dođeš!”
Evo, što nam je činiti!!!

– Zato nas ne zavaravaju izjave nevjernika.
Jedan ruski kozmonaut izjavio je: „Išao sam na nebo i tamo Boga nigdje ne nađoh!“ Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti na nebu!“

– Bog djeluje u svijetu u i našim srcima… Sjetimo se svetoga Stjepana kako umire gledajući otvorena nebesa i Sina Božjega… svetoga Pavla koji se obraća pred Damaskom… i onoga razbojnika s Isusove desne strane… Na njegove riječi: “Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu odgovara: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Nemojmo zamišljati Boga i njegova Sina kao onoga koji stanuje na oblacima. Bog je posvuda, nebo je posvuda za one koji ga ljube: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i moj otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!”

Za lansiranje rakete u svemir potrebno je snažno i skupo gorivo. Da se sjedinimo s Bogom i da druge sjedinimo s njim, dovoljno je ljubiti i iz ljubavi živjeti. Ne zaboravimo na dan svoga uzašašća svima nam je Isus otvorio vrata u nebo – u vječni, sretni život. Budimo pozorni da ih ne zatvorimo opakom grješnom rukom. Nastojmo živjeti tako da budemo spremni stati pred Krista i poći, ako on danas dođe. Blago svakome onome tko tako bude živio.

Bogataš i nebo

Doznao sam, gdje se nalazi nebo?

Neki je župnik na blagdan Uzašašća zanosno propovijedao o nebu – raju. Kad je izišao iz crkve, pristupi k njemu jedan bogati čovjek i veli mu: “Velečasni, vi ste danas vrlo lijepo govorili o nebu, ali niste nam rekli gdje se nebo nalazi?”

Svećenik će mu na to: “Odmah ću vam pokazati. Gore u onoj kući, na zadnjem katu nalazi se siromašna udovica sa svoja dva sinčića. Svi su bolesni, gladni, nalaze se u velikoj bijedi. Pošaljite nekoga da ih posjeti i dajte im hrane, drva i odjeće. Zatim uzmite Sv. pismo i pročitajte poglavlje 25. Matejeva evanđelja, gdje Krist govori o sudnjem danu. Ja sam uvjeren da ćete odmah doznati gdje je nebo. Ako ne doznate, dođite k meni i ja ću vam pokazati!”
Bogati gospodin posluša župnika. Istoga dana posjeti bolesnicu i obilato je nadari.
Vrativši se župniku veli mu: “Velečasni, ne samo da sam doznao gdje je nebo, nego sam u nj i ušao. Ne mogu vam kazati što u duši osjećam, nikada nisam bio tako sretan.”

Bogu služiti najveća je čast
“Kristu služiti – to je nad sve časti;
Njega Ijubiti – nema veće slasti;
Njega slijediti – to je veličina;
Sve drugo je varka i taština!”

“Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam
da ne mogu drukčije nego živjeti samo za njega.”

“Ako je naša vjera istina, ako je Evanđelje Božja riječ,
mi smo dužni vjerovati i nasljedovati je!”
(Charles de Foucauld)