Već smo više puta slušali izvješće o umnažanju kruha i ribica, ali uvijek nas iznova zadivljuje i potiče na ra­zmišljanje. Čudesno je to djelo Isusovo. Tisuće ljudi pratilo ga je da čuje njegovu riječ. U pustom nenaseljenom kraju ostali su bez kruha. Isusu je bilo dovoljno pet kruhova za pet tisuća ljudi – svi su se najeli i još je ostalo mnogo…

Dva puta je Isus čudesno nahranio mnogo ljudi. On je k nama došao da nahrani naše gladne duše, da nam navijesti Radosnu vijest spasenja, jer nas neizmjerno voli.

Čudo s kruhom nije prošlost. Ovo je slika i primjer što on na još čudesniji način čini svaki dan kada slavimo presvetu Euharistiju.

Ne zaboravimo: već skoro dvije tisuće godina događa se čudo s kruhom na našim oltarima: pretvara ga u kruh svoga tijela.

Puno je simbolike u ovom što smo čuli. Čovjek je putnik u vječnost, život putovanje kroz pustinju bez kruha u torbi. Čovjek je gladan – svi smo gladni. Mnogi kruha, svi Boga: Božje riječi i Božjega kruha. Isus nam je darovao božansku hranu.

“Tada Isus uze kruhove, zahvali pa ih dade onima što su posjedali.” Ove riječi Evanđelja zorno nas podsjećaju na Posljednju večeru i na današnju Misu: Isus moli, zahvaljuje Ocu, blagoslivlje kruh, lomi ga, dijeli i uz put stvara.

Veoma sličan prizor na Posljednjoj večeri, što se ponavlja na svakoj Misi: Isus uzima kruh, blagoslivlje i dijeli. Ovaj put ne stvara nego pretvara. “Uzmite i jedite! Ovo je moje tijelo!” Što čitamo danas u Evanđelju, to danas gledamo očima: Krist je među nama. I da ne klonemo na putu, dijeli nam kruh života – sebe…

Pokušajmo još malo razmišljati o ovom događaju, stavimo se na trenutak u ulogu promatrača koji sa strane promatra sve što se događa u tom pustom kraju u kasni sat. K Isusu je hrlilo mnoštvo, a on je znao da uz onu duhovnu glad kojom su tra­žili njega postoji i tjelesna glad. On ima srca za čovjeka i zato je i u materijalnom smislu zauzet za čovjeka, te pita Filipa gdje da nabave dosta kruha da nahrane toliko mnoštvo ljudi. Filip je svjestan kako bi trebalo potrošiti mnogo novaca da bi svatko dobio nešto malo za jesti.

Andrija ima bolju ideju. On zna za jednog dječaka iz tog mnoštva koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali je također svjestan da je to kap u moru. Možda su i drugi imali ponešto hrane kod sebe, ali su to dobro skrivali misleći samo na sebe, kako će se oni na kraju nahraniti ili barem malo uta­žiti glad. Ali dječak je bio velikodušan, on je bio spreman podijeliti te male kruhove i tih par ribica.

Apostoli su po svoj prilici gledali s nevjericom tog dječaka i tih njegovih pet kru­hova i dvije ribice, ne vjerujući da se tu išta može učiniti. Možda su se neki i smijali kad su vidjeli što Isus namjerava učiniti, ali Isus je zapovjedio da svi posjedaju.

Pomislimo samo s kakvim je udivljenjem gledao dječak te svoje kruhove i ribice kad su se našli u Isusovim rukama. Nakon molitve Isus je dao tu hranu učenicima da podijele mnoštvu. Učenici su se sigurno pitali kako to dijeliti, kad je to tako malo, ali su izvršili Isusov nalog. I kad su tako lomili kruh i dijelili ribice uvijek je bilo i svi su dobili u izobilju i još im je preteklo. Isus im je naredio da skupe preostale ulom­ke da ništa ne propadne. Nakupili su dvanaest košara ulomaka kruha i vjerujemo da je Isus rekao da se to dadne dječaku koji je prije velikodušno dao što je imao.

A narod je slavio Isusa i čak su ga htjeli učiniti kraljem. Narod nije zapravo shvatio znak, nije shvatio čudo u jednom pozitivnom i duhovnom smislu, već u sebičnom smislu i zato Isus bježi od njih.

Isusovo čudo poziva na velikodušnost, na altruizam, na dijeljenje, jer samo tako moguć je ljudski život. Oni koji darivaju, oni i primaju i to u izobilju. Uvijek kad nas hvata napast se­bičnosti, samouživalaštva, sjetimo se dječaka iz današnjega Evanđelja i sjetimo se na kraju dvanaest punih ko­šara što je preostalo.

Još jednom čujmo ove riječi: “Kad se nasitiše, reče učenicima: Skupite pretekle ulomke da ništa ne propadne! Skupiše i napuniše dvanaest košara…”

Opet slika sv. Mise: na Božjem stolu nema nestašice. Na putu u vječnost Krist nam pruža kruh života – svoju riječ i svoje tijelo: hostiju, sebe u hostiji. Svaka Misa je poziv da otvorimo uho i srce, da prihvatimo riječ života, da pružimo ruku i primimo kruh života.

Našoj duši je potreban snaga, hrana… Evo Boga: naše hrane, naše snage, našega života. Sve to pred nama je, na dohvat ruke. Potrebno je samo pripraviti dušu i pristupiti.

Zato je Isus učio svoje učenike da budu dobri, da suosjećaju jedni s drugima, da imaju srca jedni za druge, da dijele međusobno ono što imaju. I vidjet će kako će uvijek imati dostatno, i napretek. Ako ovo raz­mišljanje čitaju – slušaju ljudi koji nemaju vjere, može im izgledati kao utopija, kao nešto nestvarno.

No mi, učenici Isusovi, uza sve to što se moramo svaki dan mučiti da bi svojim radom zadovoljili svoje materijalne i tjelesne potrebe, uza svu našu brižljivost i poštenu gospodarsku djelatnost, mo­ramo u sebi izgrađivati darežljivost, solidarnost i ljubav. U nama i u svim našim pothvatima treba biti srca, ljubavi. Trebamo misliti na dobro drugih, a Bog će misliti na naše potrebe.

Neka svatko od nas u iskrenosti srca razmišlja iskreno pred Gospodinom što mu je činiti u svakidašnjem životu. I mi smo danas, poput onog velikog skupa, okupljeni oko Isusa na ovoj Euharistiji. On nam se daje u znaku „kruha ljubavi“ i poručuje nam svima: dajte vi ljudima jesti. Bu­dimo, dakle, spremni, potaknuti Isusovim riječima i ohra­breni Kristovim duhom, sve više napredovati u bratskom zajedništvu i dijeliti s braćom svoje radosti i nade, žalosti i tjeskobe svakodnevnog života, da bismo zavrijedili biti dionici gozbe ljubavi u vječnosti za Kristovim stolom.

Isus nam, dakle, pokazuje jedan čudesan put – kako se u nestašici, u siromaštvu, može riješiti problem kruha. Koji je to put? To je put ljubavi i solidarnosti. Taj je put čude­sno učinkovit. Učenici pokazuju dobru volju da se angaži­raju oko rješenja toga problema, ali priznaju da ga ne mogu sami riješiti.

Za vrijeme rata u vojnu bolnicu dopremljen je mladi vojnik. Topovska granata užasno ga izranila. Otkinula mu dio čela, nos i donji dio brade sa zubima.

Bio je katolik i došao je svećenik da mu pruži zadnju utjehu sv. vjere. Ispovijedio se pomoću znakova. Kad ga je svećenik pitao želi li se pričestiti? On je dao znak da, ali nije mogao.

Svećenik je molio “Dušo Kristova, posveti me…” Kad je svećenik tu molitvu dovršio i rekao Amen – pogleda na ranjenika! On je već sklopio ruke i preselio se u vječnost.

Primio je na duhovan način sv. Pričest, jer je imao žarku želju Isusa stvarno primiti.

Ne zaboravimo: Krist je kruh – život. Pod oblikom našega kruha, u tom plaštu hostije Krist je u našim rukama: Krist kruh života postaje naš život. Našem biću dariva i osigurava svoj besmrtni život, svoj vječni, sretni život. Ako se tako smijemo izraziti, Pričest nas pretvara u Krista. Mi živimo od njega. On postaje naš život, prožima naše biće, puni smo njegova života kao spužva mora. Neshvatljivo, ali istinito.

Vjerujemo li prije pričesti da će Isus promijeniti naš život? Hoćemo li postati drukčiji, sretniji, zadovoljniji! Mnogi i mnoge još nisu osjetili radost i sreću sjedinjenja s Isusom u Euharistiji, svetoj Pričesti.

Prvi kršćani primali su sv. Pričest svakoga dana. I oni su se morali boriti protiv napasti i požuda… Budimo i mi sretni i Isusu zahvalni za sve što čini za nas!

Potrebno je vjerovati. Ali za to je potrebno i nama ono čudo: otvaranja srdaca prema ljudima, otvaranja ruku i dopuštanju Gospodinu da od nas stvara nove ljude apostole mira i bratske ljubavi. Amen.

 

Radije su bili spremni primiti 50 udaraca, nego ostati bez svete Mise

 U centralnoj Africi jedne nedjelje u rano jutro čekala su tri mala dječaka, crnčića, pred crkvenim vratima. Došli su izdaleka i htjeli su primiti svetu Pričest. Ruke i glave bile su im okrvavljene. Misionar ih je pitao što im se dogodilo. A jedan od njih je sve ispripovijedao, kako ih je otac, koji je još bio poganin, strašno izudarao s pedeset udaraca bičem, jer su išli u crkvu na svetu Misu.

Ali sljedeće noći zahvaljujući tmini mogli su krenuti prema rijeci i preko nje prijeći u čamcu i opet doći u crkvu da slave svetu Misu i da prime svetu Pričest. Uz tolike poteškoće, odgovorio im je misionar, vi niste bili dužni doći u crkvu. Mogli ste ostati kod kuće.

A zašto, reče jedan od njih. Pedeset udaraca bičem, to prođe. I sve će proći, a Isus ostaje. Ovo je veličanstven odgovor, koji je izašao iz usta jednog djeteta. Zaista, sve prolazi. Kuća koja nas sada štiti, jednog dana će se srušiti, tijelo u kojem stanuje duša, jednog dana će se raspasti. Bili mi ne znam kako lijepi i snažni, jednog dana ćemo umrijeti, poći s ove suzne doline. Sve prolazi, jedina stvar koju ćemo ponijeti sa sobom, to je svaka dobra sveta Pričest, koju ćemo primiti, koja će nas sjediniti s Isusom Kristom. Tko valjano i pobožno prima Tijelo Kristvo, pretvara se u Krista, i svakim danom njegova duša biva sve sličnija Isusu Kristu.