Bliži se svršetak crkvene godine. Samo još dva tjedna dijeli nas od svetkovine Krista Kralja. Čitanja – Svih svetih i Dušnoga dana upozorili su nas i na smrt i na besmrtnost, na svršetak ovozemaljskoga, na početak vječnoga života. 

Današnja čitanja, napose ulomak iz Matejeva evanđelja preuzimaju istu misao: život je čekanje, smrt je susret s Gospodinom što dolazi. Nije to svršetak nego početak – drugoga, drukčijeg, Bogu sličnoga, vječnog života.

Gospodin će doći iznenada. Ako budemo spremni, ući ćemo s njim na svadbu, u vječno kraljevstvo. Ako ne budemo spremni, ostat ćemo vani u mraku i tami, u vječnoj odbačenosti od Božje ljubavi.

Blaženi, vječni i neprolazni život jamči nam sam uskrsli Krist: jednoga dana on će se vratiti u naš zemaljski svijet – vidljivo se pojaviti – da nam da ocjenu za životnu zadaću, zauvijek nas sabere na gozbi Božje ljubavi, neprolaznog života i sreće…

Evanđelje današnjega dana bezbojno puta smo čuli. Govori nam o mudrim i nerazumnim djevicama. Opominje nas da ne budemo nerazumni nego budni i mudri: spremni na veliki i presudni trenutak, na veliki susret s Gospodinom.

Pet mudrih je čekalo i dočekalo svoga zaručnika onako kako je trebalo: sa upaljenim svjetiljkama. I zato su ušle s njim. A pet nerazumnih nije ušlo sa zaručnikom na gozbu zato što u svjetiljkama nisu imale ulja. I dok su išle nabaviti ga, zaručnik je došao. One nisu bile tu. Zakasnile su. Zaručnik ih nije htio primiti. Nisu ga dočekale kako bi trebalo. Nisu bile prip-ravne.

Ovu je usporedbu Isus uzeo da bi slikovito, ali jasno kazao veliku istinu. On je zaručnik koji poziva svakoga na svoju vječnu gozbu. Rajsko uživanje je vječna gozba. Na gozbu dolazi samo onaj tko bude pripravan. Za tu gozbu bi se trebalo pripravljati cijeli život. Čuvati u sebi svjetlo milosti i ljubavi Božje i imati ga u trenutku kad budemo pozvani. Tko u trenutku ras-tanka s ovim svijetom i životom ne bude u stanju milosti, ljubavi i prijateljstva Božjega, taj neće biti dionik slave nebeske. To je Isus htio reći ljudima svih vremena ovom usporedbom o deset djevica.

“Dakle: bdijte, jer ne znate ni dana ni trenutka!” Bdijmo i molimo i tako se pripremajmo na skori Gospodinov dolazak.

Živjeti u iščekivanju Gospodina – Čovjek se vrlo lako dade zarobiti blještavilom zemaljskih dobara. Premalo računa da je njihova vrijednost relativna, kratkotrajna i varljiva. Samo Bog može zasititi želje i čežnje našega srca. „Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!“ – reći će sv. Augustin. Krist je jedini koji nas može dovesti k Ocu.

Nikakve životne brige ili ma kako važne stvari ne smiju zaokupiti naš život i našu dušu toliko da zaspemo i zaboravimo spremni čekati Gospodina: konac ovozemnoga, početak vječnog života.

Za svadbeno veselje treba biti spreman, budan: dočekati zaručnika s upaljenom svjetiljkom, tj. dobrim djelima, molitvama i u stanju milosti, a mi se lako uspavamo: u brizi za sporedno zaboravljamo jedino potrebno.

„Svadba je u Židova bila vrhunac obilja, veselja, sreće, zadovoljstva, prijateljstva i ljubavi, a velika, idealna, plemenita stvaralačka ljubav jednoga Židova i Židovke u braku bila je izabranome narodu najljepša slika velikog prijateljstva i neraskidive ljubavi između njih i njihova Boga. Isus preuzima tu sliku svadbe: svatovskog veselja, svadbene sreće i ljubavi mladenaca da označi vječnost – život sreće i ljubavi u Bogu. Na tu svadbu, veselje i sreću, na tu vječnu gozbu ljubavi svatko je pozvan: tko god je pozvan u život, pozvan je u vječni život, u život ljubavi s Bogom što ne prestaje“. (Dr. Ivo Bagarić)

“Dakle: bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!” – Isusova je poruka nama: treba biti budan i mudar: svetim životom pripraviti se za vječni život; paziti kako nam ne bi bila zatvorena vrata do Božjeg srca i njegove ljubavi. Da, treba uvijek biti budan – danas i svaki dan, svakoga trenutka – jer Gospodin dolazi iznenada; zapravo: kad god dođe, bit će to nama iznenada. Treba imati svjetiljku i malo ulja: život ispuniti dobrim djelima ljubavi – to je ulaznica u svadbenu dvoranu kraljevstva Božjega; druge ulaznice nema nitko u rukama.

Braćo i sestre! Život je očekivanje života: moramo biti budni i raditi; raditi mudro svaki dan kako nam dani i godine ne bi bile ni nerazumne ni prazne – to je kršćanski život. Ono čime se mudri kršćani razlikuju od svojih nerazumnih suvremenika upravo je ova kršćanska budnost: široko otvorenih očiju pogled u vječnost, s upaljenom svjetiljkom u rukama da dočekamo Gospodina…

“Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!” – svršetak je današnjeg evanđelja. Misao je to napisana na mnogim stranicama Evanđelja. Crkva je danas posebno naglašava: treba čuti taj glas. Kada su papi Ivanu XXIII. rekli da je njegova bolest ozbiljna, odgovorio je: “Moji su kovčezi spremni i ja mogu krenuti.” Biti budan, spreman, “bdjeti i moliti” – i kad god Gospodin zaželi krenuti…

Pripremimo se za susret s njime – Vrlo je važno da taj susret želimo. Biti spreman na taj susret znači stalno živjeti onako kako je Isus živio: ljubiti istinu, biti iskren i blag, žrtvovati se za bližnjega, činiti dobro, pošteno i ponizno obavljati svoje dužnosti…
Psalmist pjeva: „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: kad ću doći i lice Božje gledati?“ Potrebno je svega onog se osloboditi što nas dijeli od Boga, živeći pošteno, u jednostavnosti i čistoći srca.
Još je važno naglasiti da trebamo biti duhovno budni svakoga trenutka, jer ne znamo ni dana ni trenutka kad će Gospodin doći.
Gospodine, učini nas spremnima i budnima na skori susret s obom!

 

Tvojim se vjernicima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima

Iz Amsterdama za New York 14. kolovoza 1958. u četiri sata ujutro poletio je zrakoplov s 99 putnika. Na aerodromu u New Yorku čekao je taj avion Josip Harrys. Dolazi mu majka u pohode. Prošlo je već punih petnaest godina otkako se nisu vidjeli. Josip se toliko veselio tom susretu. Marljivo je skupljao svaki zarađeni dolar da može jednoga dana imati dovoljno novca za putovanje svojoj dragoj majci. Kupio je buket krasnih ruža. Sjeća se kako je ona silno voljela ruže i brižno ih njegovala dok je on još bio malen. Kad ih je zalijevala, pjevušila mu je o životu koji će biti posut mirisnim ružama i bodljikavim trnjem. Mama se već sigurno promijenila i postarala, ali njezino je srce ostalo još uvijek mlado. Samo on zna koliko je u životu radi njega pretrpjela i koliko ga je ljubila.

Šetao je Josip stazom aerodroma već pomalo ne¬strpljiv. Pogledao je na sat. Zrakoplov je već trebao stići. Vrijeme je prošlo. Ostali svijet, koji se skupio na pristajalištu, znatiželjno je propitkivao službenika aerodroma što bi to značilo? Možda zakašnjenje zbog nevremena? Nitko nije želio ni pomisliti da se mogla dogoditi nesreća. Prolazili su sati, ali zrakoplov nije stizao. Nikada više ne će stići.

Nitko ne zna ni kako ni zašto se dogodila nesreća u kojoj se zrakoplov s posadom i 99 putnika strmoglavio u more. O tome su pisale novine. Jedan francuski časopis donio je čak i fotografiju Josipa Harrisa. Bila je večer kad je Josip doznao za tragediju. Kao gromom ošinut zastao je časak da dođe k sebi. Više nikada ne će vidjeti svoju majku koja mu je u životu darovala sve. Nikada joj više ne će moći uzvratiti ljubav i zahvalnost. Teška bol stisla mu srce.

Ali, ipak, s njegovih usana nije se čula nikakva tužba protiv Božje providnosti. Josip je bio vjernik koji vjeruje u Oca nebeskoga i onda kada mu je život vedar i sunčan kao proljetni dan i onda kada je tužan i maglovit kao kišovite jesenske večeri. Što će učiniti? Kamo će s buketom ruža? Otišao je u bližu crkvu i na Marijin oltar stavio svoje ruže. Kad ih nije mogao darovati svojoj zemaljskoj majci, darovao ih je svojoj nebeskoj Majci. Tu pred Njom zadržao se dugo u molitvi. A Marija ga je poučila kako će kršćanski podnijeti ovu tešku kušnju.

Pred njezinim oltarom u svojoj duši ponovno je doživio svu veličinu i važnost kršćanske istine o prekogrobnome životu. Smrt može odijeliti naša tjelesa, ali ne i naše duše. „Tvojim se vjernicima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. Moja majka je bila vjernica.
Zato vjerujem da ju je Gospodin primio u Kraljevstvo nebesko. Dakle, moja draga majko, do viđenja u nebu!“ mislio je Josip. Kad je pošao prema vratima crkve, još jednom je pogledao Marijin lik. Činilo mu se da ga mile oči velike Majke čovječanstva, Majke svih tužnih i bolnih, prate i kao da mu govore da će sada Ona preuzeti na sebe svu majčinsku brigu za svoje siromašno dijete. Sve na zemlji tako malo traje i on će doskora doći onamo gdje je njegova majka.

Tko je vjernik, tko ljubi Isusa i Mariju, tko poput mudrih djevica uvijek ima ulja u svojim svjetiljkama, tko je uvijek budan i pripravan, ući će u nebesku svadbenu dvoranu. On se ne boji smrti. Može slobodno doći bilo kada i bilo gdje. Za vjernika smrt znači povratak kući, onima koje smo tako dobro poznavali na zemlji i ljubili ih. Doći ćemo k njima u zajedničku kuću nebeskoga Oca gdje nema nikakve tuge ni boli, a radost i sreća je beskrajna.

“Obucite se, vi koje Bog izabra, sveti i ljubljeni,
u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost,
krotkost, strpljivost!“
(Kol 3,12)