Božić je rođendan najsvetijega i najuzvišenijeg, najponiznijeg i najljubaznijeg čovjeka koji je ikada hodao ovom suznom dolinom. Jedne blažene noći rodio se u betlehemskoj štalici žarko očekivani, obećani Bogočovjek – Isus Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj svih ljudi. Nebo nam je tako postalo blizu. Nebo je u Malenom Isusu sišlo na zemlju. I kao da su posvuda oko nas nebeski anđeli, nositelji Radosne vijesti.

Bog se usudio postati čovjekom. Bog, koji je vječna i neizmjerna ljubav, pronašao je načina da postane našim bratom i da ne prestane biti Bog. Bog od vječnosti postao je čovjekom u vremenu. Uzeo je ljudsku narav, naše tijelo i našu krv. Koje li samo čudesne istine! Nismo je u stanju dokučiti! To je velika tajna i veliko čudo Božje ljubavi.

Dogodilo se veliko čudo: doista jedno od najvećih čudesa otkada postoji Zemlja. Vječni Bog, vječna Božja Riječ, Božji Sin rodio se među nama, Bog je postao čovjekom u određenom vremenu. Bog se toliko ponizio da je sišao na zemlju, u ovu suznu dolinu, među ljude kao maleno dijete. Iz iskustva znamo da svatko voli dijete i da ono voli svakoga. Time što je postao dijete Bog nam je htio pokazati i uvjeriti nas da nas sve neizmjerno voli, da mu je stalo do nas, da želi naše spasenje, tj. kako bismo bili s njim vječno. Postao je jednim od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu. Bog je prihvatio naše ljudsko tijelo, živio je kao čovjek punim životom. Svaki mu je trenutak bio ispunjen. 

Živio je skromno i siromašno samo 33 godine. Nije bio pošteđen od ljudske zlobe, zavisti, kleveta i laži… Osuđen je na smrt premda je bio dokraja pošten, pravedan i svet, predan za drugoga. Nekima je smetao. Nažalost smeta i danas… Zašto…?Bio je potpuno predan Bogu, nije se predavao osjećajima besmisla i razočaranjima. Isus je bio pravi čovjek, potpuni čovjek. Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu da bi nas naučio kako bi trebalo biti čovjek u pu-nom smislu riječi, kako bi i nas ohrabrio da budemo ljudi. U kušnji smo da pomislimo da je bolje onima koji se nepošteno bogate i koji sebično žive, koji ništa ne rade i ovaj život uživaju, a Isus bi nas htio naučiti živjeti u istini i u potpunom sebedarju. Uvjerava nas da jedino tako ima smisla živjeti i da s njime skupa na taj način za sve lju-de gradimo temelje Božjega kraljevstva. Usudimo se i odlučimo biti istinski i pošteni ljudi zbog tajne vjere koju noćas slavimo: Boga koji je postao čovjekom! Čuli smo što je anđeo rekao pastirima: „Ne bojte se, jer vam, evo, navješćujem veliku radost koja će dopasti sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj. On je Krist Gospodin!“

To je poruka Božića. Crkva, zajednica svih vjernih, radosno kliče: Naviješćujem vam radosnu vijest. I vama koji ste tjeskobni i zabrinuti, tužni i smalaksali; i vama sumnjičavima i nepovjerljivima; i vama napetih živaca, i vama umornih ruku; i vama mladima često smućenih pogleda, uzdrhtalih srdaca u vrevi i oluji mladosti, svima vam javljam i jamčim radosnu vijest Bog je s nama, On je tu da od naše slabosti učini jakost, od klonulosti ustrajnost, od nemira mir, od nesreće sreću. 

Bog nas je pohodio. Štoviše, postao je jedan od nas, naš brat. Tako ne samo što “zna” kako je teško biti čovjek nego je to i iskusio. Bog je to osjetio “na svojim leđima…” To znači da Bogu ne trebamo nadugo i naširoko tumačiti kako nam je teško, kako je “mučno biti slab”. On je to iskusio, On to može razumjeti jer je i sam bio „u našoj koži“. To znači da se Bogu možemo povjeriti, izjadati, iskreno mu sve reći o svojim težnjama i mukama, sumnjama, o čežnjama i padovima, o ranama koje peku… Ali Bogu ne možemo prigovarati da je bez razumijevanja kada od nas traži da budemo ljudi, tj. pošteni, pravedni i čestiti. To je i njega koštalo. No, on ne traži od nas ono što i sam životom nije pokazao, izveo, ostvario.

Zato, radujmo se i veselimo! Bog nas neizmjerno voli. Zahvalimo mu na ovome velikom daru oslobođenja i spasenja. Krist se rodio za nas i radi nas. I “mi na Božić ne slavimo samo spomen na rođen-dan, nego stvarno rađanje, jer Krist se stvarno rađa u Božjoj noći u nama, u svim ljudima dobre volje. To je tajna samoga Boga. I mi smo svi pozvani da u ovoj sve-toj noći (da na taj dan) slavimo i svoj rođendan, jer mi se te noći rađamo u nove ljude, ponovo nas Bog stvara iz ljubavi za ljubav. Naše spasenje rođeno je svete božićne noći, naša povijest počela je te noći – nova era”.

Jesmo li spremni i pripravni primiti ga? Svakog Božića, pa i ovoga, Krist se želi roditi u našem srcu, u našoj duši. Hoće li se zaista roditi? Jedno je sigurno: hoće ako mu to dopustimo. Dopuštamo da se rodi ako se odreknemo grijeha i svega onoga što mu smeta da k nama dođe…

Ako se Krist ne rodi u našem srcu, u našem životu, onda nismo shvatili Božić, nismo shvatili dolazak Boga među nas. Krist će se sigurno roditi u nama ako umremo grijehu, tj. ako se obratimo i odlučimo živjeti novim životom, ako dopustimo da nas Božji Duh toliko prožme, da Isus živi u nama i mi s njim, da on hoda našim nogama, radi našim rukama, pjeva našim jezikom i slavi nebeskog Oca, da s nama trpi i s nama se raduje…

Kad su jednu novinarku pitali što za nju znači Božić, ona je odgovorila ovako: “Božić je za mene dan kada polažem račune sama sebi; što je s odlukama, s djelima, što je s onim što sam rekla, što sam napisala, što sam morala obaviti, a nisam završila… Za Božić se osjećam odgovornijom”.

Tako novinarka, a mi? Kako i koliko se osjećamo odgovorni za Božić? Ne smijemo ostati isti…! Moramo učiniti zaokret, moramo postati drukčiji tj. odgovorniji, pravedniji, savjesniji… 

Duhom se prenesimo u onu svetu noć Isusova rođenja. Prenesimo se u Betlehem i prepoznajmo u jaslicama novorođeno Djetešće, Isusa, dok nad njime bdiju njegova majka Marija i njegov hranitelj sv. Josip.
Porastimo ovoga Božića u svojoj ljudskosti i bratstvu, očinstvu i majčinstvu, rodbinstvu i domoljublju, vjeri i ljubavi …

 

Kip Maloga Isusa je plakao krvavim suzama

Fratar Luiggi (iz mjesta Cava Dei Tirreni, Salerno, Italija) bio je u Izraelu u listopadu 2010. godine i tamo je pronašao kip Maloga Isusa, te ga je smjesta kupio. Po pov-ratku u Italiju, odložio je paket u samostanskoj sobi i pošao na spavanje.  Sutradan ga je jako nježan glasić probudio: „Otvori, gušim se!“ Sav se smeo. Potom je pošao i otvorio paket koji je donio iz Izraela. Kad tamo, kipić je plakao krvavim suzama!  Pozvao je biskupa koji je toga dana dolazio fratrima u posjetu. I on je primijetio svježe suze na Isusovu licu. Odmah su pozvali ljude od autoriteta i stručnjaci.
Nakon dugotrajnih analiza, činjenica je potvrđena. Nije bilo nikakvoga namještanja. Krv je bila stvarna ljudska krv. Imala je iste karakteristike kao ona s Torinskoga platna. Godinu dana kasnije, tj. u listopadu 2011. kip je izložen vjernicima na štovanje.

Zašto je Betlehemsko Djetešce plakalo krvavim suzama…?
Koju nam poruku šalje…? To je pitanje na koje bi svatko od nas trebao dati odgovor…? Jedno je sigurno: Isus ne bi plakao da smo mi uvjereni i osvjedočeni vjernici, svjedoci i apostoli mira i bratske ljubavi, što redovito molimo i svetu Misu nedjeljom i blagdanima slavimo, a ne samo kako se mi to volimo reci: Idem, kad god mogu…? Kako se olako ispričavamo i time zavaravamo. Isus je plakao radi nas i naših grijeha: radi naše nevjere i što se ne obraćamo, zbog bogohulne psovke, kletve, svađe, proklinjanja, ogovaranja, zbog naše oholosti, zavisti, nepraštanja, bestidnih, misli, riječi i djela, jedom riječju zbog svih grijeha protiv šeste Božje zapovijedi… Plakao je zbog toga što olako dajemo obećanja, a ne vršimo ih. Što olako propuštamo ono što bi trebalo činiti… Iskoristimo ovu milosnu priliku i obrišimo lice Blaženoga Djeteta! 

Svatko od nas mogao bi obrisati barem jednu od njegovih krvavih suza jednostavnom molitvom srca, izbjegavanjem teškoga grijeha, čvrstom odlukom da oprostimo nekomu tko nas je uvrijedio, posteći za majku koja želi pobaciti svoje dijete, posjetom bolesniku i susjedu koji pati od usamljenosti, božićnim darom obitelji koja jedva preživljava… Tako ćemo doživjeti pravi Božić. Isusa ćemo razveseliti i on nam neće ostati dužan! Isus će u našem srcu proslaviti svoj rođendan…

 

fra Petar Ljubičić