fra Petar Ljubičić: Liturgijska čitanja druge nedjelje kroz godinu su veoma lijepa i jednostavno rečeno razumljiva, poučna i korisna… Govore nam o susretu s Bogom. Susret postaje poziv i život postaje zadatak.

Mladić Samuel (od Boga uslišani, Bog je uslišao) živi u nezgodno vrijeme povijesti spasenja. Čuvari vjere, svećenik Eli i njegovi sinovi žive od svetinje ali ne promiču svetost. Samuel je od Boga izmoljeno dijete vjernih roditelja koji poštuju svećenstvo, koji u tom svećenstvu vide jamstvo čuvanja tradicije i znak nade za budućnost. Stoga takvim svećenicima i povjeravaju na odgoj svoje dijete. Mladi Samuel doista nema što dobra naučiti od ljudi kojima je povjeren. Ipak, starac Eli iako nije kadar načiniti reda u domu Božjemu, zna mladiću koji je Boga željan, pomoći da Boga čuje. Bog zove Samuela ali mladić to ne razumije. On je spavao u svetištu Gospodnjem. Sveti pisac nam donosi vrlo dinamičan opis prvoga Samuelova iskustva s Bogom. Bog ga dva puta poziva po imenu i dva puta Samuel misli da ga zove Eli, svećenik pod čijim je nadzorom rastao. Samuel ne razumije o čemu se radi, jer još „nije poznavao Gospodina“. On je čvrsto vjerovao u njega i zato ga je u svetištu štovao, ali mu Bog još nikada nije objavio svoju riječ. Tek treći put Eli shvaća da je Bog taj koji zove Samuela, te ga upućuje da se vrati na svoj krevet i da, ako ga Bog pozove, kaže: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“ Ovaj uzdah ostaje vječno zapisan u Bibliji i u kasnijemu kršćanskom životu milijunima će puta biti ponovljen. Eli, zapravo, poučava dječaka Samuela osnovnome stavu u susretu s Bogom – slušanju. I, doista, kada Gospodin i četvrti put pozove dječaka, ovaj mu odgovara kako ga je Eli uputio, izričući tako svoju podložnost Bogu, nazivajući se slugom.

I Samuel doživljava susret s Bogom, postaje prorok koji će pomazati kraljeve i ojačati na-rod obnovljenim bogoštovljem. To je iskustvo Boga koje je Samuel doživio. On ima Boga uza se, kao što su ga imali i proroci Izraela.
Od ovoga mladića možemo svi naučiti ponajprije hrabrost i odvažnost tražiti savjet. Zamislimo se malo! Koliko puta smo u prilici kad nas snađu sumnje i poteškoće i mi ih pokuša-vamo sami riješiti. Nemamo vremena da se posavjetujemo s iskusnijima i starijima i konačno s Gospodinom. Neka nam ovaj primjer bude pouka.
Trebali bi uvijek biti pripravni poslušati Božji poziv. Kad nas Bog zove, potrebno je odazvati se. I onda mijenjati svoj život. Istina je, međutim, da nije uvijek lako razaznati glas Gospodinov. Samuel ga je prepoznao tek pošto ga je uputio svećenik Eli kojemu se obratio i koji mu je rekao: „Pazi, ako te ponovno zovne, ti reci: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“

I onda kad Gospodin izravno zove pojedince, on hoće da se oni obrate na Crkvu da budu prosvijetljeni o smislu poziva, jer Crkva ima zadaću da razaznaje i tumači božanska nadahnuća. Pretpostavivši ovo, temeljno je raspoloženje da čovjek prihvati Božji poziv – spremnost, raspoloživost uz želju da upozna i slijedi Gospodina.

Evanđelje nam pruža tipičan primjer u pozivu Ivana i Andrije. Njih Bog ne poziva izravno nego po posredniku, a to je Ivan Krstitelj, njihov učitelj.
Jednoga su ga dana čuli kako govori o Isusu: „Evo Jaganjca Božjega“ (Iv 1, 36). U tim riječima oni otkriju navještaj toliko očekivanog Mesije te ga odmah slijede. Hoće da ga upoznaju, hoće znati gdje stanuje.
Isus im je rekao „Dođite i vidjet ćete!“ Čuvši te riječi, da ih Isus zove k sebi, nisu oklijevali. Otišli su u Isusov stan, ostali s njime sve do jutra. Razgovarali su o svemu. Dobili su pouke i upute. I nisu ga više napuštali. Oni odmah pođu za njim „i ostadoše kod njega onaj dan“.

Jednako nas tako zadivljuje kako Ivan i Andrija neposredno nakon toga ostavljaju svog prvog učitelja i slijede Isusa. Čim su apostoli spoznali da je on Mesija – to im je dovoljno da pođu za njim, pa i druge privlače k Isusu, što je odmah učinio i Andrija kad je pozvao svog brata Šimuna.
Svaki je kršćanin pozvan – već prema svom životnom staležu – na nasljedovanje Krista, na svetost, na apostolat.

Mi smo krštenjem pozvani, učlanjeni u zajednicu Kristovu. To još nije sve. Potražimo i druge kao što je Andrija potražio svoga brata. Kako ćeš to učiniti? Lako. Spremaš se na misu, zovni i prijatelja. Ideš na ispovijed, javi se susjedu: možda će te poslušati.
Kršćanstvo je poziv, ali bi se trebao odbijati od nas kao jeka u planini, putovati od uha do uha… „Evo me, zvao si me!“

Učenici su bili dosljedni: čuli su poziv, pozivu se odazvali. Ali su ispunili i treći uvjet: promijenili su život. Prihvatili su Isusove riječi i po njima živjeli.
Pavao se u temelju promijenio. Bio je progonitelj kršćana, a po nalogu Kristovu postaje apostol pogana. Mi smo osvjedočeni katolici, a to znači: pozvani smo i odazvali se. Što je s trećim uvjetom? Jesmo li svoj život promijenili na bolje?

Pozvani smo netom smo kršteni. Odazvali smo se. Promijenimo život!
Ako između nas i nekršćana nema nikakve razlike, ništa nismo postigli. Između psovača i molitelja, između trijeznoga i pijancaa svatko vidi razliku.
Isto tako bi se morala vidjeti razlika između Kristovih sljedbenika i nesljedbenika, između vjernika i nevjernika.

Evo negativnog odgovora: bio je teški bolesnik i potražio lijčnika. Dobio je sve potrebne upute i recepte. Ali kod kuće se nije držao liječnikova recepta, pa je kroz nekoliko dana umro… Nije mijenjao život po uputi liječnika. A taj treći uvjet je najvažniji: živjeti kao osvjedočeni vjernik katolik.

Nitko od nas nije pozvan na neki izvaredan način za svoju životnu zadaću, nitko nije pozvan da bude prorok i apostol kao Samuel, apostol kao Andrija i Petar. Ali svatko je pozvan da bude prorok i apostol. U Božjem planu svaki čovjek, svaki život je poziv na vječni život, na spasenje i sreću u Bogu. Gospodin svakoga zove da po njegovu nacrtu izgradi vlastiti život, da sluša Božju poruku i da je prenese drugima. Slušati Božju riječ i reći je drugima – eto velike zadaće svakog kršćanina.

“Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!” Možemo li to iskreno reći? Ostvarujemo li u životu što je Bog s nama planirao, na što nas pozvao ili je plan podbačen? Mi smo izabrali svoj poziv, zvanje, zanimanje. Ili još bolje: prihvatili smo da ostvarimo svoju sreću i svoje spasenje na mjestu gdje nas je Gospodin postavio. Ostaje nam dužnost da u jedinstvu i zajedništvu s njim izgrađujemo najprije sebe kao osvjedočenoga vjernika, a onda bolji Božji život. Jesmo li to učinili?

Svake nedjelje Gospodin nam govori, zove nas: “Dođite!” Zapitajmo se nismo li nagluhi?! Možemo li ponoviti riječi mladog Samuela: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!” Je li tako? Slušamo li ušima, srcem i životom? Ili smo polugluhe Božje lijenčine? Nije li i kod nas: “Na jedno ušlo, na drugo izišlo”?!

“Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!” Slušati riječ Božju znači – prihvatiti je i srcem i rukama, ostvariti i ostvarivati svaki dan u životu što od nas traži naš Gospodin i naš poziv, raditi na spasenju svijeta, osigurati vlastito: biti prorok i apostol. Da, biti prorok i apostol: osluškivati, čuti – htjeti čuti i prihvatiti zov i riječ svoga Gospodina; životom potvrditi poziv i odziv; ostati kod Isusa ne jedan dan nego čitav život, a onda čitavu vječnost.

Recimo svakoga dana: Govori Gospodine, sluga tvoj sluša i evo dolazim, Gospodine, vršiti volju Tvoju! Pomozi nam, Gospodine, vršiti volju tvoju u tvojoj Crkvi!

Spomenimo ovdje iskaz jednoga našega velikog svećenika A. B., koji je svoj poziv ovako opisao: – Nikada nisam mislio postati svećenik. Kao gimnazijalce su nas pokupili i odveli na suđenje jednom bosanskom ujaku-fratru. Kada je na koncu suđenja ujaku izrečena smrtna presuda, povedu ujaka niz publiku prema izlazu da se odmah izvrši smrtna presuda. Ujak je hrabro i dostojanstveno išao u pratnji naoružanih čuvara, zastao kod mene i rekao mi glasno – ti ćeš me naslijediti – a da se nismo nikada znali ni vidjeli. Ja sam mnogo o tome razmišljao i shvatio da nema druge. Kada on može ono na času smrti izgovoriti, tko sam ja da mogu odbiti? – Kad nas Bog preko nekoga zove, dužnost je odazvati se. S Bogom se nije šaliti? Budimo otvoreni i dopustimo Bogu da se u nama i preko nas proslavi. Blago nama ako mu to do-pustimo! Moći ćemo usrećivati druge i sami biti sretni!

Idi ti umjesto mene

Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi:
– Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene.
A prijateljima je znao reći:
– Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena ide i moli za nas oboje.
Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima očekujući da se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji je govorio njegovoj ženi:
– Ti možeš ući za vas oboje!
Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Od neugodna osjećaja i potresenosti čovjek se probudio. Njegova se žena iznenadila i začudila kada joj je sljedeće nedjelje, u vrijeme polaska u crkvu, muž rekao:
– Danas idem i ja s tobom u crkvu.

Nitko, ni supruga, ni majka, ni otac, ni dijete ne mogu nas zamijeniti pred Bogom. Vjera je osobni odnos s Bogom. To je povjerenje, predanje, ljubav. Ja osobno trebam Njemu se moliti, preporučiti, izručiti, zahvaljivati i slaviti Ga u njegovu hramu, crkvi, te tako hraniti i jačati svoju vjeru. Zašto sam mlak, neodlučan, kolebljiv? Zašto sumnjam u Božju ljubav i dobrotu? Zašto premalo molim? Zašto sam umoran u pohađanju svete mise? Vjerojatno nemam nikakva iskustva u vjeri.

Jesam li osobno doživio Božju blizinu i Božju pomoć u svom životu? Mogu li osobno ne-komu posvjedočiti da sam našao Mesiju, Prijatelja i Spasitelja. Svjedočim li to svojim živo-tom? Što bih odgovorio na ova pitanja…?