Liturgija treće korizmene nedjelje poziva nas na promjenu života, da se obratimo. To je vrlo žuran (hitan) poziv. Sati, dani i tjedni brzo prolaze. Ne gubimo vrijeme i ne čekajmo neku drugu zgodu. Sad je vrijeme – kairos – milosni trenutak za to.

Odgađanje, neodlučnost i mlakost vrlo su opasni i mogu čovjeka koštati. Sad je milosni trenutak, sad je povoljno vrijeme da otvorimo vrata Kristu i počnemo živjeti s Njim. Istina je, mi smo slobodni, ali moramo biti i odgovorni!

 

Naime dok je Isus govorio mnoštvu, neki mu javiše novosti koje su kružile po Palestini. Mnogi su se zgražali nad činom Pilata koji je dao poubijati neke Galilejce za vrijeme žrtve. Ali u isto vrijeme osuđivali su i pobijene: bit će da su bili veliki grješnici, kad ih je Bog kaznio i to za vrijeme žrtve.

Druga novost, rekli bismo iz crne kronike, bila je kako se srušila kula u Siloamu i ubila je 18 ljudi. Bit će da su i oni bili grješnici kad ih je Bog tako iznenada pozvao k sebi. Tako misle ljudi.

Isus ne potvrđuje takvo mišljenje, da je nesreća koja je zadesila onih 18 ljudi, kao i one koje je Pilat dao poubijati posljedica grješnog života. Naprotiv Isus u obje nesreće gleda prst Božje Providnosti, kojom opominje tvrdokorne Židove na obraćenje, na pokoru, da ne propadnu.

Isus nas ozbiljno opominje i upozorava: „Ako se ne obratite i ne budete činiti pokoru, svi ćete propasti!“ Uznemirijuća je to i ozbiljna opomena Isusova.

Možemo reći, teški nesretni slučajevi koji se događaju u životu pojedinih ljudi ne moraju biti kazna za njihove grijehe, nego u prvom redu nama opomena i poziv na obraćenje. Obraćenje je milost, kojom čovjek upoznaje sebe i svoje slabosti i grijehe, kaje se za njih i odlučuje se za Boga. Ono se događa u srcu i bez njega nema spasenja. To je potpuno opredjeljenje za Krista. Obratiti se znači odgovoriti na Božji poziv i učiniti dobar izbor u svome životu. Obratiti se znači ispuniti svoja krsna obećanja: odbaciti grijeh, postati poni-zan i živjeti životom djece Božje.

Obraćenje počima onoga trenutka kad uvidimo da smo na krivom putu, da smo pogriješili i kad odlučimo vratiti se Bogu i moliti ga za oproštenje. Bog ti tada dariva novi život.

Svatko bi se od nas trebao upitati: Što bih trebao popraviti u svome životu? Kako se ja mogu obratiti? Najlakši i ujedno najpogubniji odgovor na to pitanje bio bi: „Meni ne treba obraćenje! Ja sam dovoljno dobar!“ ili Bolji ne mogu biti i ne želim biti!“ Svi smo pozvani na obraćenje. Moramo biti svakoga trenutka bolji, pravedniji, milosrdniji i blaženiji.

Nekada nas udarci sudbine i pojedini teški događaji u životu trebaju potaknuti na preispiti-vanje našega odnosa i prema Bogu i prema braći i sestrama. To je prvi korak u obraćenju.

Mi smo navikli shvaćati Boga kao Boga koji se prema nama ponaša blago, milosrdno i sućutno, pojedinačno prosuđuje naše pogrješke te svakoga osobno sudi i svakome osobno upućuje svoju poruku. A ovdje susrećemo Isusa koji svejednako upozorava. Jesmo li svi jednako krivi?

Na Čistu srijedu primili smo znak križa s pepelom na svojim čelima. Tom prilikom nam je rečeno: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ ili „Obrati se i vjeruj evanđelju!“. Ti pozivi i te rečenice trebale bi nas pratiti cijele korizme i odzvanjati u našim srcima svih četrdeset dana pripreme na Vazmeno trodnevlje.

Danas slijedeći Isusovo evanđelje i njegovu poruku trebali bismo se sjetiti pitanja naše propasti, naše osobne smrti i pitanja naše konačnosti. Smrt nas uvijek iznenadi, iako nas već od samog našeg rođenja čeka na putu života. Čim se netko rodi, sigurno je kako će u dogledno vrijeme i umrijeti. Svi su ljudi na istom putu od rođenja do smrti. Nitko ne može izbjeći činjenicu kako nas smrt čeka.

Isus otvoreno govori o nagradama i kaznama koje će zateći ljude prilikom dolaska kraljev-stva nebeskoga. U isto vrijeme dolazak kraljevstva nebeskog je i sud i proslava. Isus isto tako često naglašava kako je Bog velik i milosrdan i kako je njegova strpljivost s ljudima velika, ali i govori o tome kako Božja strpljivost nije beskonačna. Isus potiče ljude na što bržu odluku, što ranije odlučivanje u svome životu kako bi iz dana u dan očekivali bez straha susret s njim u dan kada ponovno dođe. Njegov poziv je poziv na drukčiji život. Isus poziva na obraćenje, poziva na davanje drukčijeg smjera svome životu.

Poziv na obraćenje upućen je svima koji vjeruju i koji ne vjeruju, dakle svim ljudima. Ovaj poziv nam je poticaj kako bi i mi pozivali one s kojima se družimo. Svojim osobnim obraćenjem, pozornim slušanjem Božje riječi, moleći i slaveći sv. Misu, poniznošću i pomažući potrebnima mi postajemo vjerodostojni svjedoci Božje nazočnosti u svijetu.

Usporedba o neplodnoj smokvi o kojoj Isus govori nije usporedba o onima koji se nisu obratili, nego o onima koji su Božju riječ čuli a nisu je prenijeli drugima i nisu je svojim životom navijestili svojim bližnjima. Usporedba je to o nama koji sada ovo čitamo. O nama koji o sebi mislimo kao da smo pravedni.

Božja strpljivost s nama je velika. On nas neće odmah posjeći i u oganj baciti. Postanimo svjesni svoje neplodnosti i molimo Gospodina da nam daruje milost obraćenja, susreta s njim i učini nas svojim svjedocima pred drugima.

Postanimo svjedoci Božje blizine i njegove strpljivosti u životu s braćom i sestrama.
Budimo milosrdni opraštajući i dajući uvijek novu priliku onima pred kojima i s kojima koračamo na stazi života.
Nemojmo dopustiti da budemo neplodni. Onda će se i na nas primijeniti Isusova riječ: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“

Vrijeme prolazi, a vječnost se približava. Ne zavaravajmo se misleći kako ima još vremena. Ne iskušavajmo Božju strpljivost! Obraćajmo se i pretvarajmo svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe osobno i za svoju braću i sestre.

Postoji priča o čovjeku koji se cijeli život trudio propovijedati i privesti svojim propovijedanjem i životom ljude k Bogu. Propovijedao je na ulicama i trgovima svoga grada. No, nakon prvotne zainteresiranosti, uskoro su ga gotovo svi prestali slušati. Ipak, on je nastavljao svoje naviještanje, iz dana u dan, iz godine u godinu.

Na kraju mu je, poslije mnogo godina, pristupio neki dobronamjerni prolaznik koji ga je godinama susretao, i rekao mu: „Pa zašto to činiš? Zar ne vidiš da te ne žele slušati, da se ne žele mijenjati?”…

Na to mu je propovjednik uzvratio: „Ne propovijedam ja samo radi njih, već i radi sebe. Ako prestanem i odustanem u svom nastojanju – oni će promijeniti mene!”. Nije li mnogo toga među nama u Crkvi, a posljedično u društvu, loše upravo zato što smo mi, katolici, izgubili zanos navještaja, što smo zamuknuli, a onda se lagano, i gotovo neprimjetno, kroz taj muk uvukao među nas, a samim tim u Crkvu, sve glasniji šapat ovoga svijeta – svijeta u kojem jesmo, ali od kojeg ne smijemo biti? Dok mi ne mijenjamo snagom Božje ovaj svijet, on lagano sve više mijenja i mijenjat će, nas!

Budimo oprezni i iskoristimo ovo milosno vrijeme i dopustimo Isusu da nas mijenja, obraća, kako bismo i mi mogli drugima pomoći da se promijene i obrate. Tako će sve biti na veću slavu Božju i spasenje naših duša.

Naš Bog je čudesan. Njemu je sve moguće

Jožef Marton pripovijeda kako je rođen u katličkoj obitelji u Rumunjskoj. Pripadnik je ma-đarske manjine u Rumunjskoj. Oženjen je i ima troje djece. Obitelj se trudila živjeti i prakticirati vjeru. Svake večeri su zajedno molili večernju molitvu. Svake nedjelje i blagdana, cijela obitelj je nazočila svetoj Misi. Priznaje da mu je na Misi bilo nekada dosadno, ali kad se obratio onda je shvatio kolika je milost slaviti Boga svetom Misom.

Život je pun iskušenja i napasti. I on je krenuo putem grijeha… Povukla ga je žeđ za uspjehom, karijerom, novcem i oholost ga je obuzimala.

Priznaje da nikada nije bio bolestan. Naprotiv bio je snažan, stoga ohol i pun sebe. Liječnik mu prigodom pregleda otkrio tumor veličine 5×6 cm ispod želuca, prema kralježnici. Nije se s tim složio pa je otišao u Mađarsku u najveći centar za istraživanje raka. Tu su mu napravili biopsiju. Liječnik mu je nakon tri tjedna priopćio u nazočnosti supruge: „Imate zloćudni rak, koji zahtijeva hitnu intervenciju, operaciju…!“

Supruga se onesvjestila a ja ostao bez riječi. U sebi sam pomislio da taj liječnik nije nor-malan, da je sigurno nešto pogriješio da ono što je rekao nije istina. Potom sam otišao u bolnicu na rendgen. U čekaonici pokranj mene sjedila je starica koja me je pitala bojim li se operacije. Potom mi je rekla kako ona poznaje karizmatika, po čijoj molitvi se događaju čudesna ozdravljenja snagom Duha Svetoga.

Nisam dugo čekao da uspostavim kontakt s tom osobom. S gospodinom (Josipom Lončarom) sam se sporazumio njemački – pristao je primiti nas i tako smo krenuli u Hrvatsku. Jedva sam čekao da se susretnemo, jer sam jako želio ozdraviti. Vjerovao sam da ću oz-draviti. Tako smo ubrzo došli u gradić blizu granice, u kojemu su me jednostavno i s lju-bavlju primili Kristofori. Odveli su me u kuću Društva Kristofori gdje smo razgovarali i slušali njihovu skupinu koja je slavila Gospodina i uvježbavala pjesme. Tada je gospodin Lončar položio ruku na me i molio i ja sam pao na pod. Ispunio me velik mir.

Na kraju našega susreta, gosp. Lončar je rekao da je učinio svoj dio – molio je za moje ozdravljenje, te da ono dalje ovisi samo o mojoj vjeri i povjerenju u dobroga Boga. Nakon što smo se zahvalili, krenuli smo natrag, za Mađarsku.

Operacija je bila zakazana za 18. veljače, na spomendan ukazanja Gospe maloj Bernardici iz Lourdesa. U potpunosti sam se predao Bogu, ispovjedio sam se i dao sam obećanje da ću, ako me izbavi iz svega toga i ozdravi me, živjeti potpuno obraćeno, slijediti samo Njegov put te ću dati svjedočanstvo.

Operacija je trajala tri sata i 35 minuta, s dobrim uspjehom. Ni prije ni poslije operacije nisam ništa osjećao. Supruga je ispričala da je razgovarala s kirurgom koji je izvadio tumor. Kada je razrezao tkivo, zaključio je kako je to stopostotni rak, ali da će ipak pričekati patološki nalaz. Tumor su poslali u Budimpeštu na patološko odjeljenje fakulteta Semmel-vveis. Na mjesto tumora ugradili su neke šipke kako bi daljnja kemoterapija bila uspješnija.

Na rezultate smo čekali tri tjedna. Za to smo vrijeme stalno molili, i ja i drugi. Cijelo sam se to vrijeme osjećao zdravim. Već sam došao kući iz bolnice, kada me nazvao liječnik. Rekao je: „Dragi gospodine Marton, netko vas odozgo jako voli, jer je vaš rezultat negativan, to znači da je tumor bio dobroćudan. To je i za nas neshvatljivo, ali u svakome Vam slučaju čestitamo!” Nakon toga nisam trebao započeti ni s kakvom terapijom.
Merton govori o čudu koje je Bog učinio. On kaže: „Ovo je Božja bezgranična ljubav, i milost i milosrđe prema grješnicima i prema obraćenicima!

Moj se molitveni život od toga trenutka silno promijenio. Već godinu i pol dana, svakodnevno odlazim na svetu Misu, ispovijedam se svaki mjesec; ponedjeljkom, srijedom i petkom, iz zahvale postim o kruhu i vodi, prikazujući tu žrtvu na nakanu Blažene Djevice Marije. Svaki dan molim krunicu i u tri sata poslijepodne, krunicu Božanskoga Milosrđa. Na svaki prvi petak bdijem cijelu noć i sudjelujem u klanjanju. U svome srcu stalno imam zah-valu i ljubav prema dragome Bogu. Ispunjava me Njegov mir, jer sam naučio najhitnije: Bog me neizmjerno voli, i ostavlja onih 99 pravednika da potraži jednoga izgubljenog grješnika, da ga spasi.
Hvala dragome Bogu!!!” (Book, br 35, 02. 2012.).