I ovaj potresni primjer opominje

Sveti Benedikt u svojim Ljetopisima opisuje kako je u samostanu živio redovnik Pelagije. Kao mladić sagriješio je protiv šeste Božje zapovijedi. Taj grijeh je uvijek u ispovijedi tajio. Stalno je bio potišten i tužan. Jednoga dana prenoćio je u samostanu jedan pobožni hodočasnik. Na odlasku mu je kao nadahnut rekao: “Pelagije, ispovijedi se pa ćeš naći mir!”

Pelagije je bio uporan u tajenju grijeha. On se nadao kako će mu Bog radi pokore oprostiti grijehe bez iskrene ispovijedi. Zato je i ušao u samostan i činio takvu pokoru kojoj  se svi čudili.

Jedne noći je naglo umro. Radi krjeposnoga života pokopaju ga u crkvi. Drugo jutro sakristan nađe lijes nad grobnom pločom. On ga spusti u grobnicu. Tako se ponovi još dvije noći.

Poglavar samostana skupi sve redovnike oko lijesa i reče: “Pelagije, za života si uvijek slušao, poslušaj i sada i odgovori, što znače ti događaji s tvojim tijelom.” Pokojnik otvori oči i zaurla:

“Ja sam u paklu radi grijeha koje sam tajio. Nosite moje tijelo i pokopajte ga izvan crkve!”

† † †

Možda će netko reći kako mu je ovo teško vjerovati. Kako bi netko mogao godinama živjeti u samostanu, toliko moliti i pokoru činiti, pa na kraju u paklu završiti?

Jedna osoba ne ide u pakao samo zato što je teško griješila, nego zato što se nije iskreno ispovijedila, odnosno pokajala i odlučila biti bolja.

Ako osoba zna kako je nešto teški ili smrtni grijeh i to na ispovijedi svjesno i hotimično zataji, bilo iz straha ili stida ili kojeg drugog razloga, tada ta osoba čini svetogrđe. Time čini novi grijeh. Tada je Bog nemoćan. On ne može oprostiti ni jedan grijeh toj osobi. Pitanje je sada: zašto tajiti grijehe?

Bolje je ne ići na ispovijed, nego moliti za milost kako bi se mogli iskreno i dobro ispovijediti.

Ne mogu nikada zaboraviti što mi je rekla jedna mlada osoba u jednom Gospinu svetištu: Ovdje sam osam dana i stalno molim neka mi Bog dadne milost te se mogu konačno iskreno ispovijediti. Osam godina nisam se ispovijedila. Sutra rano moram putovati. Bili su kasni sati, oko ponoći.

Nakon pola sata ispovijedi, hodočasnica se sa suzama radosnicama pozdravila rekavši:

“Sad mogu s mirom u duši ići kući. Gospa me je dovela svome Sinu i on mi je darovao milost te mogu početi novi život.”