Pavao G., iz sela N., počinio je nevjerojatno strašan zločin. Ubio je oca i zakopao ga u dvorištu roditeljske kuće, i to tako vješto uspjevši zametnuti svaki trag. Bilo je to pred Novu godinu 1967. Pokojni je otac bio nesnosan domu i selu, bio je veliki pijanac, grubijan i nasilnik.
Da zametne trag, Pavao proširi glas kako je otac otišao, nestao iz kuće, nitko ne zna kamo.
Pavao zatim otiđe sa ženom i djetetom u Austriju na rad. Snašao se, stjecao je, živio je dobro. Nitko nije ni u domovini ni vani pitao za njegovoga oca. Savršen zločin bez tragova.
Međutim, nije imao mira. Jedini na svijetu znao je za svoj zločin i upravo ta svijest mučila ga je kao otvorena rana. Tu je muku podnosio dvije i pol godine, a onda je grižnja savjesti prevršila mjeru pa je napisao pismo policiji, gdje otvoreno priznaje svoje ubojstvo i sve okolnosti. Pozvan od policije, odmah doputuje iz Beča da dočeka odluku suda.
Novinarima je ispričao:
“Mučila me savjest, i te kako, sve do onoga dana kad sam policiji odlučio napisati pismo u kojem sam priznao ubojstvo oca. Teško je to opisati riječima. Zbog toga sam i pobjegao na rad u Austriju. Mislio sam kako ću u tuđem svijetu uspjeti sve zaboraviti, skinuti teret sa srca. Radio sam u pošti. Sa mnom su bili žena i dijete. Sav sam se posvetio poslu i obitelji. Ali nije bilo dana ni noći kad ne bih pomislio na dvorište svoje kuće, gdje je ostala zakopana moja velika tajna. Kako je vrijeme protjecalo, tako je moj nemir sve više rastao, rana koja je ostala u meni od prosinca 1967. sve je više krvarila, dok napokon nisam klonuo. Znao sam kako nikada, dok budem živio, neću biti miran. Zato sam sve priznao. To je jedini način čišćenja, pranja, pred sobom samim i pred drugima.” (PI. vj. 6.7.1970.)
† † †
“Savjest je Bog u nama!” (Ovidije)
“Na savjest srca svoga pazi jer nemaš nikoga vjernijeg od njega!” (Sirah 37, 13)
“Blago čovjeku koga ne optužuje njegova savjest!”
(Sirah)
„Sve što se ne radi po čvrstom uvjerenju (savjesti), grijeh je!”
(sv. Pavao)
