Zaista, sveta pričest, najveći dar Božji, može za nekoga postati najstrašniji otrov. Sveta pričest, koja je najveće dobročinstvo Božje, može biti najstrašnija kazna. Pakao. I time smo došli do onoga što ja danas želim govoriti o nedostojnoj, svetogrdnoj svetoj pričesti.

U jednoj staroj crkvi u Njemačkoj postoji čudna pričesna ograda. Vi znadete što je pričesna ograda. Između oltara i naroda se pruža poprijeko i uz tu ogradu se pričešćuje, pa se zove pričesna ograda. Ali, u toj crkvi je pričesna ograda posebna. Na oba kraja ograde stoji po jedan kip anđela. Na jednom kraju stoji anđeo vesela, prijazna lica i pokazuje na ogradu, kao da ti veli: “Dođite k meni svi!… Tko jede od ovoga Kruha, živjet će uvijeke” (usp. Iv 6,51). Na drugom kraju ograde stoji anđeo ozbiljna lica, s platnenim mačem u ruci. Kao oni kerubi, što su stajali na vratima zemaljskog raja kad su naši praroditelji zbog grijeha istjerani van, pa su čuvali ulaz da nitko više ne uniđe. Ovaj anđeo kao da kaže: “Tko nedostojno jede tijelo Sina čovječjega osudu sebi jede” (usp. 1 Kor 11,29).

Zaista, sveta pričest, najveći dar Božji, može za nekoga postati najstrašniji otrov. Sveta pričest, koja je najveće dobročinstvo Božje, može biti najstrašnija kazna. Pakao. I time smo došli do onoga što ja danas želim govoriti o nedostojnoj, svetogrdnoj svetoj pričesti.

Ali, prije nego što počnem tumačiti, htio bih vas utješiti. Vas koji se strašite svake rastresenosti u molitvi svake napasti, svake hladnoće u srcu i mislite: “Ne smijem ići na svetu pričest.” Samo onaj ne smije ići na pričest, koji sigurno zna da ima smrtni grijeh na duši i zna pouzdano da taj grijeh nije nikad dostojno ispovjedio i da mu se nikad taj grijeh nije oprostio. A nemojte misliti vi pobožni, dobri kršćani, da bi se vama moglo dogoditi da vi imate možda smrtni grijeh a da i ne znate. Vama se to ne može dogoditi. Može jednom čovjeku, koji se godinama nije ispovijedao, pa ima preko sto smrtnih grijeha na sebi. Njemu se može dogoditi da ima jedan ili dva ili više, a on za to ne zna. Ali tebi se to ne može dogoditi. Kad ti upadneš, ne daj Bože, u teški grijeh, ti ćeš sigurno znati da si u teškom grijehu i onda lijepo idi na ispovijed.

A sad pređimo na stvar. Što se tiče one rastresenosti, nemojte se plašiti. Rastresanost sama sobom nikad nije teški grijeh, a osim toga, tko god pravo moli, zna što je to. Nego, borimo se protiv rastresenosti i naša će molitva biti odlična. Isto tako neki se plaše ići na pričest, jer nemaju osjećaja ljubavi prema Kristu. Nekako su prazni i hladni se osjećaju, nemaju žara, nemaju revnosti. Nemojte se plašiti, to nije težak grijeh. To je tek neki osjećaj. Sveci su znali godinama trpjeti radi te duhovne suhoće, kako se to službeno u duhovnim knjigama zove. Od te hladnoće, od te praznine. A bili su sveti. Imali su oni ljubavi, samo je nisu osjećali. Isto tako što se tiče napasti: recimo, napast ga uzbudi unutra i on misli sad je u najtežem grijehu. Ne tako, napast nije grijeh. Kad je đavao mogao Isusa napastovati, kad su sveci mogli trpjeti teške napasti, a bili su sveti, zašto onda ti ne bi mogao ili mogla podnijeti napast? Napast nije grijeh. Tek kad ti svojevoljno i potpuno pristaneš na napast onda to može biti težak grijeh.

 

Sad možemo preći na sam predmet svetogrdne pričesti. Otkud ja znam da postoji svetogrdna pričest i da je to teški grijeh? Znam iz Sv. pisma. Ovdje sam donio Sv. pismo Novoga zavjeta. Otvorit ćemo knjigu: Prvu poslanicu Korinćanima, sv. Pavla, glava 11, redci 26-29, i ja ću ga čitati, a vi sami prosudite. Pavao piše Korinćanima ovako: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe. Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju.”

Iz tih riječi sv. Pavla možemo zaključiti tri ozbiljne istine. Prva istina: – postoji ne samo spasonosna pričest, postoji i jedna svetogrdna, grešna, prokleta pričest. Sveti Pavao je to vidio u Korintu. Njemu su javili da neki kršćani u Korintu dolaze pijani na vjerske sastanke, dok drugi, gladni, nemaju čime da se nahrane. To su teški grijesi. I radi njih Pavao to piše. I koji je taj historičar koji može izbrojiti koliko je tih strašnih svetih pričesti bilo i koliko to boli Krista?! I je li Krist predvidio kad je naredio ovu pričest, je li predvidio da će ga neki svetogrdno primati? On kaže sv. Mariji Margareti Alacoque, koja ga je gledala u svojim viđenjima: “Gledaj ovo srce koje je toliko voljelo ljude, a za uzvrat prima samo nezahvalnosti i nemarnosti!” Toliko ga je to boljelo! Što kaže Pavao: “Tko nedostojno jede tijelo Kristovo i pije čašu, krv Kristovu, krivac je tijela i krvi Kristove.” Što to znači: “krivac je tijela i krvi Kristove?” – Ako ja tebi otmem svu tvoju ušteđevinu, ja sam razbojnik.

Ja sam krivac za tvoju imovinu i to je smrtni grijeh. A ako netko dođe pa te sasvim namjerno ubije iz puške, pištolja, on je ubojica, krivac je tvoje krvi. I tvoja krv viče sa zemlje Bogu da kazni krivca. To je teški grijeh. Ali ako ti nečist, pun prljavštine dođeš na pričest i još ti svećenik kaže: “Tijelo Kristovo”, i ti to primiš, onda si krivac za tijelo i krv Kristovu. Ti si svetogrdnik. Pogazio si Božju svetinju. I to je također teški grijeh. – To je prva činjenica, prva istina. Postoji svetogrdna pričest.

Druga istina: takva svetogrdna pričest je teški grijeh. To Pavao sasvim jasno kaže: “Krivac je tijela i krvi Kristove.” I onda on još kaže: “Zato neka ispita svatko sebe prije nego što dođe na pričest!” – To je treća istina! Pavao hoće da se ispitaš. Pogledaj u svoju dušu, sjeti se; ako imaš teški grijeh, onda idi na ispovijed! Lijepo, jednostavno bez izmotavanja i bez uljepšavanja i bez pogoršavanja ispovjedi fino svoj grijeh i okaj ga. I dobit ćeš oproštenje i onda smiješ doći na pričest. Dobro si došao i sretna ti sveta pričest! Amen.

 

Iz katehetskih homilija o sv. misi vrsnog propovjednika i liturgičara, blagopokojnog biskupa banjalučkog mons. Alfreda Pichlera.