.

Zašto se svećenik treba pokleknuti prije nego će pričestiti sebe? Što znače riječi “Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.” i “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj?” Kako se pričešćivati na jezik ili na ruke? Što trebamo napraviti prije primanja sv. pričesti? O svemu ovomu pročitajte opširnije u ovoj katehezi,…

Svećenik, prije nego što će pričešćivati sebe i druge mora pokleknuti. Svi svećenici koji slave euharistiju, ako ih je više, moraju pokleknuti. Zašto? Oni moraju izraziti svoje poklonstvo Bogu pod prilikama kruha i vina. To je propis. To tako dolikuje, to tako treba da bude. A onda on, svećenik, uzme razlomljenu veliku hostiju, pokaže je narodu i kaže: “Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduz­ima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.”

Ovo “Evo Jaganjca Božjeg”, (što te riječi znače pročitjte taj članak ovdje) , a danas bih htio da vam prikažem ljepotu rečenice: “Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.”
Ali da to bude moguće, moram vas malo povesti – u mislima – u život Palestinaca za vrijeme Krista. Stanovnici Palestine, Židovi i Arapi, zapravo su vrlo siromašno i skromno živjeli u Kristovo vrijeme. Njihova redovna hrana bilo je prženo zrnje od ječma i malo vode. Ili ječmeni kruh s malo vode. Samo kad je bila sezona, onda bi uz to došla koja smokva ili koji grozd ili koji komad sira. Ali, kad bi bila gozba, osobito svatovska gozba, onda se nije žalilo potrošiti. Onda je bilo kruha od boljeg brašna, onda je bilo masnoće i pečenog mesa i vina i slatkih stvari koliko ti duša želi. I zato su ti jadni stanovnici Palestine, u Kristovo vrijeme, čeznuli za takvom svadbenom gozbom. Katkad bi je dočekali, katkad i ne bi. I još nešto moram reći. Palestinac je nebo zamišljao kao neprestanu gozbu, on ljepše nešto nije mogao ni zamisliti. Dakako, u nebu nema gozbe, ni stolova, ni pečenja, ni jela…

Toga nema na dru­gom svijetu. Ali, Palestinac sebi nije mogao u svojoj fan­taziji dočarati nešto ljepše, nešto uzvišenije i slađe od gozbe. I zato je nebo zamišljao kao neku svadbenu gozbu. Imate za to mnogo primjera i u Sv. pismu. Ja ću samo tri spomenuti. Npr., kad je Isus jednom bio gost kod nekog farizeja, pa im je govorio o kraljevstvu nebeskom, o ljepotama neba. Onda jedan gost reče: “Blago onima koji budu dionici gozbe u kraljevstvu nebeskom!” (usp. Lk 14,15). Vidite, farizej, učen čovjek, zamišljao je nebo, kraljevstvo nebesko kao gozbu. Na drugom mjestu učenici pitaju Isusa: “Mi smo sve ostavili, pošli smo za tobom. Kakvu ćeš nam nagradu dati?” – Onda zamislite, čak i Isus kaže: “Kao nagradu sjest ćete za stol u kraljevstvu nebeskom sa Abrahamom, Izakom i Jakovom i sudit ćete 12 plemena Izraelovih” (usp. Mt 12,28). Isus je htio reći: “Doći ćete u nebo”, pa se prilagodio onom palestinskom mišljenju i prikazao nebo također kao nebesku gozbu. Zato se ne treba čuditi da u zadnjoj knjizi Sv. pisma, u Otkrivenju sv. Ivana Apostola, također ima slika o gozbi. Nebeski glas kaže Ivanu: “Piši: Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!” (Otk 19,9). Ivan mora napisati: “Blago onima koji dođu u nebo”, ali i to je izrečeno pod likom svadbene gozbe. Eto, to Crkva hoće da kaže. Samo Crkva to upotrebljava kod pričesti, dok je u Otkrivenju Ivana apostola to bilo nebo. Iz dva razloga: pošto je pričest zaista gozba (ti ćeš jesti živo tijelo Kristovo), a drugo, što je ta pričest predokus neba. Mi ćemo biti beskrajno sretni time što se naše biće stopi, sje­dini s Bogom koji je beskrajna ljubav i pravda. Dakle, pričest je predokus neba. Zato Crkva kaže: “Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!”
Sada narod odgovara: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.” Vi znate tu molitvu, ja je ne moram govoriti. Ona je uzeta iz evanđelja. Jedanput je jedan poganski oficir došao Kristu i zamolio ga: “Moj sluga se muči kod kuće u bolima. Molim te, ozdravi ga.” A Isus ga pita: “Da dođem pa da ga ozdravim?” – A on po­nizno odgovori: “Gospodine, pa nisam ja vrijedan da ti dođeš u moju kuću, pod moj krov. A ti možeš sve, ti si Bog, ti ne moraš doći k njemu da ga ozdraviš, ti možeš odavde zapovjediti. Reci samo jednu riječ, sada ovdje, i ozdravit će sluga moj!” – Isus se zadivio tolikoj vjeri i rekao: “Nisam našao toliko vjere ni kod Židova” (usp. Mt 8,5-13). Eto, to nas prati kod pričesti. Mi moramo također biti ponizni kao i ovaj oficir. Moramo imati vjeru kao onaj ofi­cir. I tako kod svake pričesti onaj poganski oficir ide s nama na pričest. I mi se ugledamo u njega i govorimo: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.” 

A zatim svećenik pričesti sebe, a onda pričesti narod.

Pričest može biti na jezik, kao što je običaj po cijelome svijetu ili kao u nekim biskupijama – na dlan. Ima biskupi­ja koje ne dopuštaju pričest na dlan ruke. Npr., u Rimu se ne pričešćuje na ruku.

U đakovačkoj biskupiji nije dozvol­jena pričest na ruku. Nemojte se sablazniti, ako negdje naiđete da vam ne daju pričest na ruku. Onda lijepo prim­ite pričest na jezik.

Ali prije nego što dođete od pričesti, treba pokleknuti, isto onako kao što je svećenik morao pokleknuti prije svoje pričesti da izrazi poklonstvo Bogu. Zato, kad staneš u red za pričest poklekni, dužan si, ako se nećeš klečeći pričestiti. A svatko se može i klečeći pričesti­ti, i tko se klečeći pričešćuje u onom klečanju ima poklon­stvo. Taj ne mora pokleknuti prije pričesti. Ali onaj koji se stojeći pričešćuje, mora najprije pokleknuti prije pričesti.

 
Kako se pričešćuje na ruku? – Ispruži desnu ruku s dlanom uvis, a na nju položi lijevu ruku, također s dlanom uvis. Svećenik (ili đakon) metne hostiju na lijevi tvoj dlan, a ti uzmeš prstima hostiju, izmakneš se da se drugi mogu pričestiti, i tu pred svećenikom moraš se pričestiti. Ne smiješ otići tamo na svoje mjesto pa se ondje pričestiti, nego tu, gdje svećenik vidi, moraš se pričestiti, da ne bi bilo kakvih zloporaba.

 Svećenik, prije nego ti dadne posvećenu hostiju, tj. tijelo Kristovo, pokaže hostiju i kaže: “Tijelo Kristovo”, a ti moraš odgovoriti “Amen”. Amen znači: “Jest, ja vjerujem, to je tijelo Kristovo.” Ako ti ne odgovoriš “amen”, zapravo bi svećenik smio da ti uskrati svetu pričest. Ne prihvaćaš da je to tijelo Kristovo. To treba glasno reći, a ne samo micati usnama, pa svećenik onda nekako očima pogađa je li rekao ili rekla “amen” ili nije. Reci stoga lijepo i glasno “amen”. To se tiče sviju.

 
Prije nekoliko godina, u jednoj našoj župi umrla je jedna djevojčica u devetoj godini života. Djevojčica s našeg vjeronauka. Ne, u Banjaluci, nego u dru­gom jednom mjestu. I vjeroučitelj da utješi roditelje, otišao je njihovoj kući dva dana poslije sprovoda i tom prigodom mu majka priča: “Kad je Anica – tako se zvala djevojčica – već bila sasvim blizu smrti, rekla je meni: ‘Mama, pod mojim jastukom naći ćeš bilježnicu. Molim te, izvadi je kad ja umrem i stavi je meni u sanduk. Ja hoću da je pokažem Isusu kad dođem k njemu.’ I kad je mala Anica umrla, ja sam – kaže – uzela bilježnicu i stavila je u san­duk, ali sam prije toga pogledala što sve unutra piše. Na prvoj stranici piše: ‘Isuse, tebi živim, Isuse, tebi umirem, Isuse, tvoja sam živa i mrtva.’ A onda dolazi jedna čitava stranica i onom djetinjom rukom je napisano: ‘Moja prva sveta pričest’, stavljen je datum. A onda je na drugim stranicama zapisana svaka pričest. I najzad, drhtavom, umirućom rukom na jednom listu na koncu bilo je napisano: ‘Moja zadnja sveta pričest, poputbina za nebo.’ I metnula je datum.

 
Ta mala Anica je znala što je najvažnije u životu, a mi katkada ne znamo! Najvažnije je u životu: kako stojiš pred Bogom, kako stojiš sa svetom misom i sa svetom pričešću! Amen.

 

Iz katehetskih homilija o sv. misi vrsnog propovjednika i liturgičara, blagopokojnog biskupa banjalučkog mons. Alfreda Pichlera.

Foto: CNS/integratedcatholiclife.org/