fra Petar Ljubičić: Radosna vijest – Evanđelje opisuje nam jednu zgodu u životu našega Gospodina i njegovih apostola, oluju na moru. Govori o jednom velikom događaju, o čudu kojeg je Isus učinio i na poseban način pokazao da je on gospodar prirode, jer je on hodao po moru kao po kopnu. Isus liječi bolesne, izgoni zloduhe, uskrisuje mrtve, umnaža hranu, stišava vjetar, hoda po vodi i što je najvažnije spašava nas od napasti i zla te nas jača u dobru.

Doista veliko je čudo hodati po vodi. Petar, Isusov učenik, bio je ribar, brinuo se za ženu i odgajao svoju djecu. Nije bio bogataš, ali ni siromah. Živio je svoj život. Ali kad je susreo Isusa njegov se život sasvim promijenio. Počeo je činiti ono što nikad nije pomislio da će činiti. Napustio je svoju lađicu, napustio je ženu i djecu. U određenom smislu napustio je svoj život. I kad je vidio da Isus hoda po vodi, moli Isusa, da mu naredi da on dođe k njemu po vodi. Isus kaže: dođi.

Hrabro je zakoračio u uzburkano more, posve siguran da je Isusova snaga tolika da može učiniti da on može ići po vodi. Hodao je kao po kopnu prema Isusu. Ne zadugo. Ubrzo ga spopade strah od morske dubine pod sobom. I čim je samo malo klonulo pouzdanje svetog Petra, on je odmah počeo tonuti u vodu. “Uplašio se kad vidje snagu vjetra te poče tonuti i vikati: Spasi me Gospodine!” (Spašavaj, Gospodine!)

Vidimo: hrabrost Petrova nije dugo izdržala snagu vjetra i buku valova i samu dubinu: njegova vjera bila je slaba, kolebljiva, tanka. Brzo je osjetio da mu vodeno tlo izmiče ispod nogu – počeo se utapati. “Spasi me, Gospodine!” – vikao je kroz buku valova. Isus mu pruži ruku i izvuče ga iz vode. Apostoli koji su bili u lađi više su bili začuđeni tim Petrovim hodom po vodi nego Kristovim hodom. Nije zato ni čudo što su pali na koljena pred Isusom, koji je učinio to čudo, i uskliknuli: Ti si uistinu Sin Božji. Nije dosta samo vjerovati u Boga, nego je potrebno imati povjerenja u njega. Moramo imati više povjerenja u Isusa, jer on može sve učiniti.

Evanđelje na neki način poistovjećuje vjeru i pouzdanje. Živa vjera uključuje pouzdanje. Pouzdanje je toliki izraz vjere da se čini neodoljivom i gotovo istovjetnom činjenicom s vjerom. Ništa dakle nije toliko sposobno pokazati čovjeku vjeru kao što je pokazuje pouzdanje. Pouzdanje u Boga iskazuje vjeru u Božju svemogućnost i Božju providnost. Pouzdanje je samo vanjski plamen ognja vjere. Gdje je dakle vjera u svom žaru, tamo plamti i pouzdanje u Boga. 

A gdje nema ni iskrice pouzdanja, znak je da se tamo ugasila i vjera. Tko se čvrsto uzda u neizmjernu Božju pomoć, taj neće nikada propasti. Taj će uvijek izaći na sretan put i uz najveće poteškoće, jer oni koji Boga ljube njima se sve okreće na dobro. “Malovjerni, zašto si posumnjao?” Zasluženi ukor apostolu; potopila ga sumnja. Pouka za nas. Osvjedočeni vjernik, katolik, njegova duhovna i duševna snaga najčešće se mjeri mjerom njegove vjere. 

Snažnu vjeru ne lome nikakve oluje – nevolje i neprilike što ih donosi život; naprotiv, ona lomi sve: sposobna je sve podnijeti. Nije utješno, ali moramo priznati: mnogi smo male vjere – “malovjerni” – pa i to malo odnesu nam i male životne bure. Mnogima bi i danas Gospodin naš dobacio ozbiljne riječi ukora: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” A čim smo posumnjali, krila su nam podrezana: koraci nam nisu na tvrdom tlu vjere, do Gospodi-na nećemo doći. Ostaje samo jedno: “Spašavaj, Gospodine!”…

Čuvajmo se plašljivosti: to je pomanjkanje vjere. Tko nema vjere, neće izdržati oluje što ih život nosi i odnosi.

Bezbožni, nesretni Nietzsche rekao je o nekim kršćanima svoga vremena: “Ne daju izgled da su dovoljno spašeni.” Možda je taj čovjek svoju nev¬jeru svjesno ili nesvjesno pokušao opravdati slabom, plašljivom vjerom mnogih kršćana; nije vjerovao u njihovu poruku; nije vidio da ozbiljno i čvrsto vjeruju u Kristovu poruku. Zapitajmo sami sebe: vidi li se na nama da smo “dovoljno spašeni”; je li naša vjera čvrsta i neustrašiva i kad oluje dođu. “U dobru je lako dobar biti; na muci se poznaju junaci.” U olujama života poznaju se junaci vjere i kršćanstva…

“Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!” Ne budimo plašljivi, to je pomanjkanje vjere.
Koliko puta smo i mi slični Petru: obeshrabreni, razočarani, frustrirani. Nadamo se da će se dogoditi neka promjena, da će zla nestati u našem životu i u ovom svijetu, ali ništa od toga se ne događa i mi postajemo obeshrabreni i počinjemo tonuti. Slično iskustvo je doživio i prorok Ilija. Bijaše on prorok Božji. Mislio je da je dovoljno jak, ali kad ga kralj želi ubiti, gubi hrabrost i nadu, odlazi u pustinju i sakriva se u jednoj pećini. I on se nadao promjeni koja bi se dogodila u sili. Pomišljao je da će Bog djelovati potresom ili strašnom olujom ili ognjem. Ali Bog nije bio u potresu, ni u oluji, ni u ognju. Kad se pojavio dašak tihog lahora, Ilija je shvatio. Pokrio je lice plaštem: Bog je bio na djelu. Upravo kao Petar, koji je čuo prijekor: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” I osjetio spasi-teljsku ruku Isusovu. Kad i mi sumnjamo i zdvjamo: Isus bi nam sigurno rekao: Ne čuva li vas moja ruka, snaga moje riječi usred vjertrova i valova ovoga svijeta, čemu panika u vašim srcima.

Što reći na ovo – Evo jadikovke jedne žene: „Otkad sam se udala, ne znam više za mir i zadovoljstvo. Bolest me uništila. Uvijek je netko bolestan: ili ja, ili djeca, ili muž. Pa da sam na Boga kamenja bacala, ne bi me mogao više kazniti.“ To su valovi, kušnje, spoticanja. Ne mora to biti nikakva kazna. Kazna pretpostavlja krivnju. A probleme nam Bog može dati bez ikakve krivnje. Konačno, Isus nije imao nikakve krivnje, a toliko je patio i bio kušan od samoga đavla. “Jadna ženo, nisi ti prije bacala kamenje na Boga, ali ovo što sada govoriš, nije ti daleko od toga. Teško ti je, ali ne sumnjaj u Božju pomoć, ne budi malovjerna!“

Majka je velika kršćanka divno odgajala svoju kćer. Ona se kasnije zaljubila u jednoga mladića druge vjere. Majka je plakala i plakala. Odvraćala je i molila da ne ide za njega. Ona je ipak otišla. Majka se nikada nije s time pomirila. I što je bilo? Kćer je nakon nekoliko godina muž ostavio. Jadna kći a još jadnija majka.  Postoje patnje u životu koje su ljudi sami skrivili. Ali postoje i one patnje za koje se nitko ne može optužiti. Ni za jedne ni za druge ne smijemo kriviti Boga. Ne zaboravimo Isus je s nama sve do svršetka svijeta. Posebice je s nama u poteškoćama i to snažnije negoli u trenucima duhovnih radosti. Naši križevi i kušnje, patnje i boli najbolja su vrata kroz koja Isus dolazi k nama. Očekuje od nas da se borimo i imamo povjerenja u njega.

Mnoge ljude su različite tragedije privukle k Bogu. Dođimo k Isusu. Zazovimo ga upomoć i on je tu. On nas neizmjerno voli. Imajmo živu vjeru i pouzdanje u njega i slijedimo Ga!

 

fra Petar Ljubičić