Ako želimo zadržati Boga u svojoj duši – čuvajmo se duha ovoga svijeta. Ljubimo i molimo kako bismo primili snagu Duha Svetoga

Današnje sveto Evanđelje nam govori o Kristovoj zapovijedi ljubavi. Ta najveća zapovijed jest zapovijed o ljubavi prema Bogu. Ljubav je dakle kraljica svih krjeposti. Boga smo dužni ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom kako bismo po ljubavi uvijek bili s njim sjedinjeni. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, on ostaje u Bogu i Bog u njemu. Naša ljubav prema Bogu morala bi biti savršena: ljubiti ga nadasve, jer je on najbolje i najsavršenije biće, naš stvorittelj i otkupitelj. On je naš dobri i milosrdni Otac.

On bi nam trebao biti najdraži i najmiliji od svega pa i nas samih. Pozvani smo svakoga dana i trenutka sve više i više ljubiti Boga istinskom, pravom i djelotvornom ljubavlju.

Jer Isus Krist kaže: A tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. Tim dakle riječima Isus ističe duboku vezu koja postoji između ljubavi prema Bogu i vršenja njegovih zapovijedi. Ljubav je ispunjavanje Božjeg zakona, ispunjavanje Božjih zapovijedi.

“Bog je ljubav koji iz ljubavi stvara bića određena da se ljube i budu ljubljena” (Bergson). On nas ljubi neizmjerno.

“Ljubavlju vječnom ljubim te” – poručuje Bog Židovima riječima proroka Jeremije: poručuje nama – svima. Sveti će Ivan napisati: “Nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” Bog nas ljubi i kad ga mi ne ljubimo i kad nismo dobri, kad smo nezahvalni…

Bog je ljubav i sve radi iz ljubavi. “Ljubav pokreće sunce, mjesec i zvijezde” (Dante). Ljubav je pokrenula Boga da stvori svemir – svijet; ljubav je pokrenula Boga da postane čovjek: da popravi, spasi, obogotvori čovjeka; ljubav je pokrenula Boga da bude s nama i u nama, kako se izražava evanđelje danas…

Istinska je ljubav posvemašnja nesebičnost, darivanje. U tome je i bit prave ljubavi: u darivanju sebe ljubljenome. U samome činu darivanja doživljavamo svoju čvrstoću, svoje bogastvo i snagu. Tko ljubi, daruje sve.

Tko ne zna uopće voljeti i darivati se, tko ne voli ljude oko sebe, prijatelje kolege, te sve ljude koje susreće u životu, teško će jednom moći istinski „zavoljeti“ jednu određenu osobu s kojom misli dijeliti svako dobro i sve životne nevolje.

Sjetimo se ljubavi majke! Ona ne pruža ruke da uzme nego da dadne, obo­gati i usreći. Takav je naš Bog: on daje i on se daje – njegovo biće božanska je nesebičnost, darivanje.

Sveti će Pavao izraziti jednom jedinom rečenicom koliko je Gospodina stajala njegova zaljubljenost u čovjeka: “samoga sebe za mene je predao”. Ljubav za mene platio je krvlju, križem.

Isus nam govori: „Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi. Ja ći moliti Oca i dat će vam drugoga Branitelja, koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine…“

Evo jedinog ispravnog odgovora na Božju ljubav; taj je: izvršiti što od njega traži njegova ljubav: vršiti i izvršiti Božje zapovijedi. Svoju ljubav za svoga Boga samo tako dokazujemo. Gospodin jasno reče: “Tko poznaje moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samoga sebe.” Kako lako i kako često kršćanin zaboravi ove riječi?

“Jer je iznevjerio ljubav, čovjek se tuži da ga je ljubav iznev­jerila” (Pierre Duponev). Vrlo često takvi smo prema našem Bogu i njegovoj ljubavi. Iznevjerili smo mi njega, a tužimo se da je on iznevjerio nas. Kad od nas nešto traži, zapovijeda nam da svoju ljubav posvjedočimo životom; često mislimo da nam nešto otima – a mi se otimamo njemu: ne marimo za njegove zapovijedi, zapravo ne marimo za njegovu ljubav i svoju sreću.

Roditelji zapovijedaju svojoj djeci, jer ih ljube: žele ih sačuvati od lutanja, pogrješnih, ludih koraka i razočaranja… Oni žele da im djeca budu sretna.

Mnoga djeca misle da im roditelji otimaju sreću i slobodu – i ne slušaju. Ona pametnija slušaju roditelje: jer znaju da ih vole. Moramo biti pametna Božja djeca i prihvatiti Božje zapovijedi: očekuje to njegova ljubav, traži naša sreća…

“Tko pozna moje zapovijedi, i vrši ih, taj me ljubi.” Govoriti o ljubavi prema Bogu, a ne truditi se da vršimo što on traži – lagan­je je i zavaravanje samoga sebe. Boga moramo ljubiti žuljevima svojih ruku i znojem svoga čela: vršeći svatko na svom mjestu, u svome zvanju što od njega traži Gospodin. Ako to ne činimo, na Božju ljubav ostali smo nijemi i gluhi.

Neka djevojčica od 6 godina ostala je bez roditelja. Jedna dobra obitelj uzela ju je sebi da je odgoji i pripremi za život. Njezin dobri poočim – skrbnik kupio joj je jednom veoma lijepu lutku. Nakon nekog vremena djevojčica je bacila u vatru svoju lijepu, skupu lutku. Njezin je dobročinitelj dozva i upita: “Zašto si spalila lutku?”

Curica odgovori kroz suze: “Stotinu puta sam joj rekla da je ljubim, ali mi nikad nije odgovorila.”

Vrlo česta slika našega živ­ota. Stotine puta na stotine načina rekao nam je Bog da nas ljubi… Rijetko smo mu odgovorili svojom ljubavi: djelima i životom potvrdili ljubav. Moramo se bojati da nas ne spali.

“Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” Božja ljubav je zahtjevna: kao odgovor očekuje našu ljubav i naš život po Božjim zapovijedima. Gospodin nas stavlja pred nas same: da ispitamo svoje srce i svoje ruke, svoju ljubav, svoja djela: što pokazuje i dokazuje život. Sva naša djela po Božjoj ocjeni ne vrijede ništa ako nisu učinjena iz ljubavi.

Ali sva naša ljubav je lažna, ne vrijedi ništa ako je ne potvrđuju djela, ako ne vršimo njegove zapovijedi. “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi” – jasno kaže Gospodin. Ako to ne vršimo, ostalo je prazan govor, samozavaravanje.

„Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek – Duha Istine“ (Iv 14,16). Dalje Isus tumači u današnjem svetom evanđelju da Duha Svetoga, Duha Istine svijet ne može primiti, jer ga ne pozna. Naprotiv učenici ga poznaju i zato ostaje kod njih, u njima je.

I današnje prvo čitanje govori nam kako su kršćani Samarije primili Duha Svetoga, pošto su apostoli Petar i Ivan na njih uz molitvu položili ruke. Sveta Crkva želi nas time živo podsjetiti na naš nutarnji život, na sjedi­njenje naše duše s Bogom. Sveta Crkva želida nikad ne zaboravimo da smo hra m Božji. Živi hram Duha Svetoga, da Duh Sveti stanuje u nama, ako u duši nema teškoga grijeha.

Već po sakramentu svetog krštenja primili smo Duha Svetoga. Krštenje za svakoga kršćanina jesu njegovi osobniDuhovi. Po krštenju naša je duša postala živo nebo, pravo svetište u kojem stanuje gospodar neba: Otac, Sin i Duh Sveti. Ali da Duh Sveti rado boravi u nama, moramo iz svoje duše ukloniti sve ono što nije ugodno Duhu Svetome, ili što smeta djelovanju Duha Svetoga u našoj duši. To je dakako u prvom redu grijeh.

Zato ako želimo biti hram Duha Svetoga, navijestimo rat grijehu, kao svom najvećem neprijatelju. Grijeh je naj­veće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinoga Dobra, Boga. Ako netko ovo ne shvaća, onda njemu nema smisla govoriti kako je njegova duša živo nebo, u kome Bog stanuje.

Čemu čovjeku sav svijet, ako gubi svoj cilj, radi kojega je stvoren? A mi smo stvoreni zato da posjedujemo Boga u vremenu, da bi ga nastavili pos­jedovati u vječnosti.

Vječnost je blaženo posjedovanje Boga, gledanje Boga licem u lice. Vječnost je nagrada što smo ustrajali u milosti, i uspjeli sačuvati Boga u sebi i unatoč tolikim opasnostima, kojima smo izloženi, dok hodamo po ovoj zemlji.

Ako želimo zadržati Boga u sebi, u svojoj duši – čuvajmo se nadalje duha ovoga svijeta. Duh Kristov i duh ovoga svijeta dva su ljuta protivnika. Svijet voli tamu, laž uživanja – a Krist voli svjetlost, istinu, i potiče nas da težimo za vječnim, neprolaznim dobrima. Moramo se dakle čuvati da nas taj duh svijeta, koji je protivan Duhu Kristovu ne zarazi.

Potrebno je nadalje da se često preko dana sjećamo svoga Boga, makar kratkim strelovitim molitvama. Da se pomalo naviknemo živjeti u nutarnjoj sabranosti, svjesni Božje prisutnosti. Na taj način mi ćemo sve više čeznuti da se što većma sjedinimo s Bogom svojim. Na taj način uronit ćemo u more mira i nekog blaženstva s kojim Duh Sveti nagrađuje one koji ga traže.

Prvi dakle učinak ovakvog života u Božjoj prisutnos­ti, života sabranosti jest onaj neizreciv mir o kojem je govorio Isus, kad se dijelio od svojih učenika: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem, ne dajem vam ja, kao što svijet daje. Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne boji“ (Iv 14, 27).

Divne su to Isusove riječi! Te njegove riječi znače: ne bojte se progonstva, ne bojte se ni križa ni patnje, bilo koje vrsti, ne bojte se čak ni smrti! Ja ću vas uza sve to ispuniti s takvim duševnim mirom i nutarnjim veseljem da će vam jedina želja biti umrijeti i biti sa mnom. Da je to doista tako potvrđuje i samo Sveto pismo: „A oni (apostoli) otidoše ispred Velikog vijeća, radujući se, što su smatrani dostojnima, da trpe sramotu za ime Isusovo“ (Dj 5,51), naime kad su ih bičevali.

Ovo je Isus govorio na rastanku sa svojim apostolima. Da je doista tako svjedoče nam one duše, koje provode pravi nutarnji život sa svojim Bogom. Takvi su kršćani, trpe teške križeve, vode teške borbe, ali su ipak vedri, veseli i sretni. Često je Bog takve duše pohodio i osjetnom utjehom. Jedna kap toga nebeskog balzama bila je dosta da zaborave na sve muke, da izliječe svoje ranjeno srce i obnove svoju snagu.

Kad su roditelji Svetoj Katarini Sijenskoj zabranili da se zatvara u svoju sobicu da moli, sagradila si je ona u svom srcu tajnu sobicu, gdje se neprestano mogla raz­govarati sa svojim božanskim Zaručnikom. Ova je sobica bila svetici još korisnija nego prva, jer je iz prijašnje trebala izaći, a u ovoj je ostala s Bogom trajno sjedinjena.

I sveta Terezija Avilska piše da je glavno da Bogu potpuno ponudimo stan svoga srca, da mu ga posve i neopozivo darujemo i da uklonimo sve što se njemu ne sviđa i što bi smetalo djelovanju njegove milosti i ljubavi.

Hvalevrijedno je povući se u sobicu svoga srca! Tu razgovarajmo sa svojim Bogom kako za vrijeme svojih poslova, tako osobito u vrijeme svojih molitava. U tom životu sabranosti naći ćemo uvijek utjehe, dogodilo se što mu drago. Jer će nas visoki Gost u svetištu naše duše uvijek pomagati da sve snosimo i sačuvamo slatki mir duše. Osjetit ćemo već ovdje na zemlji blaženi mir Kristov kao neki predokus vječnog blaženstva.

Neki kršćanin svako jutro kad bi ustao iz kreveta pogledao bi u raspelo koje mu je visjelo na zidu iznad glave i pitao bi Isusa. Komu bih i u čemu kroz današnji dan mogao biti na korist.

I mi bismo se morali tako pitati svako jutro gledajući u Isusa na križu, u čemu bismo mogli učiniti uslugu i neku pomoć svome bližnjemu. Ima li netko u našoj blizini ožalošćen koga bismo mogli utješiti, ima li gladan kojega bismo mogli nahraniti, ima li neukih koje bismo mogli poučiti, ima li zalutalih koje bismo mogli obratiti.

Ove poplave koje se dogodiše i mnogu našu braću i sestre prilika je kako bismo i mi pokazali svoju ljubav.

Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka

Neka ugledna visokoobrazovana žena, majka četvero djece, čiji je muž bio specijalist medicine, došla je na liječničko savjetovanje jer je bolovala od progresivne paralize, a trebala je uskoro roditi. Tražila je savjet i dobila ga.

Naime liječnik, osvjedočeni vjernik, rekao joj je: „Dijete ne smijete ubiti jer je to zločin. Vi ste bolesni, ali Vaše se dijete može roditi posve zdravo. Rodi li se bolesno, nosit ćeš njegov križ zajedno s svojim. U svakom slučaju, molim Vas, nemojte ubiti svoje djete. Ako ga rodite, ja ću ga držati na krštenju i bit ću mu kum.“

Dijete se rodilo zdravo. A liječnik je ispunio svoje obećanje i sljedećih godina pohađao svoje kumče i njegovu majku pokazujući mnogo ljubavi i brige za njih.

Na dan svoga vjenčanja neka je djevojka došla liječniku. Od srca mu je zahvaljivala što je uopće živa i što taj dan sva sretna stupa u brak. Liječnik nije shvaćao o čemu je riječ jer djevojku nije poznavao. No ona mu je objasnila: „Kada me je moja majka pod srcem nosiIa, došla je k Vama da me odstranite. Međutim Vi niste pristali. OdbiIi ste je. Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka. Vama prema tome dugujem život pa Vam od srca zahvaljujem.“

S pravom bismo mogIi reći da ju je majka začela, a liječnik rodio, jer da njega nije bilo, ova bi djevojka bila umorena i bačena na smetište. Evo što može učiniti pravi liječnik, istinski zaštitnik i čuvar ljudskog života.