Iza tih jednostavnih riječi nepoznate sestre skriva se tihi život nesebične službe, kojemu gotovo posve manjkaju mnogobrojne udobnosti i razonode za koje se općenito drži kao nositelje sreće. Njezino je uvjerenje puno unutarnje radosti i sigurnosti, kako bezbrojne žrtve, učinjene u službi svoje braće i sestara, daju bogat smisao i veličinu njezinu životu, jer su u krajnjoj crti učinjeni samome Gospodinu. On se skriva iza svakoga onog bolesnika i patnika kome je potrebna njezina ljubav i pomoć. 

 

Život u službi drugih, zar može biti većih životnih želja i plemenitijeg životnog cilja?

Što će ti život ako od njega nitko nema koristi?! 

Kad bismo mi trebali stupiti pred televizijski ekran i kad bi nam bilo postavljeno isto pitanje kao i spomenutoj sestri, što bismo odgovorili?  Koji je naš najveći životni san i kamo su usmjerene nesmirene težnje našega duha? Ako smo u njima mimoišli Boga i svoga bližnjega, mogao bi nam život biti promašen. Učinimo sve za svijet oko nas, neka bude radosniji baš zato što mi živimo. I još nešto ne smijemo nikada zaboraviti. Sv. Franjo Saleški je govorio: “Sve prolazi, samo Bog ostaje”. Velika je to zbilja koja često izmiče našoj pozornosti… U njoj se nalazi odgovor na pitanje zašto je sve na zemlji premalo da mi dušu ispuni srećom, a život smislom i sadržajem. Kad bismo na to mislili više, onda se ne bismo toliko zaustavljali na tisućama sitnica koje kradu naše vrijeme, troše naše sile i dušu ostavljaju praznom. Tada u životu ne bi bilo niti dosade niti razočaranja. 

 

Evanđelje druge nedjelje kroz godinu jest razmatranje o značenju Isusova krštenja koje smo svetkovali prošle nedjelje. Posebno odzvanjaju riječi: “Evo Jaganjca (Janjeta) Božjeg koji uzima grijeh svijeta”. Mi to ponavljamo s Ivanom Krstiteljem kod svake svete Mise. Što mislimo pri tom?

 

 

Što znači riječ “Janje Božje”? Što si zamišljamo kad čujemo govoriti o Janjetu…? Isus je u svemu vođen od volje Božje. On se prepustio volji Božjoj bez oklijevanja. Sav njegov život je jedna pripravnost. Zašto se Isusa u evanđelju označava kao “Janje Božje”? To je u ovisnosti od St. zavjeta. Kad su se Izraelci nalazili još u egipatskom ropstvu, u onoj noći prije nego će pobjeći, zaklali su janjce i jeli od mesa, a krvlju su poškropili dovratnike. Poradi toga su postali slobodni. Otada su svake godine slavili blagdan Pashe – Vazma. Zato se Krist uspoređuje s janjetom. Janje biva vođeno na klanje i ne otvara svojih usta. Takva je slika prenesena na Isusa. To potvrđuje ono što mi već znamo. Isus je pripravan za Boga. Ne opire se, nego se prepušta volji Božjoj. Od Boga preuzima svoju zadaću: ima oduzeti grijeha svijeta osloboditi čovječanstvo njegovih okova, od svega što je zlo i loše. Zato će on ići i u smrt, vođen kao janje što se vodi na klanje.

 

Što to znači za nas? To nam pokazuje sam Ivan Krstitelj. Ivan poziva da se priključimo Isusu. Potrebno mu se priključiti, pridružiti mu se poput njega činiti volju Božju. Svatko od nas bi trebao preuzeti zadaću koja mu je namijenjena.  Stvoreni smo na sliku Božju i sposobni spoznati volju Božju, kako bi preuzeli od Boga zadaće i ostvarivali ih. Znamo da je to teško i ponekad nismo u stanju odgovoriti tom pozivu. Tu je onda Krist i zazovimo ga molitvom: Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se! Isus kao Jaganjac Božji poslušan je Duhu Očevu i upravo zato miljenik Očev i Sin Božji. Svu Crkvu i svakoga pojedinoga krštenika dariva svojim Duhom i tako nas osposobljava za naše ljudsko i kršćansko zvanje. Za vrijeme svake svete Mise slušamo riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“ (Iv 1,29). Tom Božjem Jaganjcu dana je moć da od čovjeka učini novo stvorenje, da ga preporodi na novi život kako bi postigao spasenje. Sve nam je to darovano u njemu i po njemu.

 

Svjedoci smo kako je malo onih koji žele živjeti po Evanđelju. Skloniji smo ugađati svojim požudama, praviti kompromise, zanemarivati vječne vrjednote radi vremenitih dobara. Ivan Krstitelj, Isusov preteča, bio je pun Duha Svetoga, istinski svjedok pomaže nam vodeći nas Isusu. Ističe da Duh ne samo silazi na Isusa, nego i ostaje na njemu. Time podsjeća na ono što je rekao Izaija o Mesiji, da će na njemu Duh Božji počivati. Zato ova Krstiteljeva izjava predstavlja tumačenje glasa s neba: tesar iz Nazareta pravi je Mesija, makar kani svoju službu obavljati skrovito kao Sluga Patnik iz Izaije. Krstitelj snažno ističe da je „to vidio”. To je njegovo osobno iskustvo o Isusu. Zato i može sve posvjedočiti. On će biti “svjetlost narodima”. Tu zadaću Isus je ispunio svojim propovijedanjem. Svojim naukom, Evanđeljem. Iza krštenja je zaredao obilaziti gradove i sela i učiti kao Onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.

 

Druga njegova zadaća ocrtava se u riječima: “da spas moj do nakraj zemlje doneseš”. Samo njegovo ime, Isus, znači “spasitelj“ “Bog spašava”. Ime po kojem ga poznamo i kojim ga nazivamo izraz je njegove zadaće – Spasitelj. “On će spasiti svoj narod od grijeha njihovih” (Mt 1,18), rekao je anđeo Josipu u snu. On je Jaganjac čija će pleća preuzeti i grijeh svijeta i sve ostale grijehe. S njim će uzići na križ i u svojoj smrti usmrtiti i grijeh cijeloga svijeta. Bit će i ostati istinski Spasitelj. Isus Krist je doista Osloboditelj i Otkupitelj i Spasitelj svih ljudi. Volja Očeva bila je za njega vrhunski i jedini zakon. Neizmjerno nas je ljubio izvršavajući volju Božju. On je uzeo sve gri-jehe svijeta i raspet na križu umro za nas i dajući tako Bogu zadovoljštinu za njih. Na križu je praštao i ljubio, tako je ljubavlju razorio djela tame i uništio paklenu mržnju. Bogoslužje nam danas želi još jednom posvijestiti svjedočanstvo Ivanovo za Isusa Krista.

 

I mi danas poput Ivana Krstitelja u Isusu prepoznajemo Božjega Poslanika, Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. Ivan je dao svjedočanstvo za njega i riječju i životom. Naravno da smo i mi pozvani i stavljeni u stanje kako bi svjedočili za njega svojim životom. Prije svega potrebno iskreno i duboko povjerovati u ono što Krstitelj svjedoči za Isusa. Evanđelje nas uči kako možemo i mi postati Isusovim svjedocima, svjedocima njegove riječi i nauke koju je on na svijet donio. Isus očekuje od svojih učenika kako bi bili njegovi dostojni svjedoci.

Sa sigurnošću možemo reći da vjera većine kršćana dolazi upravo od svjedočanstva koju toj vjeri daju svjedoci koji za nju svjedoče. Biti osvjedočeni vjernik jednako je biti svjedok Isusa Krista. Sv. Ivan Krstitelj kaže: „Ja vidjeh i svjedočim da je on Sin Božji!“ Svatko od nas trebao bi svakodnevno svjedočiti da je Isus Sin Božji koji oduzima grijehe svijeta.  Vjera djece stoji redovno na svjedočanstvu roditelja. Vjera vjernika stoji na svjedočanstvu svećenika. I o svima nama ovisi vjera ljudi i u našoj okolini. O nama ovisi hoćemo li svojim svjedočanstvom nekoga pridobiti za vjeru, nekoga učvrstiti u vjeri i nekome spasiti vjeru. Sve ovisi o tome hoćemo li poput svetog Ivana Krstitelja nositi u sebi Božje svjedočanstvo Duha Svetoga za svoju vjeru. Vjernik koji ne poznaje svoje vjere, koji ne zna kršćanske istine, sigurno ne će moći drugima svijetliti i pokazivati im istinu svoje vjere, jer što sam čovjek nema to ne može drugima dati. 

Prije nešto više od 60 godina u Meksiku je progonio Crkvu bezbožni Calles. Jedna rulja mladih bezbožnika uhitila je 18-godišnjega mladića i silila ga kako bi vikao: „Dolje Krist!“ Mladić je uporno ponavljao: „Živio Krist – Kralj!“ Svezali su ga konopcima za kamion i odvukli do rodne kuće. Pred očima majke boli su ga bodežima i tražili isto. Mladi je mučenik opet ponavljao: „Živio Krist – Kralj!“ Nastavilo se mučenje. „Ako te i ubiju, nemoj se odreći svoje vjere! Vjera više vrijedi od tvoga života!“ – rekla mu je junačka majka. „Živio Krist – Kralj!“ – još jednom je viknuo mladić i pao izboden bodežima bezbožnika…

Nemamo potrebe za Boga svjedočiti krvlju, ali i nama bi trebala vjera i Bog biti iznad svega: ne smijemo ga izdati, morali bismo ga životom svjedočiti. Netko dobro reče: „Ako svijet ne vjeruje u Krista, to znači da jedan dokaz nema snage – a to smo mi!“ (Marie de Wessins).

Nije dovoljno biti dobar čovjek, trebali bismo biti mnogo više od toga: sveti i osvjedočeni kršćani. Dakle, poruka bi današnje Božje riječi bila: Naše krštenje je prihvaćanje puta kojim je Krist pošao svojim krštenjem. To znači: pristati da budemo djeca Božja, vjerni Ocu unatoč svih teškoća i da svijetom pronosimo poruku i zbilju spasenja. Budimo aktivni svjedoci, a ne nijemi…

 

Isuse, božanski Spasitelju, vjerujemo da si Jaganjac Božji koji nas otkupljuje svojom presvetom krvlju. Uzmi nas pod svoje okrilje i zaštiti od svih opasnosti, kako bi bili Tvoji dostojni svjedoci u ovom milosnom i u isto vrijeme kriznom vremenu. Amen.