.

U blaženstvima koje je Isus izrekao na Gori, sadržan je program sreće svih kršćana. Svi smo pozvani na svetost. Siromašan je u duhu onaj koji je ponizan i skroman, koji stavlja sve što ima i sebe Bogu na raspolaganje. Od Boga očekuje svako dobro. On se zalaže za stvar Božju.

I ožalošćeni se također nazivaju blaženima, ne zbog tuge koju podnose, nego zbog radosti i utjehe koja im je obećana. Jednako tako i krotkima, koji se u svojoj poniznosti i blagosti nikad ne izdižu iznad drugih.

Blago gladnima i žednima pravednosti. A pravedan je onaj koji daje Bogu što mu pripada, te poput vjerna djeteta u svemu želi izvršiti svetu volju Božju.

Blago mirotvorcima. Mir znači stanje čovjeka koji živi u savršenom skladu, ponajprije sa samim sobom, zatim s prirodom i s Bogom. Mirotvorci su svi oni koji rade na pomirenju čovjeka s Bogom i koji na taj način cijelo čovječanstvo orijentiraju u pravcu koji traži kraljevstvo Božje. Posjedovat će zemlju, ili bit će utješeni. Time se opet ukazuje na ispunjenje obećanja Isusa Krista u njegovu djelu otkupljenja. Na koncu svi će oni Boga gledati. Time će primiti najveću nagradu svoje vjernosti i privrženosti nacrtu kojeg nam je Isus Krist donio u svojem govoru na gori.

Teško nam padaju riječi Isusova Govora na gori:

• – Blago vama, siromasi – teško vama bogataši;
• – Bago vama koji sada gladujete – teško vama koji ste sada siti;
• – Blago vama koji sada plačete – teško vama koji se sada smijete.
• – Blago vama kad vas ljudi zamrze – teško vama kad vas ljudi hvale…    

Ove riječi Isusove zbunjuju i iznenađuju. Pun novčanik, pun želudac, život pun pjesme i smijeha – rekli bismo: eto blaženstva! Isus reče: eto prokletstva!

Znači li to da će se siromašni spasiti, a bogatima nema spasa…

Na koga se odnosi ono „blago vama“, a na koga „teško vama“. To se odnosi na sve nas!

Luka ovdje ne govori siromašnima kao takvima, a ni protiv bogataša kao takvih.

Koji je zapravo smisao ovih riječi?

U ovom poznatom Govoru na gori, Luka naviješta Božje Kraljevstvo, zajednici onih koji u Krista vjeruju. Vjerom i krštenjem postali su članovi Crkve. Tu se temelji njihova nada.

U prijetnjama i blaženstvima radi se o oduci za Isusa i to odluci pojedinoga čovjeka, o obraćenju  promjeni stava i mišljenja.

Nitko ne može drugome reći: jao tebi, jer si bogat, blago tebi jer si siromah. To svatko mora za seb znati kako se odnosi prema siromaštvu i bogatstvu, prema nevoljama i ugledu. Svatko mora za sebe znati radi li pravo, premda ga drugi progone i mrze ili možda ne radi pravo jer drugi o njemu dobro govore i jer ne želi izgubiti lijepu sliku o sebi.

Neka svatko sebe prepozna u evanđelju kao nonoga kome Isusu govori.

Siromasi su oni koji uvijek traže Isusa i s njim žive. On im je utjeha i nada. Oni uvijek idu u crkvu i s Bogom računaju. To su oni koji se odlučuju na jedno dijete više…

„Blago vama siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje!“ Ne zato što su siromašni, nego što su svjesni: ako ne mogu ili ne žele doći do bogatstva, mogu doći – i često dođu – do Boga – on je konačno i beskrajno bogatstvo. Siromasi imaju otvoreno srce i uho njegovoj riječi, oči otvorene za vječno, neprolazno, za nutarnje bogatstvo duše: iskrenost, ljubav, nesebičnost…

Blaženi smo ako smo sposobni opraštati i ponizno moliti, boriti se za pravdu i istinu, činiti dobra djela, žrtvovati se i svima služiti radi kraljevstva Božjega i spasenja svih ljudi. Siromašan je u duhu onaj koji je ponizan i skroman, koji stavlja sve što ima i sebe Bogu na raspolaganje. Od Boga očekuje svako dobro. On se zalaže za stvar Božju.

Velika je plaća na nebesima obećana samo onima koji su, pored duha siromaštva, čista srca, krotki, miroljubivi, koji trpe s najvećom strpljivošću progonstvo.

Heti Grin umire u baraci sa 100 milijuna dolara zbog škrtosti.

Hunt, najbogatji Amerikanac zarađuje 7.000 maraka u minuti… U kuću je sasuo 7 milijardi maraka…Nije sretan čovjek…

Opraštanje usrećuje – Neki je plemić iz desetoga stoljeća imao dva sina, Hugona i Ivana. Starijega sina Hugona iz zasjede je ubio neki razbojnik. Stari plemić nije se mogao pomiriti s tim pa je odlučio osvetiti se. Čak je i svomu sinu Ivanu naredio da mora sudjelovati u osveti bratove smrti.

Jednoga dana išao je Ivan s naoružanim društvom uskom uvalom gdje je naišao na ubojicu svoga brata. Odmah je Ivan sa svojim momcima navalio na ubojicu. Kako ubojica nije nikako mogao pobjeći, siđe s konja, kleče na zemlju, raširi ruke kao da je na križ raspet i stade ponizno moliti Ivana da mu oprosti. A bio je Veliki petak.

Ivan, gledajući ubojicu svoga brata kako pred njim kleči i moli ga skrušeno za oproštenje, spominjući mu smrt Isusovu, bijaše vrlo dirnut i potresen. Milost mu Božja pokuca na srce i on otvori svoje srce milosrđu te ubojici oprosti. Taj spremni odziv pozivu milosti bio je za Ivana od neizrecive važnosti jer je kasnije pod utjecajem doživljenoga ušao u samostan i postao veliki svetac.

Kako je taj mladić oprostio ubojici svoga brata, tako i mi moramo opraštati jedni drugima jer ako od srca ne oprostimo jedni drugima, onda ni nama ne će oprostiti Bog. Opraštanje ima dvostruk učinak: usrećuje onoga koji oprašta i onoga komu se oprašta. Ako želimo posjedovati miran život na Zemlji i spasiti dušu svoju, onda moramo velikodušno, poput Isusa i svetaca, opraštati jedni drugima.

„Doista, ako vi oprostite ljudima njihove pogrješke, oprostit će i vama Otac vaš nebeski. Ali, ako vi ne oprostite  ljudima, njihovih pogrješaka, ni Otac vaš neće oprostiti vaših pogrješaka.“  

(Mt 6, 14-21)