Poznajem mnoge Hrvate kao vrlo, vrlo snažne ljude. Vi imate kapacitet biti ratnici! Mislim da je to dar od Boga, a nadam se i molim da vas ta vaša sposobnost dovede do toga da budete ratnici za Boga. Svijet treba snažne ljude kao što su Hrvati! Poznajem puno Hrvata koji su tako angažirano, svjedočki uključeni u djelo Duha. Oni su tako solidni, stabilni, prekrasni. Crkva u Hrvatskoj može učiniti razliku u svijetu. Molim se da Duh Sveti zaista postane učitelj, vođa cijele Katoličke Crkve, i u Hrvatskoj. On to već jest, ali molim se da ljudi u Crkvi izraze dobrodošlicu Duhu Svetomu da stvarno vodi Crkvu, rekao je Oreste Pesare direktor je Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove u Vatikanu (ICCRS) za Glas Koncila.
Karizmatska obnova postoji da bi bila milost za cijelu Katoličku Crkvu. U suprotnom nema razloga postojati. Ne želimo graditi drugačiju Crkvu; dosta je bilo toga, previše je povijesnih dijeljenja. Sada Duh pokušava graditi u suprotnom smjeru. Ne prema podjelama, nego prema jedinstvu u različitosti.
Oreste Pesare direktor je Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove u Vatikanu (ICCRS). Za vrijeme svoje 22-godišnje službe pohodio je 54 zemlje svijeta, a u Hrvatskoj je gostovao na Nacionalnom susretu hrvatskih voditelja i duhovnika karizmatskih zajednica nedavno održanom u Zadru.
Papa Franjo imenovao ga je tajnikom četveročlanoga tima koji radi u pripremi CHARIS-a – Međunarodne službe zajedništva, čije službeno djelovanje započinje na ovogodišnju svetkovinu Pedesetnice. CHARIS je novo tijelo u Katoličkoj Crkvi koje će biti zaduženo za sva pitanja karizmatskih stvarnosti u svijetu. Ta će organizacija s javnim papinskim pravom u zajedničko tijelo okupiti ICCRS i Katoličko bratstvo, postojeće papinske organizacije u karizmatskoj obnovi Crkve.
Događa se da neki karizmatici napuštaju Katoličku Crkvu jer nisu u potpunosti formirani. Stoga trebamo instituciju, trebamo više formacije jer biti karizmatik ne znači da smo sve razumjeli, a institucije nam trebaju pomoći da rastemo. Jer, iako smo dirnuti Duhom, trebamo mudrost i povijest Katoličke Crkve budući da nismo nešto drugačije od Crkve.
Budući da mu je povjereno izgrađivati pokret Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetom diljem svijeta, poznat i kao »Struja milosti«, taj Papin suradnik pristao je u razgovoru pojasniti djelovanje te stvarnosti Katoličke Crkve.
»Apsurdno je misliti da smo mi otkrili nešto novo«
U Rimu je 2017. g. proslavljena 50. godišnjica utemeljenja crkvenoga pokreta Obnova u Duhu Svetomu (ODS), kada se papa Franjo susreo s više od 50 000 karizmatika iz cijeloga svijeta. Postoji li »opasnost« mišljenja da do pojave ODS-a prije 50 godina u Crkvi baš i nije bilo obnove u Duhu Svetom?
PESARE: Lijepo pitanje. Mislim da se za nas, pripadnike Struje milosti katoličke karizmatske obnove, tada, 2017. g., dogodio povijesni trenutak. Kao što je ljudsko biće rođeno kao malo dijete, a onda raste, tako je i slavlje 50 godina rođenja katoličke karizmatske obnove znak punoljetnosti, iako nas još smatram adolescentima.
Okupljenim predstavnicima 127 nacija Papa je tada jasno poručio: »Vi ste dar Duha Svetoga!« Glede Vašega pitanja apsurdno je misliti da smo mi otkrili nešto novo. Duh Sveti je, hvala Bogu, bio prisutan u stvaranju svega, a u svim razdobljima Crkve postojala su vremena obnove, u kojima je aktivnost Božje milosti, Duha Svetoga, treće božanske osobe, na osoban ili više općenit način, pokazivala Božju ljubav čovječanstvu.
Duh pokušava graditi u suprotnom smjeruMoglo bi se reći da se ODS pojavio kao jedan od znakova sadašnjega vremena. Koja je njegova važnost za sadašnje vrijeme?
PESARE: Božji je cilj veći od naših malenih poimanja i razumijevanja. Bog nije poligamist – ima samo jednu Zaručnicu koja uključuje sve ljude koji iskreno mogu reći: Isus je Gospodin! Dakle, ne samo da ja pripadam Katoličkoj Crkvi – da se razumijemo: ponosan sam i blagoslovljen što sam katolik – ali Zaručnica Gospodinova veća je od same Katoličke Crkve. Postoji, naime, mnogo onih koji vjeruju u Krista. I to je vizija pape Franje. On među nama utvrđuje svijest da je karizmatska obnova rođena kao ekumenska.
Plod smo dugoga iskustva koje je počelo krajem 19. stoljeća. U to je vrijeme u protestantskim Crkvama dozrela svijest o djelovanju Duha Svetoga i svetosti u životima vjernika. S druge strane, počelo se marginalizirati ljude koji su iskusili »čudne« darove Duha pa su se ti ljudi našli izvan povijesnih Crkava. Tako je zaživjelo ono što je danas poznato kao pentekostalne Crkve. U isto je vrijeme u Katoličkoj Crkvi bl. Elena Guerra 1895. g. napisala prvo od svojih 13 pisama papi Leonu XIII. u kojima mu govori o Duhu Svetom. Uskoro nakon Guerrina pisma papa Leon XIII. proglasio je devetnicu Duhu Svetomu između Gospodinova uzašašća i Duhova.
Smatram da je Duh Sveti veliki, izvrstan pijanist. Svira objema rukama, unutar Katoličke Crkve i izvan Katoličke Crkve. Jer njegov je plan zajedno okupiti cijelo čovječanstvo. Dakle, mislim da karizmatska obnova pripada cijeloj Kristovoj zaručnici. Karizmatska obnova postoji da bi bila milost za cijelu Katoličku Crkvu. U suprotnom nema razloga postojati. Ne želimo graditi drugačiju Crkvu; dosta je bilo toga, previše je povijesnih dijeljenja. Sada Duh pokušava graditi u suprotnom smjeru. Ne prema podjelama, nego prema jedinstvu u različitosti.
Vrijeme je da se ljudi probude
Papa Pavao VI. je rekao: »Dašak Duha Svetoga budi u Crkvi zadrijemale energije, obnavlja skrivene karizme.« To potvrđuju i redovi nastali u Crkvi, služenje njezinih ljudi svijetu tijekom povijesti, stvaranje civilizacije. Ne možemo reći da je to znak uspavanosti Duha. Postoje različiti načini kako Duh Sveti djeluje u povijesti Crkve. I navedeno su manifestacije Duha Svetoga, zar ne?
PESARE: Da, time priznajete da je djelovanje Duha Svetoga prisutno od početka. Nije moguće jedinstvo bez različitosti. Jedinstvo ne znači uniformiranost; da svatko treba imati isto odijelo, da se treba kretati u istom smjeru. Uniformiranost nije katolička, nije kršćanska. To su riječi pape Franje. Katolički je koncept jedinstvo u različitosti.Povijesno gledano, u Katoličkoj Crkvi Duh je uvijek vodio do jedinstva koje je moguće samo u različitosti. I različiti su se crkveni redovi u svojim početcima, osobito u srednjem vijeku, na neki način »borili« jedan protiv drugoga. Ali onda je mudrost Crkve našla mjesto za svakoga. I sada, već stoljećima, ti različiti redovi zajedno rade za isti cilj: donose Božju milost u svijet.Sada je drugo vrijeme Duha, kada ne samo religijske, svećeničke, Bogu posvećene osobe u Crkvi, nego svi ljudi trebaju ući u dinamizam Duha. To je plod Drugoga vatikanskoga koncila, koji Crkvu nije razdijelio na instituciju i ljude, nego je jasno poručio da je Crkva narod Božji, uključujući i instituciju. Sjećam se, prije nekoliko desetljeća Crkva je govorila o velikom divu koji spava misleći na vjernike laike. Vrijeme je da laici shvate da su oni puni dio Crkve, a ne da budu nasuprot svećenicima, instituciji. Vrijeme je da se svi ljudi probude; da budu svjesni da i oni mogu biti sveti, što Bog traži od svakoga muškarca i žene. Duh Sveti u isto je vrijeme i drevan i nov – ne mijenja se, a uvijek čini novo.
Pomoći Crkvi da bude otvorena različitosti
Pozvani smo ponovno otkriti nevjerojatni dar krštenja. Dugogodišnji propovjednik Papinskoga doma kapucin o. Raniero Cantalamessa svojedobno je to objasnio rekavši da kad primimo krštenje, primimo veliku kutiju, veliki dar. Ali nažalost, neki roditelji drže tu kutiju zatvorenom. Dakle, mi smo, da se tako izrazim, primili sav kapacitet milosti Duha Svetoga, ali neki se katolici time ne koriste. Nije stoga zadaća da činimo nešto novo, nego da se vratimo, da uzmemo tu kutiju, otvorimo ju i ponovno otkrijemo darove. Tako i karizmatska obnova ponovno otkriva karizme. Jer ako se ponovno ne otkrije različitost i ne počne se radovati različitosti drugih, ne će se postići stvarno duhovno jedinstvo koje Bog želi za čovječanstvo. Radujem se jer si ti Hrvatica, a ti se trebaš radovati jer sam ja Talijan. Netko se raduje jer je igrač, drugi se treba radovati jer je učitelj, prorok. Ne biti ljubomoran jedan na drugoga, nego se početi radovati zbog različitosti, razumijevajući da je »dar koji ti imaš u službi mene, a dar koji ja imam u tvojoj je službi«. Tada ćemo imati pravo jedinstvo. Naglasak na karizmama nije stoga što želimo vidjeti nešto izvanjsko, ekstravagantno, nego što vjerujemo da su to Božji darovi s ciljem jedinstva. Bez karizma i bez prihvaćanja različitosti Crkva nikad ne će stići u pravo jedinstvo. To nije samo govor o iskustvu karizmatika, nego je to i teološka refleksija. Postoji cilj karizmatske obnove, a to je pomoći Crkvi da bude otvorena različitosti, kako bi ostvarila jedinstvo.
Dosta je povijesne debate o suprotstavljenosti
Papa Benedikt XVI. je rekao: »Nema institucije bez karizme i nema karizme bez institucije.« Slažete li se da postoji neka »napetost«, kao da je na jednoj strani institucionalna, hijerarhijska Crkva (štoviše, biskupe i svećenike neki smatraju zatvorenima, službenima), a na drugoj strani kao da su oni svećenici i laici koji podržavaju ODS ili su više otvoreni Duhu Svetomu? Kako komentirate takav pogled suprotstavljanja institucije i karizme?
PESARE: Mislim da je to zastario pogled. Takav način razmišljanja bio je plod racionalizma u Katoličkoj Crkvi od prije nekoliko desetljeća. Nadam se i mislim da to pripada prošlosti Crkve. Karizme ne mogu preživjeti bez Crkve jer one su za dobro Crkve. Teološki znamo da je karizma i biti svećenik, biskup. I to su specifični darovi za Crkvu. Dakle, cijela je Crkva karizmatska, uključujući i institucionalni aspekt. Jer karizma znači dar, a darovi su od Boga, za čovječanstvo, za Crkvu. Dakle i institucija je dar od Boga za Crkvu.Radujem se jer si ti Hrvatica, a ti se trebaš radovati jer sam ja Talijan. Netko se raduje jer je igrač, drugi se treba radovati jer je učitelj, prorok. Ne biti ljubomoran jedan na drugoga, nego se početi radovati zbog različitosti, razumijevajući da je »dar koji ti imaš u službi mene, a dar koji ja imam u tvojoj je službi«. Tada ćemo imati pravo jedinstvo.
Događa se da neki karizmatici napuštaju Katoličku Crkvu jer nisu u potpunosti formirani. Stoga trebamo instituciju, trebamo više formacije jer biti karizmatik ne znači da smo sve razumjeli, a institucije nam trebaju pomoći da rastemo. Jer, iako smo dirnuti Duhom, trebamo mudrost i povijest Katoličke Crkve budući da nismo nešto drugačije od Crkve. Mi smo sasvim Crkva, trebamo svaki aspekt Crkve. Djeca smo Crkve i trebamo mudrost povijesnoga pogleda na Crkvu. Crkva koja postoji više od 2000 godina treba formirati nove karizmatike, a većina, 95 posto karizmatika, gaji obiteljsku ljubav prema Crkvi. Mnogi karizmatici spremni su biti poslušni biskupima više nego neki svećenici. Jer Duh nas vodi da razumijemo da nismo ništa bez pastira. Stoga ne mislim da smo opozicija. Dosta je povijesne debate o suprotstavljenosti institucija i karizma. Ljudi koji govore o tome nikad ne će imati pravo iskustvo Duha. Duh donosi jedinstvo u srca ljudi.
»Tko hoće govoriti u jezicima, govorit će«
S ODS-om su povezane i molitva u jezicima, izražajnija izvanjska očitovanja u slavljenju Boga pjesmom, što prati i pljeskanje, uzdignute ruke… Kako gledate na tu dimenziju?
PESARE: Tko ima Duha Svetoga, ima njegove darove. Jasno, čovjek treba biti raspoloživ za to. Jer razlika između Duha Svetoga i đavla u tome je da Duh Sveti čovjeka nikad ne prisiljava da nešto učini. Tko hoće govoriti u jezicima, govorit će. Ako to netko ne želi, ne će moliti u jezicima. Đavao međutim prisiljava osobu da učini stvari čak i kad ona to ne želi.
Postoje različite karizme i trebamo prihvatiti darove koje Gospodin daje. Jer kad tko komu daruje dar, želi da se njime može koristiti, a to vrijedi i kad Bog daje darove. U Prvoj poslanici Korinćanima mnogo se govori o karizmama za svakoga vjernika u Crkvi, a i Vatikanski koncil u »Lumen gentium« kaže da trebamo sa zahvalnošću prihvatiti darove s neba, od Gospodina, i staviti ih u službu Crkve.
Neki smatraju čudnim dar molitve u jezicima. Postoje različiti darovi u jezicima, a vi mislite na glosolaliju. To znači pjevati ili govoriti neki jezik koji ne razumijemo. Što to znači? Da mi želimo biti čudni? Ne, rekao bih da je prije svega to dar od Boga, kojim on čini skromnim naše racionaliziranje. Previše smo racionalni mi u zemljama zapadnoga svijeta: ako nešto ne razumijem, to ne postoji ili to nije važno. Budući da ne možemo razumjeti Boga, znači li to da on nije važan? O, Bog je jako važan! I trebamo prihvatiti da ne možemo sve razumjeti. Dakle, po mom skromnom mišljenju, glosolalija je Božji dar kojim se ponizuje naša intelektualna racionalnost. Molitva nije samo molitva umom, nego i iznad toga. Nekad samo trebamo napraviti mjesta Duhu, da nas Duh može koristiti kao kanal, prolazeći i moleći u nama i kroz nas. To vrijedi i za ono što ne razumijemo. Na temelju osobnoga iskustva mogu reći da postoje darovi koji su namijenjeni za sve druge, a dar jezika u isto je vrijeme i za moj duhovni rast. Kad sam tužan ili kad želim ući u duboku prisutnost Boga u svom srcu, počinjem govoriti ili pjevati u jezicima. Kažem: »Gospodine, razbij moje poteškoće, slabosti, zidove u mom srcu, neka Duh moli na mom mjestu.« I vidim da mi to pomaže da opet uđem u prisutnost Boga ako sam pao ili se udaljio. Pozivam sve u Crkvi da budu otvoreni djelovanju Duha. Ne mislim pritom na djelovanje Karizmatske obnove jer Obnova nema ništa s darovima, nego na to da ljudi u Obnovi ponovno otkrivaju darove koje je Gospodin dao cijeloj Crkvi.
Majčina smrt uz hvalospjev
Kad se kaže da vjernici Struje milosti žele otkriti živu prisutnost Duha Svetoga, postoji li opasnost da se to iskustvo identificira samo s izvanjski radosnijim očitovanjem Duha Svetoga, u smislu toga što izvana vidimo, radosti, pjesme, življega slavljenja Gospodina? Mogu li pokretom »mirniji« katolici bez takvoga poticaja u svom očitovanju vjere dobiti »kompleks« da Duh Sveti kod njih nije baš sasvim u akciji na način kako je to na susretima molitve i slavljenja Boga u ODS-u?
PESARE: Volio bih prići toj temi s drugoga gledišta jer može se na pogrješan način shvatiti da je to što navodite obilježje, držanje karizmatika. Radost koju imaju mnogi karizmatici, gotovo svi, nije neko posebno držanje, ponašanje. To je plod Duha Svetoga. U petom poglavlju Poslanice Galaćanima navode se plodovi Duha: radost, mir… Kad život osobe ulazi u dimenziju Duha, Duh joj automatski daje darove navedene u poslanici Galaćanima. Kao da igrate loto i dobijete deset milijuna eura. Hoćete li plesati ili ćete ostati tužni? Mislim da biste plesali zbog tolikoga dobitka. U životu sam u duhovnom smislu dobio mnogo više od deset milijuna eura! Prije 35 godina moj je život bio jako tužan i u tami. Pio sam svaku noć jer sam bio tužan, a sada plešem svaki dan jer sam pun radosti. Zbog Gospodina! Žao mi je ako neke kršćane to malo dira jer su tužni. Ponizno im kažem: »Molite Gospodina da vam podari radost.« Jer radost je plod Duha za svakoga. Mnogi duhovni otci kažu: »Bez radosti nisi kršćanin.« Treba slaviti Gospodina i u teškoćama. Ne kažem da je to lako, no to je djelovanje Duha koji ispunja čovjeka radošću, ali i stavlja u čovjeka ljubav za raspeće. Budući da je u središtu naše vjere Kristova smrt i uskrsnuće, i moje uskrsnuće može proći samo kroz smrt. I u dolini smrti Bog će biti sa mnom uvijek jer Duh stavlja u osobu mir koji svijet ne može dati, čak i u teškim vremenima. Moja je majka umirući na mojim rukama sa mnom pjevala »Veliča«. Shvatio sam da je Gospodin bio s nama; bilo je to predivno duhovno iskustvo radosti u tužnom trenutku. To može učiniti samo Duh.
»Vi imate kapacitet biti ratnici!«
Valja podsjetiti da je Katolička karizmatska obnova rođena za vrijeme molitve u kapelici ispred svetohraništa 1966. g. u Sjevernoj Americi. Prije toga studenti su na gregorijanski način pjevali himan »O dođi, Stvorče« i obnovili su sakrament potvrde. Nije li onda Obnova utemeljena u tradicionalnoj pobožnosti Crkve?
PESARE: U pravu ste. U Katoličkoj je Crkvi iskustvo karizmatika stvarno katoličko. Ne samo da je karizmatska obnova u Katoličkoj Crkvi rođena u kapelici pred Presvetim Sakramentom, nego je i sada za većinu karizmatika diljem svijeta Duh taj koji nas vodi da se svakodnevno pričešćujemo. Milošću Božjom, ne mojom zaslugom, uzimam pričest zadnjih 35 godina, svakoga dana svoga života, otkad je Bog dirnuo moj život i promijenio ga, a svaki dan molim i krunicu.Bio sam uključen u droge, alkohol, bio sam daleko od Boga, a Gospodin me promijenio i zaljubio sam se u euharistiju, u Crkvu, u instituciju. Karizmatici u Katoličkoj Crkvi u potpunosti su katolici, a žive otkrivajući karizmatsku dimenziju. Ponosan sam što sam katolik – mogu imati mnoge prijatelje protestante, ali nikad ne skrivam svoje katoličanstvo. Jer ne samo da sam ponosan, nego se osjećam blagoslovljeno, shvaćam bogatstvo Katoličke Crkve. Iskustvo Duha Svetoga potrebno je svim katolicima koji pripadaju župi, biskupiji, zajednici, crkvenomu redu. Papa Franjo kaže da svi, svećenici, biskupi i sam papa, trebaju to iskustvo.Putujući svijetom, vidim da se moć Duha širi posvuda, u svaki njegov kutak, a unatoč razlikama u kulturi i povijesti na kontinentima, iskustvo Duha je za svakoga.
Što biste poručili čitateljima Glasa Koncila i našemu narodu?
PESARE: Poznajem mnoge Hrvate kao vrlo, vrlo snažne ljude. Vi imate kapacitet biti ratnici! Mislim da je to dar od Boga, a nadam se i molim da vas ta vaša sposobnost dovede do toga da budete ratnici za Boga. Svijet treba snažne ljude kao što su Hrvati! Poznajem puno Hrvata koji su tako angažirano, svjedočki uključeni u djelo Duha. Oni su tako solidni, stabilni, prekrasni. Crkva u Hrvatskoj može učiniti razliku u svijetu. Molim se da Duh Sveti zaista postane učitelj, vođa cijele Katoličke Crkve, i u Hrvatskoj. On to već jest, ali molim se da ljudi u Crkvi izraze dobrodošlicu Duhu Svetomu da stvarno vodi Crkvu.
