„Radije bih imao oči koje ne mogu vidjeti,

uši koje ne mogu čuti,

usne koje ne mogu govoriti,

nego srce koje ne može voljeti.“

(Robert Tizon)

 

Riječ je o nevjerojatnom i neumornom radniku.

Radniku neusporedivog radnog elana i učinka.

Ne staje ali kada stane onda stanemo i mi.

Osim što je neumoran u svom radu posjeduje fascinantnu sposobnost pohrane bezbrojnih emocija. Od onih najplemenitijih, pa do onih zastrašujućih.

I najvećim desničarima uglavnom je na lijevoj strani.

Imamo samo jedno ali i to jedno „od srca“ dajemo nekome kada se zaljubimo. Bez njega smo mrtvi ali i s njim bi ponekad bilo bolje da nas nema i da nismo živi.

Ljudsko srce.

Nevjerojatni mišić i naša prava osobna iskaznica.

Krije sve naše najveće tajne u nevjerojatnim svojim dubinama.

Tijekom jedne godine kroz prosječno ljudsko srce proteče oko 3.000.000 do 6.000.000 litara krvi. To je dovoljno tekućine za napuniti 200 cisterni svaka zapremnine 30.000 litara.

Ovo su brojke i litre od kojih „mozak staje“ ali ipak samo brojke i litre.

One pričaju priču o mišićnom organu u našem tijelu koji pumpa krv, a koju dobiva iz vena i koju šalje u arterije, te tako održava protok krvi kroz čitav cirkulacijski sustav našeg organizma.

Ali postoji i druga priča, priča o srcu kao vitalnom središtu, izvoru svih naših emocija i osjećaja. O mjestu gdje su pohranjeni naši najdublji i najiskreniji osjećaji i uvjerenja.

Srce je povezano s našim umom i s našom maštom.

Ono je izvor našeg karaktera. Izvor je i naše darežljivosti, suosjećanja.

Ljubavi. Hrabrosti. Odlučnosti.

Izvor je čvrstoće naše volje koja nam treba kako bi obavili neku neugodnu zadaću.

Ali srce je i izvor svih mogućih zala koja čovjek čini.

Zala i opačina. Svake vrste.

Grci su srce zvali „cardia“ – središte u kojem život donosi svoje odluke, u kojem promišlja. Pametni su bili stari Grci. Da nisu bili pametni ne bi valjda ostarjeli.

Ali kako mi stojimo danas po pitanju našeg srca?

Možda je dovoljno pogledati naslove pjesama koje se vrte po radijskim postajama. U njima je srce ludo, nevjerno, tvrdo, hladno, izdajničko, prevrtljivo, ledeno, razmaženo, zaključano, lutajuće, oholo, slomljeno, nemirno, plačljivo.

Na sreću nađe se i neko vatreno, zlatno, pa čak i od cukra.

Ipak mi se čini da su naša srca danas uglavnom hladna i proračunata.

Sama sebi dovoljna.

Sebična. 

Tu leži naš problem. Bog od nas zahtjeva da imamo srce koje je u cjelosti njemu odano, ali mi iz Svetog Pisma znamo da mi bolujemo od srčane bolesti koja je duhovne naravi. Isus nam zapovijeda: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim.“

Ali nam Jeremija govori:

„Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17, 9)

Otprilike 500 godina prije Isusovog rođenja grupa ljudi se je okupila oko zajedničkog cilja. Taj cilj je bio – slovo zakona. Židovi su tijekom vremena razvili savršeno precizan zakonik koji je sadržavao 613 pravila koja su regulirala život svakog Židova do u najsitnije pojedinosti.

Oni su redefinirali Božje zapovijedi prema svome nahođenju i od svakoga su zahtjevali neka po tome i živi. Njihove tradicije i zakoni postali su važniji od onoga što je Bog učinio kroz Krista. Ljudski su zakoni pretpostavljeni Božjim zakonima.

Zato Isus i ne bira riječi kada farizeje i pismoznance naziva licemjerima koji ga usnama časte, a srca su im daleko od njega. Optužuje ih da su napustili  zapovijed Božju, a da se drže predaje ljudske.

Nažalost farizejski duh je živ i danas.

Bog od nas traži vjerodostojnost.

Vjerodostojnost između onog što govorimo i onoga u što vjerujemo.

Bogu je nevjerojatno stalo do našega srca, a ne do naše vanjštine.

Ali postavlja se pitanje što je u našem srcu?

U nezaboravnoj sceni iz filma „Kum III“ Michael Corleone razgovara s kardinalom Lambertom. U jednom trenutku kardinal uzima kamen iz fontane i kaže: „Pogledaj ovaj kamen. Leži u vodi jako dugo vremena, ali voda u njega nije ušla.“ Onda razbija kamen na pola i pokazuje njegovu nutrinu, govoreći: „Pogledaj, u potpunosti je suh. Ista stvar se je dogodila s ljudima u Europi. Stoljećima su okruženi kršćanstvom ali Krist nije ušao u njih. Krist ne živi u njima.“

I što nam je činiti?

Što nam je činiti ako su nam srca kao u Farizeja?

Ako su nam srca suha i bez Krista?

Ako smo ih ispunili smećem ove bezbožne kulture, a iz njih izbacili Boga?

Nama treba transplatacija srca.

Trebamo svoje „srce kameno“ zamijeniti srcem koje „izgara“ za Boga.

I za bližnjega. I za Domovinu.

A za to obaviti mi se trebamo zaljubiti u Krista.

I staviti ga konačno na prvo mjesto. Ispred svega i svakoga.

Naš kršćanski život mora biti hod s Kristom, a ne hod kojim slijedimo isključivo pravila, propise, tradiciju.

Puno će nas, nažalost, na kraju vremena, stati pred Stvoritelja i puno će se nas ustrajno i tvrdoglavo pozivati na činjenicu da smo uredno ispunjavali sve svoje vjerničke dužnosti, ali će mnogi od nas, nažalost, kada Bog pogleda u naša prazna srca, čuti:

„Nikad vas nisam poznavao; idite od mene zlotvori!“ (Matej 7,23)