Fra Petar Ljubičić – Pođite i učinite sve narode mojim učenicima

29. Nedjelja kroz godinu – Misijska nedjelja

Svjetski je misijski dan. Dan molitve za misije i misionare. Crkva Kristova je od Boga poslana i zadužena kako bi svim ljudima naviještala spasenje i otkupljenje. Poslana je biti – univerzalni sakrament spasenja.

Temelj tom naviještanju je njezina zahvalnost prema Bogu koji je oživljuje svojim duhom i ljubav prema ljudima. Propovijedanje vesele vijesti o spasenju svih ljudi u Isusu Kristu je osnovna dužnost Crkve, svih kršćana, pa i nas. Na to nas obvezuje Kristova ljubav i njegova zapovijed. Ne zaboravimo da je Crkva misionarska. Isus je bio prvi misionar. Svaki od nas je misio-nar. I mi smo misijsko područje i pozvani smo da se svaki dan obraćamo. Prošlo je je već 1983. godine od onoga trenutka kad je Isus rekao apostolima i njihovim nasljednicima: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle i učinite sve naro-de mojim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!” (Mt 28,18-20). Evanđelist Marko zapisa: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakome stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osuditi će se!” (Mk 16,15-16).

Apostoli su izvršili Kristov nalog. Razišli su se diljem svijeta, posijali sjeme Božje riječi u ljudska srca. Veliki dio čovječanstva je još uvijek nekršćanski, ne poznaje Krista ni njegovo evanđelje. Mi katolici trebamo biti sretni što se nalazimo u katoličkoj Crkvi, gdje dobivamo obilje milosti, te se možemo mnogo lakše spasiti nego drugi, pod uvjetom da se poslužimo svetim sakramentima. Nemojmo nikada zaboraviti: Osnovni zadatak Crkve jest naviještati da je Isus Krist umro za naše grijehe i uskrsnuo radi našega spasenja. Isus je svima pomagao, oslobađao je ljude od svih sila tame, liječio ih i spasavao. Svi smo pozvani biti misionari i svjedfočiti za Isusa Krista u današnjem svijetu. Da bi to uspjeli, trebali bismo upoznati i zavoljeti Krista kao što je on nas ljubio umirući za nas na križu. Na tu Kristovu ljubav uzvratmo svojom ljubavlju. To je bit i poslanje svete Crkve. Budimo misionari Kristove ljubavi tu gdje živimo i radimo. Neka nam misijski dan – bude dan vjere, molitve i dan akcije.
Probudimo svi svijest u ovoj godini vjere, da se širenje kraljevstva Božjega tiče svih nas i da smo svi dužni doprinijeti svoj dio. Danas je svima jasno da je crkva jedina nada i jedino utočište čovječanstva. Crkva smo svi mi.

„Vjera je dragocjeni Božji dar koji otvara naša srca da ga možemo upoznati i ljubiti. On želi ući u odnos s nama da nas učini dionicima samoga svog života i naš život učiniti smislenijim, boljim, ljepšim. Bog nas ljubi. Vjera, bi trebala biti prihvaćena, a to znači da traži naš osobni odgovor, hrabrost da se uzdamo u Boga, da živimo njegovu ljubav i budemo zahvalni za njegovo beskrajno milosrđe.“ (Papa Franjo) Bog hoće da svijet spašava po nama: posredstvom hierarhije, svećenika, redovnika, redovnica i svega vjernoga puka, tj. svih nas.
To je teška i odgovorna zadaća. Sjetimo se da je Isus rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” (Mt 28,20). Njegova nam pomoć neće izostati.

Misijska nedjelja neka bude dan akcije. Cijeli naš život trebao bi biti protkan misijskim radom. To je naše životno i glavno poslanje. Potrebno je uvijek iznova sjećati se milijuna i milijuna pogana koji nisu upoznali Krista i Božju ljubav. Molimo i za sve one koji slijede neku od velikih religija. Molimo da Gospodin pozove što više mladih koji će se postati – misionari da budu neu-morni u naviještanju radosne vijesti i da bi krijepili sakramentima umorne i opterećene na putu života. Pomozimo im svojim molitvama i žrtvama, milostinjom i ostalim dobrim djelima!

Primjer: U Kini je prešao na katoličku vjeru otac sa svoja dva oženjena sina i unucima. Samo su snahe ostale poganke. Starome ocu bilo je to silno teško. Kada nisu koristile opomene, odlučio je za obraćenje svojih snaha tri puta u tjednu postiti i dnevno moliti po tri krunice, dok se snahe ne obrate. Tako je činio pet godina. A onda je Gospodin pogle-dao na njegovu žrtvu i snahe su primile sveto krštenje.
Jedan kineski misionar, salezijanac, pripovijeda. Jednom mu dotrča u susret dječak s viješću: “Dragi oče, moj otac želi primiti sveto krštenje!” Misionar ga upita zašto je tako slab i mršav? On odgovori: “Postio sam tri dana da se moj otac obrati i pokrsti!” Divne li revnosti maloga novog kršćanina čija je obitelj bila poganska.

U Viktoriji Niansi našao je misionar jedne večeri pred crkvom maloga zaplakanoga Crnca od šest godina koji je već išao u školu. Kad ga je misionar upitao zašto plače, dječak je odgovorio: “Zar nisi vidio kako on trpi?” “O kome ti govoriš, tko trpi!?” Malecki reče: “O našem Isusu pribitom na križu!” Mališan je u crkvi promatrao Isusa na križu i zbog toga je proplakalo njegovo srce. Misionar ga je pohvalio. A dječak tada reče: “Oče, dopusti da Isus utješi mene sirotu i da mi se nasmiješi kad ga primim u svetoj Pričesti. Dopustite mi pristupiti sv. Pričesti!” Svećenik mu je dopustio…

 

U listopadu 1860. godine jedne pariške novine donijele su jedan članak u kojem opisuju nekoliko katoličkih mladića koji su radosno i otvorena čela položili svečane zavjete: čistoće, siromaštva i poslušnosti i odrekli se zauvijek svijeta i svjetskih uživanja i posvetili se isključivo Kristu i njegovoj službi. Ti mladići su bili budući katolički misionari. Jedan od njih bio je i Damjan De Veuster, seljački sin Flandrije. Njegova ljubav prema neumrlim dušama dovela ga je na osamljeni otok Molokaj, u središte Tihoga Oceana, među gubavce. Na taj otok američka valda slala je sve gubavce da tamo umru. 16 punih godina sve do svoje smrti ostao je otac Damjan tješeći i pomažući svim dušama. I sam je obolio od gube. Kad mu je vlada iz Honelulu ponudila guvernerstvo (upravu) nad Malokajem i godišnju plaću od 10.000 dolara. Damjan je odgovorio vladi: “Nudite mi 10.000 $ za moj rad na Molokaju. Primite na znanje da za taj novac ne bih ostao ni pet minuta. Jedino Bog i spasenje duša me drže!”

 

Kad bismo svaki dan izmolili po jedan Očenaš, mjesečno jednu svetu Misu slavili i svetu Pričest ponizno primili za misije, Isus bi nas za to vrlo nagradio. Onda bismo mogli jednom s Kristom reći: “Ja sam te proslavio na zemlji…djelo sam izvršio, koje si mi dao, da učinim. Sad ti, Oče, proslavi mene… u ruke tvoje predajem duh svoj!”