Evanđelje nam govori o dvjema različitim događajima. Ponajprije je riječ o ženi koja je mnogo godina bolovala od gubitka krvi, koja je potrošila mnogo novca na liječnike, ali se nije uspjela izliječiti. A drugi događaj govori o djevojčici, kćeri Jairovoj koju Isus uskrisuje od mrtvih.

Evanđelje opisuje do sitnica još jedan susret Isusov s bolesti, patnjom i smrti: žena – dugogodišnja bolesnica ozdravlja u jedan hip, u jednom trenutku; dosta je bila njezina vjera i dodir Isusove haljine; kći činovnika Jaira vraća se iz smrti u život. Gospodin nagrađuje nje­govu vjeru i istodobno uvjerava u svoju svemoć i milosrđe. Dva čudesna znaka što govore neobično mnogo o srcu Bogočovjeka i bijedi čovjeka.

Svaki čovjek želi živjeti i to vječno i sretno. Stoga sve čini da bi to postigao. Tako je bilo nekoć, tako je i danas. Zato svi traže Isusa, jer znaju da je on moćan, da ima srca za sve, svima pomaže, liječi neizlječive bolesti, izgoni demone i uskrisava mrtve.

Tako je i Jair došao moliti Isusa za svoju kćerkicu. Jair voli svoju kćer i vjeruje da mu Isus može pomoći. Međutim kad su Jairu došli njegovi ukućani reći da je djevojka umrla i neka dalje ne muči učitelja, Isus kaže Jairu: „Ne boj se, samo vjeruj!“ I pođu zajedno Jairovoj kući.

Jair ne gubi vjeru, naprotiv on čvrsto vjeruje. Kako je moćna čvrsta i iskrena vjera u Boga! Ako čovjek iz dubine duše otkrije Isusu svoj problem, ako to učini s vjerom, onda Isus takve potrebe i takve nakane preuzima na sebe. Tada to postaje njegova briga. Vidimo na primjeru Jairove kćeri kako doticaj njegove ruke i zapovijed da ustane djevojčicu oživljuje i vraća je njezinim roditeljima.

Zanimljivo je kako Isus govori: Dijete nije umrlo, već spava. Za Isusa smrt je san od nekoliko sati, od tri dana ili nekoliko dana i godina. On je uništio smrt, osigurao život bez kraja i konca, bez suza i boli: dat će ga svima koji mu se povjere i vjeruju.

Konačna sudbina čovjeka nije iščeznuće nego uskrsnuće, nije nestanak nego život – opstanak. Iako bol i patnja i dalje muče čovjeka, iako će smrt uvijek biti gorka, otkada je on patio, na križu izdahnuo i “treći dan uskrsnuo od mrtvih”, bol nije prokletstvo, smrt nije propast i uništenje; nije “crna točka” iz koje nema ništa, nego zastrti prozor iza kojega je “svjetlost vječna”, “život vječni”.

Mnogi se danas boje neizlječivih bolesti i smrti pa odlaze raznim iscjeliteljima, bioenergičarima, travarima, vračarima, hođžama i sličnima, nadajući se da bi ih oni mogli osloboditi od njihopvih strahova i muka.

Drugi prizor govori o bolesnoj ženi koja čvrsto vjeruje i u toj vjeri dotiče Isusa. Ona je čula za velikoga Čudotvorcu iz Nazareta. Povjerovala je: Isus me može izliječiti. S vjerom i pouzdanjem gura se kroz mnoštvo i dodirne s drhtavom rukom rub Isusova odijela. Pomislila je u sebi: Ozdravit ću samo ako se dotaknem njegove haljine. Toga trenutka žena ozdravlja.

Važno je zapaziti kako se mnoštvo gura oko Isusa. Mnogi ga se dotiču. I toj ženi sigurno ništa ne bi koristilo da ga se kao mnogi drugi samo fizički dotaknula. Ona ga se dotaknula vjerom. I u tome je silnom mnoštvu ova žena postala Isusu vrlo važna. On je odmah traži pogle­dom, sluša njezine patnje i lutanja. Ima za nju vremena. Ima vremena za njezinu životnu priču, koja traje već 12 godina. Nalazi za nju riječ ljubavi i vraća joj snagu novoga života. Ona je u tome trenutku ozdravila. “Kćeri, vjera te je tvoja spasila!” – rekao joj je Isus.

Od te siromašne žene koju susrećemo u današnjem evan­đelju, možemo mnogo naučiti. U njezinoj duši Isus je zauzeo ono mjesto koje bi već odavna morao imati također i u našem srcu.

Iz oba ova slučaja jasno možemo vidjeti kako nam samo vjera daje mogućnost da pronađemo Isusa uvijek i na svako­me mjestu. Isus traži vjeru i hvali vjeru kad je nađe u nekoga.

Kada se srcem vjere i potpunog pouzdanja obra­timo Isusu, uvijek ćemo biti uslišani. I nema te situacije koju on ne može riješiti, jer njemu ništa nije nemoguće. I sve što se događa u našemu osobnom životu, u našim obiteljima i domovini, sve je to u njegovim rukama i svemu tome on može učiniti kraj. Treba s čvrstom vjerom pristupiti Isusu te mu iskrenim reći: Dođi i stavi ruku na nas i učini sve novim!

Dotaknimo se vjerom Isusa. Otvorimo se potpuno Isusovoj uvijek živoj i aktualnoj Radosnoj vijesti, evanđelju. Ne bojmo se! Samo vjerujmo! U Isusove ruke položimo svoju vječnu nadu koja nas neće nikada izdati. On suosjeća sa svima koji su potrebni njegove pomoći. I ako se takvom živom vjerom dotaknemo Isusa, kao ona žena koja se dotaknula njegove ha­ljine, i mi ćemo osjetiti Isusovu riječ: Kćeri, sinko, vjera te je tvoja spasila! (Mk 5, 34).

Neka ovo naše vrijeme bude vrijeme povratka k Bogu. Prestanimo lutati! Vratimo se Bogu, on je jedini pravi put. I samo će tada nestati u nama straha i od smrti, jer onaj tko je položio nadu u Boga, do­bro zna da smrt znači samo otvorena vrata vječnoga života.

Još nešto: Isus je najveća svoja čudesa, uskrisenja od mrtvih, učinio u interesu mladeži. Potreba mladeži bila je Isusu posebno na srcu. Oživio je kćerku Jairovu, koja je bila upravo umrla – o čemu nam govori današnje sv. evanđelje.  Mrtva mladića iz Naima već su nosili u grob. A mladog Lazara, svoga prijatelja, oživio je nakon što je već četvrti dan bio u grobu. Sigurno su u vrijeme Isusovo i drugi umirali, ali ih nije oživio, nego je pustio da smrt slijedi svoj tijek. U ovim slučajevima razlozi svoje vječne, nama nedokučive, mudrosti, a ganut plačem prave ljubavi i jake vjere – čudom je vratio život.

Nastojmo zato u poniznoj vjeri držati otvoren put za Isusa u naše srce. Nastojmo živjeti u prijateljstvu s Isusom. Neka nam Isus bude središte naših misli, naših osjećaja, želja, našeg rada i trp­ljenja.

Veliki apostol naroda sv. Pavao nije vjerovao, dok nije mogao napisati divnu riječ: “Krist je moj život!” Jednom privučen snagom i milinom Isusovom, veliki apostol naroda poznavao je samo jedno u svom životu: Krista i to raspetoga. – Krista kao Boga, prijatelja, tješitelja, darovatelja vječnoga, blaženog života. Živimo čestito i ustrajmo na putu života!

Jednom se neki čovjek tužio župniku kako je danas svijet opak, nemilosrdan, neljudski, zloban. A župnik mu veli: “Budimo nas dvojica ljudi i vje­rnici, pa će i drugi biti bolji”. Mi svojim držanjem mnogo puta izazovemo psovku, mi svojim drža­njem pomažemo da se mržnja drži i nosi, mi svojim  držanjem, mnogo puta pomažemo tuđi kukavičluk.

Ohrabri se, dakle! Pokušaj srcem moliti sa mnom: Gos­podine Isuse, želim doprijeti do Tebe. Moja Te ruka želi dosegnuti i dotaknuti, jer Te jako trebam. Ali Te iskreno molim da se onda kada ja nemam mogućnosti ni snage da Te dotaknem, jer mi je vjera slaba, ili mi se čini da si jako daleko, primakneš k meni i položiš na mene svoje ruke. Tada Ti dođi i učini ono što meni izgleda nemoguće. Isuse, molim Te, svaki put kada ja ne mogu do Tebe, Ti dođi k meni! I ostani sa mnom! Daj da i ja poput Davida pjevam: Okrenuo si plač moj u igranje (Ps 30, 12), Gospodine, Bože moj, dovijeka ću Te hvaliti!

 

Bila je mrtva i svjedoči kako je razgovarala s Bogom

Crystal McVea, 36-godišnja žena, učiteljica iz Oklahome, majka četvero djece, završila je u bolnici sa srčanim zastojem, gdje su je čak i liječnici smatrali mrtvom, njezino srce je u potpunosti stalo, ali probudila se nakon devet minuta i rekla: “Bila sam u raju i tamo sam susrela Boga, stajala sam na nogama obavijena blistavom svjetlošću i znala sam gdje se nalazim. Vidjela sam Boga ali ne u ljudskom obliku”.

Ispričala je svoju priču u knjizi “Waking Up In Heaven”, 2009. godine oporavila se od upale gušterače kada su joj liječnici slučajno dali preveliku dozu lijekova protiv bolova, te je njezino srce zapravo prestalo kucati, žena je praktički bila mrtva oko devet minuta, ali liječnici su je uspjeli reanimirati i žena tvrdi da je tijekom tog kratkog vremena bila u raju.

“Bila sam na nogama obavijena blistavom svjetlošću i znala sam gdje se nalazim”, ispričala je Crystal, dodajući da su blizu nje bila dva anđela koja nisu bila nalik ni na koju, njoj, poznatu osobu. Mrtva, probudila se nakon devet minuta: “Pričala sam s Bogom”.

Žena je kasnije ispričala da je susrela Boga koji nije imao ljudski oblik. “Htjela sam ostati u Raju, ali sam kasnije čula jauk moje majke te sam onda odlučila vratiti se.”

Crystal je također ispričala da je postala uvjereni vjernik te je objavila da je odlučila napisati knjigu kako bi sve upoznala sa svojom pričom te tako svima prenijela poruku ljubavi i nade.

“Tko vjeruje u mene, čak ako umre, živjet će!

Tko god živi i vjeruje u me, doista, ne će nikad umrijeti!”

(Iv 11, 25-26)