Radije dopustite da vas Gospodin tješi nego da se prepustite jadanju i kivnji, potaknuo je jutros papa Franjo tijekom mise u Domu svete Marte i nastavio razmišljati nad prvim čitanjem iz knjige proroka Izaije u kojem Gospodin obećava utjehu svojem narodu. „Gospodin je došao da nas utješi“ – istaknuo je Papa i dodao –sveti nam Ignacije Lojolski govori da je dobro kontemplirati Kristovu službu tješitelja uspoređujući ga s načinom na koji neki prijatelji tješe druge. A onda, dovoljno je pomisliti na jutro uskrsnuća iz Lukina evanđelja kad se Isus ukazao apostolima; toliko ih je obuzela radost da nisu mogli vjerovati.
Nije lako dopustiti da budemo utješeni, lakše je tješiti druge nego biti utješen – rekao je Sveti Otac i objasnio – često smo navezani na negativno, navezani smo na ranu grijeha koja je u nama, radije želimo ostati sami ili na nosiljci poput primjera iz evanđelja, ostati izolirani i ne ustajati. Ustani – Isus govori uvijek – ustani. Problem je što smo u “negativnom gospodari“ jer u nama je rana grijeha, a “u pozitivnom smo prosjaci” i ne volimo moliti za utjehu.
Imamo slučajeva – rekao je papa Fanjo i nastavio tumačiti – kada nam je draža ljutnja i kada u nama kuhaju osjećaji, kad u srcu nosimo gorčinu, kada je naše blago žalost. To je slučaj uzetoga iz Siloama, 38 godina proveo je u svojoj žalosti govoreći da mu kada se uzbibala voda, nitko nije pomogao. “Ta srca ispunjena gorčinom više vole gorko nego slatko”, mnogi to više vole – primijetio je Papa i dodao – “gorko nas korijenje“ podsjeća na izvorni grijeh, a to je upravo način na koji ne dopuštamo da budemo utješeni.
Zatim imamo gorčinu koja nas “uvijek vodi u jadikovanje”, to su ljudi koji se žale pred Bogom umjesto da ga hvale; pritužbe su to poput glazbe koja prati njihov život. Sveti Otac se prisjetio svete Terezije koja je rekla: “Jao časnoj sestri koja kaže: ‘Učinili su mi nepravdu, učinili su mi nešto nerazumno'”. A proroku Joni mogli bismo dati “Nobelovu nagradu za pritužbe“ – primijetio je papa Franjo i nastavio – pobjegao je od Boga jer se žalio da će mu Bog nešto učiniti, zatim se utopio te ga je progutala riba i opet se vratio svojem poslanju. I u jadikovanju imamo stvari koje su međusobno suprotne – rekao je Papa i ispripovijedio kako je upoznao dobrog svećenika koji se žalio na sve: “bio je sposoban naći dlaku u jajetu”.
„Bio je dobar svećenik, govorili su da je u ispovjedaonici bio vrlo milosrdan – rekao je Sveti Otac i nastavio pripovijedati – bio je već star i njegova subraća svećenici razgovarali su kako će to biti kad umre, kad bude odlazio i kad bude došao u nebo? Prva stvar – rekli su – koju će reći svetom Petru, umjesto da ga pozdravi, bit će „gdje je pakao“? Uvijek negativno… Sveti Petar će mu pokazati pakao. Kada bude vidio pakao, pitat će: koliko je osuđenih, a Petar će mu odgovoriti: samo jedan, a on će reći: kakvo je to otkupljenje… Uvijek se to događa… Nasuprot gorčine, jadikovanja i žaljenja, Crkva danas kaže: hrabro, hrabro!
Izaija nas u stvari poziva na hrabrost jer Bog “dolazi da nas spasi” – podsjetio je Papa i nastavio tumačiti evanđelje – kada su se neki ljudi popeli na krov, jer je bila velika gužva i kada su spustili uzetoga pred Isusa, nisu razmišljali o pismoznancima i drugima, htjeli su samo da čovjek ozdravi.
Poruka je današnje liturgije – zaključio je Papa – dopustimo Gospodinu da nas utješi. To nije lako jer da bismo bili utješeni trebamo se osloboditi egoizma, onih stvari koje nam predstavljaju blago, bilo gorčina, bilo jadikovanje, bilo tolike druge stvari. Dobro će biti danas za svakoga od nas učiniti ispit savjesti, kakvo je moje srce? Ima li u njem gorčine? Ima li tuge? Kakav je moj govor? Govor hvale Bogu i ljepote ili jadikovanja? Treba tražiti Gospodina milost hrabrosti, jer u hrabrosti dolazi da nas tješi i moramo moliti Gospodina da nas dođe utješiti, rekao je na kraju papa Franjo.
