Današnje sveto Evanđelje govori o Isusovom preobraženju na gori Taboru. Tu se Isus pred trojicom izabranih apostola: Petrom, Jakovom i Ivanom pokazao u svoj slavi i sjaju svoga božanstva. Tada su apostoli vidjeli silan sjaj u kojem je pred njima lebdio u zraku Gospodin sav u slavi. Haljine su njegove bile bijele kao snijeg, s lica mu je izbijalo svjetlo koje je nadilazilo sva zemaljska svjetla. 

Tu su s Isusom bili još Mojsije i Ilija. Sjaj Kristova božanstva i riječi Mojsija i Ilije bili su nepobjedivo svjedočanstvo da križ i smrt nisu zapreka Kristu kao Mesiji, nego upravo njegov put do spasenja i kraljevstva.

Zato je Isus i razgovarao s Mojsijem i Ilijom o svojoj muci i smrti pred svojim učenicima. Svijetle zrake Kristovog Tabora i danas sjaje u očima današnjih njegovih učenika i apostola, a to smo mi kršćani. Međutim taborsko je svjetlo u uskoj vezi s Velikim pet-kom. Gospodin ga je pokazao apostolima samo zato da se Veliki petak boli ne pretvori u očaj, nego da on bude bojno polje natopljeno krvlju i znojem, ali polje pobjede nad zlom i grijehom. Gora Tabor je potvrda Kristova božanstva. Tu je Krist po prvi put očitavao i na vanjštini svoje božanstvo pred trojicom svojih apostola koji su puni sreće i zanosa promatrali sjaj njegova božanstva.

Izgleda da bi mnogim kršćanima Isus morao opet upraviti noge na Tabor, da vide njegovu slavu, jer nikako ne mogu da se pomire s križem. Vjeruju još doduše da je bilo potrebno da Isus trpi, ali zašto poslije njega oni još moraju trpjeti. Ne znaju jadni da se samo po boli približavamo Kristu i da nas samo patnja i trpljenje mogu učiniti njemu sličnima. Ni jedan od nas ne može ući u vječnu slavu bez žrtava Velikog petka.

Krist nas najviše ljubi upravo tada kad dopušta boli i patnje, jer nas one pročišćavaju. Slika Kristovog slavnog uskrsnuća mora uvijek lebdjeti nad našim očima. On je pobjednik smrti i pakla i u tamnim satima našeg života. On je putokaz u teškim kušnjama, gdje malo koristi ljudska utjeha. Ako s Kristom trpimo, bit ćemo s njime i proslavljeni. Moramo se s Isusom popeti na visoku goru svakim danom.

Uzdignimo se u ovo milosno vrijeme mišlju i srcem iznad svagdašnjih poslova, briga i okoline i razmatrajmo Isusovo Evanđelje, molimo za Božje svjetlo i snagu za odlučnost u borbi protiv svega što nije dobro, što nije Ijudsko. Tako ćemo i Ijudski i božanski preobražavati sebe i pomoći drugima u njihovu preobražavanju, a preobraženja nema bez Isusa.

Nažalost, mi svi često puta podliježemo đavolskom šaptu. Stoga mnogi kad griješe ne stide se ni Boga ni ljudi, ali kad dođe vrijeme ispovijedi, eto opet đavla i ovako šapće čovjeku: “Zar se ti ne stidiš toga grijeha?”
Pošteni bi čovjek volio u zemlju propasti nego da otkrije tu sramotu. Pa što će svećenik o tebi misliti kad mu kažeš taj grijeh? Dakle đavao vraća čovjeku što mu je oduzeo, ali sad mu vraća lažni stid koji donosi grijeh i to grijeh svetogrđa. Tim lažnim stidom đavao zatvori usta mnogim grješnicima, da ne kažu u ispovijedi svih svojih grijeha.
Mjesto oproštenja takvi natovare na sebe novi grijeh, svetogrđe.
Što će reći svećenik o tebi kad mu kažeš taj svoj veliki grijeh? Evo što će reći.

Neki mladić koji se nalazio u borbi s napastima dođe k svecu i kaže mu: „Oče, daj mi jedan dobar savjet. Rastrgan sam napastima i nikako da nađem mira i dođem do pob-jede nad napastima. Svetac mu odgovori: Mladiću, evo ti savjet: „Veži svoju lađu za hridinu”.
Začuđeni mladić upita: Objasnite mi, uže? Što je hridina? Odgovori svetac: Lađa je tvoje srce. Uže je tvoja volja. Hridina je Krist. Ako ti usidriš svoj život za Njega, nikakva oluja ne će te moći zastrašiti, a još manje odnijeti.

Leonardo da Vinci i mladić

Slavni slikar Leonardo da Vinci odlučio je naslikati Posljednju večeru i darovati je dominikanskom samostanu u Milanu. Umjetnik je htio naslikati onaj trenutak kad je Isus rekao apostolima: “Jedan će me od vas izdati!”
Pripovijeda se da je Leonardo dugo po gradu tražio zgodne i značajne glave koje će mu služiti za uzorak u radu. Za osobu božanskog Spasitelja našao je u samom samostanu mladoga čovjeka pravoga anđeoskog lica i živa oka u kojem se odražavala tiha tuga, ali i nebo puno ljubavi i čistoće.

Jednom zgodom susretne na ulici mladića, krasna kao proljetna zora, s dugim uvojcima i nevinim smijehom na lijepim usnama. Ovaj mu bijaše uzorak za sv. Ivana. S velikim žarom tražio je umjetnik ostale uzore za apostole. Sve je našao i radio sliku nekoliko godina. Već je bio pri kraju.
Bilo je prazno samo Judino mjesto. Za njega nije mogao naći prikladna čovjeka. Napokon, jedne večeri opazi umjetnik na šetnji čovjeka neuredno odjevena, smućena, ne-mirna pogleda, raščupane kose. Živi Juda!

Leonardo ga upita, bi li htio doći u samostan Santa Maria i služiti kao uzorak. On obeća i dođe. Ali, kad opazi da ga Leonardo hoće upotrijebiti kao uzorak za Judu, problijedi, stane plakati i prozbori jecajući: “Zar me ne poznajete? Ja sam vam već služio za uzorak kad ste prije više godina slikali Ivana…”
Leonardo je bio duboko dirnut i upitao je čovjeka, što se to s njim dogodilo?
Odgovor je bio: “Strasti i napasti na koje sam pristao ovako su me unesrećile.”