Ivan Maria Vianney rođen je 1786., uoči Francuske revolucije. U njegovom djetinjstvo, Crkva je bila proganjana pa je potajno išao na vjeronauk, a prvu pričest, primio je u jednom spremištu, jer se nije moglo drugačije. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Uočio ga je župnik Balley i školovao ga. Problem je bio, što je sv. Ivan jako teško učio, makar je imao veliku volju. Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob sv. Franje Regisa. Od tada je napredovao u naukama, makar mu je i dalje latinski jezik zadavao velike tegobe. No, uspio je postati svećenik.
Mjesto Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao, da ih osim krštenja ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio, da sve bude što ljepše. Ljudi su u velikom broju dolazili k njemu
Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, vjerojatno se sjetio Isusove tvrdnje da ima slučajeva kada se Sotonu može savladati i otjerati samo postom i molitvom. Mnogo je molio, nosio kostrijet, bičevao se i hranio se samo krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Sam sebe je nazivao “seoskim glupanom”, po cijeli dan boravio je u ispovjedaonici, a njegovo čitanje ljudske savjesti bilo je pravo čudo. O ljudima je znao stvari o kojima nikom nisu govorili i neizmjerno im je pomagao. Mnoštva vjernika i pokajnika hrlila su na njegove propovijedi i ispovijedi, a 1855. u selu koje se pretvorilo u pravo proštenište, boravilo je oko 20 tisuća hodočasnika.
Pripisuju mu se mnoga čuda, imao je dar ispovjedanja i provodio slobodno vrijeme ispred svetohraništa
Prvo čudo koje je učinio je umnažanje brašna. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Župnik Arški poučavao je svoje župljane ponajprije vlastitim svjedočanstvom. Iz njegova primjera naučili su moliti i često posjećivati Isusa u tabernakulu.
„Ne treba puno govoriti da bi se dobro molilo“, govorio je, „znamo da je Isus u tabernakulu. Otvorimo mu svoja srca, radujmo se u njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva.“ I pozivao bi ih: „Dođite na Svetu Pričest braćo i sestre, dođite Isusu. Dođite živjeti od Njega, kako biste živjeli s Njim… Naravo, niste Ga dostojni, ali trebate Ga!“
Poznato je, kako se sotona boji onoga, koji moli, jer ga gleda povezana s Bogom.
I čini sve, da nas spriječi u molitvi. Kad sotona želi upropastiti neku osobu, počinje joj isticati odvratnost prema molitvi.
Da, braćo moja, čim napustimo molitvu, trčimo velikim koracima prema paklu. Nikad nećemo stići k dobrom Bogu, ako se ne prihvatimo molitve. Da, braćo moja, dobro obavljenom molitvom zapovijedamo Nebu i zemlji, i svi će nam se pokoravati.
Nikad ne zaboravite, da nam Bog svakog jutra priprema potrebne milosti, da sveto provedemo dan, jer On znade sve prigode, u kojima bi mogli sagriješiti, sve napasti, koje sotona sprema. Ako molite na koljenima, dat će vam Bog sve milosti, koje su vam potrebne, da ne podlegnete napastima.
Neprijatelj uspio izazvati zavist kod ljudi
No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i Đavla. Đavao mu noću oduzima bukom i štropotom ionako kratak san. Zli ga ljudi blate najodvratnijim lažima. A najviše su ga boljele zavisti i neopravdane kritike koje su dolazile od strane klera, i ne samo nižeg klera. Upadao je radi svega toga i u krize – čak je odlučio i pokušao napustiti Ars.
Veliko ohrabrenje i utjeha bila mu je “Kuća providnosti”, nešto slično kao sirotište što je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom su se domu dogodila i prva čudesa. Tako se je dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh, kad župnik nije imao dovoljno novca za prehranu sve većeg broja djevojčica.
Sveti Ivan Marija Vianney o samoubojstvu
Sveti je župnik Arški tog dana u svojoj crkvi pronašao jednu osobu u dubokoj tjeskobi. Tragično je postala udovica. Njezina je bol bila velika, jer je izgubila muža; bacio se s mosta i utopio se. Umro je bez da se pomirio s Bogom, umro je bez pokajanja. Naravno, sam je sebe osudio!
Sveti joj se župnik nježno približio i nadahnut Bogom šapnuo joj:”Tvoj je muž spašen!”
Začuđena i u nevjerici, jadna ga žena upita: “Kako je to moguće, Oče?”
Svetac joj odgovori: “Između mosta i rijeka bio je Bog! Zajedno su letjeli, i tvoj se muž pomirio s Bogom.”
“Ali kako je to moguće, Oče?” – inzistirala je žena.
“To je Gospina milost!”, odgovori sveti Župnik Arški.
“Ti to ne znaš, ali tvoj je muž jednoga dana, vraćajući se iz polja, odnio cvijeće s livade Gospinu kipu, koji se nalazi na putu tvoje kuće.” Zar je Marija mogla zaboraviti tu ljubaznu gestu?
Čitao je ljudska srca a tijelo mu je ostalo ne raspadnuto
Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde, da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao u ljudskim srcima. Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto.
U Arsu je služio kao župnik 40 godina, a u njemu je i preminuo, 04. kolovoza 1859. Blaženim ga je proglasio 1905. papa Pio X., a svetim 1925. papa Pio XI. Zaštitnik je svećenika, ispovjednika i župnika, te mnogih naselja, biskupija, župa i crkava diljem svijeta.
