IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM

Isus moli.
Nije ovo njegova posljednja molitva, ali je posljednja koju apostoli čuju.
Kada je molio u agoniji: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« – oni su pozaspali, a kada je zavapio na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – oni su ga napustili, strahujući za svoju osobnu sigurnost.
To njihovo tužno ponašanje Isusovu molitvu, u ovonedjeljnom čitanju, čini još značajnijom.
Apostoli su uvijek željeli sudjelovati u Isusovim molitvenim trenucima i više nego jednom znali su reći: „Gospodine, nauči nas moliti.“
Ali te posljednje večeri, nakon večere, Isus ih nije učio kako moliti. Isus je molio za njih. Upravo tu pred njima.
Svjestan da su to njegovi posljednji sati Isus priznaje svome Ocu: „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu.“
Ove riječi su morale zbuniti apostole. Da su bili u stanju u cijelosti ih razumjeti sigurno bi ih te riječi, ti mračni nagovještaji budućih događanja, još više uznemirile. Isusove riječi podcrtavaju jedan ogroman problem, problem koji se tiče i nas koji danas živimo.
Da, nas, dan danas.
Isus više nije u ovome svijetu, ali mi jesmo.
Jedna strahovita tuga se nadvila nad apostole, ali se je nadvila i nad nama, nad nama koji osjećamo da Isusa nema u ovome našem današnjem svijetu. On nije u njemu svojim tijelom, ali uprkos svim pokušajima da ga se odstrani i u duhovnom smislu on je ipak tu, ali ovisan o nama.
Jer mi smo – TIJELO KRISTOVO!
Tereza od Avile kaže: „Krist nema tijela na zemlji do li naših tijela. Nema ruku do li naših ruku. Nema nogu do li naših nogu. Vaše su oči kroz koje milosrđe Kristovo gleda na ovaj ranjeni svijet. Vaše su noge na kojima Krist ide unaokolo čineći dobro. Vaše su ruke kojima Krist sada blagoslivlja.“
Ali u kakvim je rukama Krist ostavio stvari ovdje na zemlji?
Pa i nismo mi baš nešto posebni, zar ne?
Nema neke čudotvorne snage koja bi tekla našim venama, nama se tako često zamagli pred očima, lako se umorimo, razočaramo, stres nas savlada, tako smo slabi, tako smo smrtni, tako smo … ljudi.
Ali nama je to tako teško priznati.
Ne želimo vidjeti kakve stvari uistinu jesu.
Da je netko od nas te večeri bio s Isusom u sobi vjerojatno bi prekinuo njegovu molitvu i zamolio bi ga za malo više razumijevanja prema nama, jer nama se čini da stvari i nisu baš takve kakvima ih je Isus predočio svome Ocu.
Isus kaže, nešto kasnije: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“ (Ivan 17,15)
Što bismo mi rekli?
Mi bismo se vjerojatno bunili, mi bismo vikali, prosvjedovali, jer mi pripadamo ovome svijetu. Mi ne želimo biti izvan ovoga svijeta. Pa mi smo do guše u njemu.
I mi koji redovito idemo na svetu misu, mi smo strastveni pobornici ovoga svijeta. Ne razlikujemo se mi ni malo od ostalih ljudi koji u crkvu možda privire jednom ili ni jednom na godinu.
Mi jesmo u svijetu i što je najgore – mi jesmo od ovoga svijeta.
Isus ne zapovijeda: „Budite u svijetu, ali ne od svijeta!“.
On čak niti ne razgovara sa svojim učenicima.
Isus razgovara s Bogom. Isus moli.
Moli za sve nas.
Moli za Crkvu.
I nama je pasti na koljena i moliti se Bogu da ne budemo „od ovoga svijeta“.
Nismo mi baš neki sveci, ali moliti možemo.
Ali što nam je činiti u međuvremenu?
Isus je molio: „Posveti ih u istini.“ (Ivan 17,17)
A kakava je istina? Kakva je istina danas? Istina ovoga svijeta?
Varava.
I onda još ta riječ – posvetiti?
Ta riječ danas zvuči pomalo staromodno, kićeno, neobično.
Kao nekakav relikt iz daleke vjerske prošlosti.
Puno nas kršćana drži da bi vjera trebala biti u sukobu sa stvarnim svijetom i da bi nas trebala mijenjati. Međutim mi se fokusiramo isključivo na ono izvanjsko.
Mi dajemo čašu vode žednome.
Mi dajemo višak hrane gladnome.
Mi dajemo demodiranu robu u Karitas.
Mi ponekad negdje i volontiramo.
I neki novčić udjelimo, od svojega viška, sirotinji.
I sve je to dobro.
Ali i ateisti rade sve te stvari.
Možda je Isus molio svoga Oca da učenici uistinu budu sveti, a ne da budu dobri. Ali da budu sveti u svojim dušama, u svojim glavama, u svojim navikama.
A biti svet znači biti biti u ovome svijetu ali ne osuđivati ovaj svijet – nego ga ljubiti.
Ali kako? Kako to činiti?
Kako ćemo mi, koji jesmo u ovome svijetu i koji težimo ne biti od ovoga svijeta, kako ćemo onda mi – voljeti ovaj svijet?
Reče netko: „Za voljeti nekoga nije ponajprije potrebno za njega nešto učiniti, nego je potrebno otkriti mu njegovu lijepotu i vrijednost. I reći mu – „Ti si lijep. Ti si važan. Ja ti vjerujem. I ti sebi možeš vjerovati.“
Svi mi jako dobro znamo da možemo činiti stvari za druge i dok to činimo slomiti te ljude, satrati ih, učiniti da se osjećaju nesposobni za bilo što sami učiniti. Voljeti nekog znači otkriti mu njegove sposobnosti za život, otkriti mu svjetlo koje sija u njemu.
Isus je molio. Isus je otkrio ljepotu koja je bila u apostolima.
I otkriva ljepotu koja je u nama.
Ne njihovu i našu sposobnost ili snagu ili savršenstvo – nego ljepotu.
I Isus traži od Boga da nas zaštiti od Zloga ali ne od loših stvari koje bi nam se mogle dogoditi.
Budimo na čistu – Bog ne sije stanice raka po ljudskim tijelima.
Bog ne ruši zrakoplove. Bog ne podmeće eksplozivne naprave.
Bog ne propisuje da jedno dijete umire od gladi, a drugo da se prežderava.
Bog ne želi kontrolirati, jer je Bog – LJUBAV – a ljubav ne može i ne želi kontrolirati.
Sveti Pavao kaže: „Ljubav ne traži svoje.“
Bog nas je mogao učiniti lutkama na koncu, kako bi mogao s nama manipulirati i da sve bude po njegovu. Ali Bog čezne za našom ljubavi i Bog reže naše niti i Bog riskira biti ranjen u Isusu koji moli za nas.
Razumljivo je da mi želimo da nam sve ide glatko. I mi povezujemo Boga sa svime što je dobro. Ali Bog je Gospodar svega i u sjeni te tamne sobe u kojoj je Isus molio mi shvaćamo da je pred njim patnja, i da će oni za koje on moli također patiti, baš kao što ćemo se i svi mi suočiti s teškoćama, od kojih će neke biti podnošljive, a neke nepodnošljive.
Ali Isus nam nije obećao, niti je molio za našu komodnu sigurnost.
Karl Barth kaže:
„Svjetlo postoji kao i sjena. Stvaranje nema samo pozitivnu nego i negativnu stranu. U stvaranju ne postoji samo DA nego i NE. Ne samo visina nego i ponor. Ne samo jasnoća nego i tama. Ne samo rast nego i propadanje. Ne samo blagostanje nego i bijeda. Ne samo ljepota nego i pepeo. Ne samo početak nego i kraj. U postojanju čovjeka postoje sati, dani i godine i svjetle i mračne, postoji uspjeh i neuspjeh, smijeh i suze, mladost i starost, dobitak i gubitak, rađanje i prije ili kasnije smrt.
U svemu ovome stvaranje slavi svojeg Stvoritelja i Gospodina čak i na svojoj tamnoj strani. I sve što mi možemo reći jest – neka ga njegova stvorenja slave i to snažnije u poniznosti nego u uzvišenju, više u potrebi nego u obilju, više u strahu nego u radosti. Slavimo ga više u lošim danima nego u dobrim danima, više u tuzi nego u radosti, više u nepogodi nego u napretku.
Slavimo ga, ne od svijeta, nego u Istini. U Istini svemira u kojem je tijelo, razum i srce Kristovo.”
Mi nismo sveti, ali mi možemo voljeti i ma gdje god se mi našli kao pojedinci i kao Crkva mi možemo reći: „Na ovom mjestu Krist se voli i mi smo voljeni.“
Mi nemoćno posižemo prema tuđim ranama, jer smo i sami ranjeni.
I mi dodirujemo tuđe rane.
I mi se molimo, iako naše molitve slabe jesu mi znamo da je Isus molio kao bi apostoli vidjeli kako on moli.
I Isus i dalje moli za nas.
Moli upravo sada.
Moli se na nebu.
I to je Istina koja nas posvećuje.
I to je naš poziv na ovome svijetu.
Svijetu u kojem jesmo, ali od kojeg nismo.