Većina nas ima iskustvo ronjenja. Znamo kako izgleda podvodni svijet makar otprilike. Sve je dobro dok je voda bistra. Lošije je kada je voda mutna. Tada se ništa ne vidi. Strah oduzima snagu izbora. Za neke to može biti kraj, a za druge nelagodna situacija koje se treba što prije osloboditi i isploviti na površinu.

Isus govori svojim apostolima da s ne boje i da se njihovo srce ne uznemiruje. On te riječi izgovara kratko nakon Večere koju možemo kod Ivana smatrati Posljednjom (Pogl 13). Tada je Đavao ušao u Judino srce. Tada su se počele događati stvari koje su ih potpuno uznemirile. Mogu si zamisliti da su se svi uplašili i to jako. Osobito tada kada je Isus govorio o svome odlasku. Teško će biti bez Isusa koji planira otići. Petar je obećao Isusu da će dati svoj život za njega. Ali, za njega to je bio tek početak novoga puta. Pretpostavljam da situacija za njih postala je mutna.
U doslovnom čitanju ovog retka možemo pročitati da je Isus rekao na sljedeći način: Neka se vaše srce ne zamuti. Tu gdje je mutno dolazi strah. Judino je srce postalo mutno. Petrovo srce je postalo mutno. Ostalim apostolima srce je također postalo mutno jer su se svi razbježali nakon Isusove smrti. Mutno srce je poput ronjenja u mutnoj vodi. Nije čudo da se čovjek boji.
Iz pozicije mutne vode, odnosno mutnoga srca možemo reći jedno: Sigurno na drugoj strani obale postoji netko tko čeka i tko će pružiti svoju ruku kada se počinjem gušiti i tonuti. U svakom čovjeku postoji taj strah neizvjesnosti hoće li me netko dočekati s one druge strane obale? Često se uspoređuje, mislim dosta pesimistički, naš život kao plivanje u mutnoj vodi. Iz svih strana nezadovoljstvo, tegoba, bolest, nezaposlenje, otkazi, strah doslovce od svega. U tom slučaju život na zemlji postaje užasan. Život bez nade i vjere postaje užasan. Kako bi se osjetio kad bi znao da u trenutku plivanja u mutnoj vodi gdje se ništa ne vidi nema nikoga tko će te spasiti?
Očev glas možemo čuti i mi po Isusu. Ne boj se! Ne strahuj! Možda misliš da plutaš s glavom prema dolje u mutnoj vodi i sve je oko teme mutno. Ne vidiš pomoćnu dlan jer su se svi okrenuli od tebe čak i oni najbliži. I misliš da ćeš potonuti i svemu je kraj. Podigni glavu i ne boj se i neka tvoje srce ne bude mutno, nego vjeruj.
Kako reagiramo na Isusove riječi Ne bojte se, odnosno neka vaša srce ne budu mutna? Mi najčešće znam reći: Ali ja znam plivati! Sada ću te poslušati, ali dalje ću sam. Onda u nama ostaje nemir i strah. Taj se strah umnožava osobito tada kada se rađa grijeh.
Dok vjerujemo Bogu naše srce ostaje bistro iako je svijet oko nas potpuno mutan. Evanđelist Ivan je napisao evanđelje samo zbog jednog razloga: vjera. On je želio da ponajprije njegova zajednica, a u tom redoslijedu i mi povjerujemo da je Isus jedini Krist poslan od Oca. Prema svetom Petru Bog po Isusu nas poziva iz mutnosti, odnosno tame na svjetlo (1Pt 2,9). To znači samo jedno: s druge strane mutne vode, iza tame stoji On Isus Krist koji pruža svoje probodene ruke kako bi nas izvadio iz mutne vode. Petar nastavlja, da svatko tko vjeruje njega časti (grč. time)! Ta se riječ može također prevesti kao plaća. Nije riječ o nekoj nagradi nego o relaciji s Bogom kako to opisuje Ps 118. Iz tjeskobe gospodina zazvah on me usliša i oslobodi. Gospodin je sa mnom i ja ne strahujem što mi tko može?
Sigurno imaš mutna mjesta i mutne trenutke u svom životu koje izazivaju strah. Ali, Isus je prisutan u tim mjestima. On te čeka kako bi te proveo kroz najmutniju vodu i najtamniju dolinu.