IVICA URSIĆ -UVIJEK NEDJELJOM

Paradoks Preobraženja.
I slava i smrt.
A sve naglašeno prisustvom Mojsija i Ilije.
I povrh svega čuje se glas Božji.
Nas ponajviše fascinira promjena na Isusovom licu. Dobije čovjek neku želju priključiti se apostolima i uživati u tom prizoru.
„Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu.“
Prisjetimo se s kojim žarom u crkvama pjevamo o tome koliko želimo vidjeti Isusa, koliko žudimo promatrati njegovu slavu i mogli bismo reći da nas privlači doživjeti iskustvo kojeg su doživjeli Petar, Jakov i Ivan.
Kada čujemo Petra koji govori: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice …“, bili mi toga svjesni ili ne, ali nešto u nama tiho ali s odobravanjem kaže – i ja bih s vama.
2009. godine, nakon premijere filma “Avatar” CNN je izvjestio da je jedan broj ljudi, koji su pogledali ovaj filmski blockbuster, doživio svojevrsno emocionalno razočaranje, a jedan broj gledatelja dublju depresiju dok se je kod nekih ljudi pojavio i nagon prema samoubojstvu.
Čini se kako je te ljude ponijela čista, neiskvarena, ljepota svijeta kojeg je kreirao redatelj James Cameron i oni su poželjeli da taj svijet mašte u biti bude i njihov svijet, svijet u kojem žive.
Lako je zamisliti današnjeg razočaranog čovjeka kako nakon tri sata bijega od ove nesretne svakodnevnice ostaje sjediti na svojoj sjedalici u kinu, dok na platnu odmiče odjavna špica i kako, u biti, nije spreman učiniti prijelaz iz ljepote svijeta na planeti Pandori u kaotičan svijet u kojem svi mi živimo, ovdje na Zemlji.
Ali, to se uvijek događa.
Platno se zatamni, krene odjava, svjetla u kinu se upale i mi moramo natrag u stvarni svijet. S gađenjem ustanovimo da smo ugazili u nečiju odbačenu žvakalicu, da je netko prolio sok po našem kaputu, a bezbroj kokica leži posvuda unaokolo. Bacamo još jedan čeznutljivi pogled prema platnu, oblačimo svoj sokom zaliveni kaput i krećemo prema izlazu.
Pa zar je imalo čudno što bismo još neko vrijeme uživali u prelijepom svijetu mašte u kojem smo boravili tri sata?
Možemo li kriviti Petra, Jakova i Ivana što su željeli istu stvar?
Prijelaz iz jednog u drugi svijet zasigurno je grubo i ružno buđenje i ima u tome dosta sličnosti s razočaranjem koje su tri učenika osjetila kada je završio njihov boravak na planini.
Dobro nam je biti ovdje.
Ugrijmo se u slavi ovoga mjesta.
Izgradimo svoje živote oko ovog trenutka.
Kao da ih čujemo kako govore.
Kršćanski je život prepun iskustava planinskoga vrha.
Nije to svijet mašte filmskih redatelja nego je to iskustvo prepuno trenutaka radosnog druženja, iskrene molitve, ljepote novog početka i sjaja nepobjedive ljubavi.
Izazovno je željeti da naše vjersko putovanje bude sačinjeno isključivo od takvih trenutaka, od zaobilaženja kaosa, izazova i tegoba.
U našim trenucima na vrhu planine nešto u nama viče:
Dobro nam je biti ovdje.
Ugrijmo se u slavi ovoga mjesta.
Izgradimo svoje živote oko ovog trenutka.
Ima jedna poznata uzrečica koja kaže:
„Život se ne mjeri brojem udisaja koje uzmemo nego brojem trenutaka koji nam oduzmu dah.“
Ovo je do jedne granice možda točno ali je isto tako točno da život, poglavito kršćanski život, nas neprestano poziva da siđemo s vrha planine, da prestanemo živjeti isključivo od trenutaka koji nam oduzimaju dah.
Mi smo pozvani sići s vrhunaca naše najveće slave, proslave i radosti u doline ovoga svijeta gdje je život u kompletnom neredu, gdje je život izazovan i često negostoljubiv.
Nije slučajno što kod trojice evanđelista pronalazimo u priči o Preobraženju – predviđanje Isusove smrti.
Udaljenost od vrha planine do križa i nije tako velika da bi učenici bilo jedno bilo drugo izgubili iz vida. Dapače, u našim trenucima kada smo na vrhu planine nama je prepoznavati da nas Bog u svojoj slavi vodi do žrtve. Isto tako u našim trenucima očaja moramo se sjetiti da Bog uvijek i u svemu pobjeđuje.
U sva tri Evanđelja (Matej, Marko i Luka) odmah iza priče o Preobraženju slijedi priča o dječaku koji je teško bolestan.
Kod Luke pronalazimo izbezumljenog oca koji moli Isusa:
“Učitelju, molim te pogledaj mi sina.“
Ovo podsjeća na Božje riječi na vrhu planine: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!”
Uzeta zajedno, ova dva uvjeravanja, pozivaju nas da upravimo svoju pozornost i prema gore i prema vani – gore slaveći Boga, vani služeći bližnjemu.
Ovdje je iskustvo vrha planine neumoljivo povezano s kaosom i vikom, s krikovima i grčevima koji more opsjednutog dječaka. To nam je podsjetnik da je kršćanski život pun trenutaka sjaja vrha planine i da smo mi u konačnici pozvani ući u doline bolesti, tuge, očaja i potlačenosti i da moramo služiti onima koji u tim dolinama suza žive.
Znakovito je da u rijetkim prigodama kao što je ova, i u kojima Bog naglas zbori u Evanđelju, da Bog zapovijeda Isusovim sljedbenicima da slušaju.
Ovo ne znači samo utišati svoje želje i nakane, nego znači dodatno težiti činiti i biti ono što je Bog za nas zamislio, a ne što smo mi zamislili.
Slušanje je nužan uvod u sljedbeništvo i u djelovanje.
Mi svake nedjelje i blagdanima stojim u našim crkvama okruženi vizijama Božje slave. Mi održavamo bogoslužja u blistavim crkvama koje su ukrašene mramornim oltarima, predivnim vitrajima, mirišljavim cvijetnim aranžmanima, plamtećim svijećama. Mi slavimo Boga pjevajući pjesme i moleći se.
Sve je to nužno i dobro ali postoji potencijalna opasnost da malo po malo napravimo nepremostiv jaz između vizualno ugodnog svijeta slave i nezamislivo izazovnog i kaotičnog svijeta koji nas čeka vani kada iziđemo iz crkve.
Postoji realna opasnost da se izgubimo u oblacima, negdje visoko gore na vrhu planine i da zaboravimo na put kojim nam je sići dolje u dolinu.
A mi smo skloni izgubiti se u oblacima.
Ima dana kada se udaljenost između nedjelje i ponedjeljka čini duga tisućama kilometara, a stazu koja vodi s vrha planine u tamnu dolinu rijetko pronalazimo.
Ipak, mi slijedimo Spasitelja koji nas vodi dolje s vrha planine, koji nas izvodi iz gustih oblaka i koji nas vodi u dolinu kako bismo susreli one koji nas trebaju.
Molimo se da nam Bog podari viziju, hrabrost i vjeru da ga slijedimo.
I onda ćemo moći vidjeti slavu i svu Božju snagu i silinu.