fra Petar Ljubičić – 22. NKG / C

Isus je imao dobro oko. Našavši se na objedu jednog farizejskog prvaka, zapazio je dvije neugodnosti: svi gosti navalili su na prva mjesta; i na ovaj objed došli su samo bogataši i poznati uzvanici. Dakle, tu su samo oni od kojih se može očekivati uzvratni poziv i isto tako »gala« objed. Ovu prigodu Isus je iskoristio da svoje učenike i slušatelje pouči kakav će biti redoslijed u nebeskom Božjem kraljevstvu.

I u Božjem kraljevstvu ima prvih i zadnjih mjesta. Već u Isusovu zemaljskom životu bilo je ljudi koji su mu bili posebno bliski, intimni prijatelji: Ivan, Petar I Jakov. Drugi krug, veći, bili su njegovi ostali apostoli. Još veći krug prijatelja, treći bili su 72 učenika.

Evanđelje nam pripovijeda zgodu, kako je jednog dana Saloma, majka Zebedejevih sinova, pala pred Isusom ničice i zamolila, da bi njezina dva sina u nebeskom kraljevstvu bili jedan s njegove desne, a drugi s lijeve (Mt 20, 20)…

Svuda ljudi čeznu za prvim i časnim mjestima. Tako i u Božjem kraljevstvu postoji neki redoslijed označena i predviđena mjesta.
Nitko si čast sam ne može prisvojiti. Čast se daje, podjeljuje.  Otac će nebeski svakome označiti mjesto koje mu pripada.
To određivanje neće biti onako “od oka”, naprotiv, po najstrožoj pravdi.

Danas nam Gospodin otkriva i jedno pravilo po kojem će postupati: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!“ Nije tu riječ o “poltronskoj poniznosti’,’ laskavom puzanju, ili pretvaranju…

 

Kažimo nešto o oholosti.

Oholost je neuredna ljubav vlastite slave i veličine. To je najpogibeljnija strast. Luciferov grijeh. Ona je izvor mnogim grijesima. Pad anđela i ljudi počeo je s ohološću. Ohol se čovjek smatra središtem svega, najvećom vrjednotom. Sebe precjenjuje, druge podcjenjuje (megalomanija). Vlastohlepan je i častohlepan. Nametljiv je preuzetan i bolesno ambiciozan. Rado iznosi tuđe pogrješke, a ističe svoje vrline. Ako nema vrlina, izmišlja ih… ima na pameti jedino svoje interese i užitke. Smeta mu svatko koji ima nešto više ili bolje od njega (zavist). Nikoga ne priznaje boljim ili pametnijim od sebe, pa ne prima savjete.

Lijek ovoj velikoj mani, grijehu je biti ponizan. Upoznati sebe, svoju bijedu, ništavost, slabost, grješnost, ograničenost… Moliti za krjepost blagosti, strpljivosti i poniznosti…

 

Ponìznost je prije svega otvoreno gledanje i prihvaćanje istine. Nije poniznost u tom da se odreknemo i ne iskoristimo svoje sposobnosti i mogućnosti. To bi bila neistina o sebi i neodgovornost. Ovo pravilo o poniznosti Isus postavlja kao mjerilo našega odnosa prema Bogu.
Dakle, poniznost nije u tome da niječemo svoje sposobnosti, nego da priznamo da su one čisti Božji dar. Sve što imamo i posjedujemo, svi talenti su Božji dar. Zahvalimo Bogu ponizno na svim darovima!

Poniznost nije i ne smije biti samoponižavanje i samoumanjivanje, nego samospoznaja da smo zbilja bez Boga maleni, samo uz Boga veliki.

Poniziti se znači: spoznati i priznati pred Gospodinom svoju krhkost, ovisnost o njemu, svoju pravu veličinu. On je sve, mi ništa, bez njega ništa nemamo i ne možemo, s njim sve…
Poniznost je istinska krjepost i najveća vrlina kojom poštujemo istinu i uvažavamo stvarnost. Istinitom spoznajom sama sebe uviđamo svoju bijedu, pa nije potrebno praviti se gorima i manjima nego što jesmo. Kad ponizni nađe u sebi štogod dobra, on to neće pripisati sebi, već Izvoru svakoga dobra.

Poniznost je nutarnja i vanjska. Prva uviđa i u sebi priznaje svoju bijedu, druga to ne sakriva niti pred ostalima. Ona je iskrena i bez nje nema svetosti. Ona je temelj buduće slave i naše sadašnje snage.

Ponizna osoba časti, hvali i slavi Boga kao svoga Tvorca i zahvaljuje mu na svemu što ima. Svoga bližnjega voli kao sebe samoga, pomaže mu, cijeni ga, poštuje, ne zavidi mu, ne osuđuje ga i nikada ne podcjenjuje.
Prema sebi je iskren i skroman, za dobro Bogu zahvaljuje, zlo sebi pripisuje. Ne traži časti, moći, ni slave. O sebi ne govori, niti traži priznanja.

“Poniznost je istina”, govorila je sv. Terezija. Vidjeti sebe kakvog me Bog vidi – to je poniznost i spasavajuća istina. Naprotiv, svaki je oholica lažac: umišlja sebi da je što nije, da ima što nema. Ohol je čovjek veliki varalica: vara samoga sebe.
Skromnost – poniznost pretvara u prah tu lažnu sliku o sebi, što je sami slikamo zatvorenih očiju; sili čovjeka da vidi što je: zrnce stvorene prašine – te postane svjestan da treba prihvatiti Boga, njegovu ruku i njegovu volju – biti dijete i onda velik …

 

Sv. Franjo dao je upraviteljima svoga reda ime “ministri” – sluge. Neka se sjete velikoga Božjeg Sina koji “ponizi samoga sebe”: postao je čovjek, sluga – rob i bio beskrajno ponižen: popljuvan, raspet, pa neka budu ponizne sluge svoje braće, neka se ne uzdižu … Svetac, pravi kršćanin tako misli i tako se vlada.

Kada je velikoga, svuda poštovanog kardinala Lafontainea netko počeo glasno hvaliti, taj uistinu veliki čovjek prekinu ga riječima: “Pred dragim Bogom svi smo mi samo komadić ugljena.” Sigurno, svi smo mi samo ono što smo pred Bogom, ne što sebi umišljamo; a pred Bogom smo komadić ugljena: bili ne znam tko i ne znam što …

“Svaki, koji se uzvisi, bit će ponižen; a koji se ponizi, bit će uzvišen.” Zapravo: svatko će dobiti svoju mjeru i svoje mjesto.
Tko shvati da je pred Bogom malen, on će ga dignuti – bit će velik, uzvišen; tko sebi umišlja da je velik, bit će i ostat će malen; ostat će koliki je – sitan, bijedan.

“Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći spokoj svojim dušama.” Isusov je život sveučilište skromnosti, poniznosti. Svima nam je potrebna ta škola. Možda se u nju nismo još ni upisali.

Budimo ponizni kao učenici Isusovi. Neka sve naše misli, riječi i djela prati sveta poniznost. Ne govorimo samo o sebi, Bogu mrsko, a ljudima odvratno. Ako već ne možemo steći duboku poniznost svetaca kojom su tražili da ih drugi preziru, a mi barem Bogu za ljubav podnesimo ako smo dobili zasluženi ukor, ili ako nas je tko ponizio ili uvrijedio.

Za poniznog Joba bio je Bogu na osobit način ponizan sveti Ivan Krstitelj, zaslužio je svojom poniznošću osobitu hvalu Isusovu, ponizni apostoli zaslužili su prijateljstvo Isusovo, a najponiznija od svih stvorova Blažena Djevica Marija bila je puna milosti Božje i svojom poniznošću postigla je najveću slavu i čast kod Bog, postavši majkom Sina Božjega.

Ne zaboravimo nikada: „Bog se oholima protivi, a poniznima dariva milost!“ Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se uzvisuje bit će uzvišen!“ (Lk 14, 11). 

 Čuvajmo se koristoljublja! Lako se damo uloviti u zamku kako bi činili dobro zbog materijalne koristi. Gdje god mogu mnogi nastoje sebi pribaviti dobit. Isus takvima kaže: „Primio si svoju plaću! (Mt 6, 2).
Bog blagoslivlje čovjeka koji čini nešto iz čiste ljubavi. Tako postajemo pravi Isusovi učenici i Božji suradnici. Trudimo se živjeti tako i nagradu prepustimo Bogu.

Kada bi Isus došao na naš obiteljski objed ili neku gozbu, što bi kod nas zapazio? Bi li se veselio ili bi mu i ovdje, kao i kod farizeja, bilo neugodno. Upravo kod jela vidi se kako se članovi jedne obitelji odnose jedni prema drugima i kako se odnose prema onome koji »otvara svoju darežljivu ruku i sve što ovdje živi ispunja blagoslovom«.

Pitanje glasi: Je li naš zajednički stol izraz obiteljske povezanosti i istinske zahvalnosti prema Bogu?

 

Sv. Dominik je glasoviti propovjednik i osnivač dominikanaca. Živio je pokornički i si-romašno, mnogo molio i neustrašivo nastupao braneći Kristovu vjeru. Zalutale je privo-dio k istini, a dobre u istini utvrđivao. Mnogi krivovjerci su se obratili kad su ga čuli kako čvrsto vjeruje u Krista i naviješta Ga. Sve je radio za slavu Božju i spasenje neumrlih duša.
Sve je ljubio, tako da su i njega svi volili. Bio je uzor svojoj braći u svemu: u riječima, u hrani, u odijelu i krjeposnom životu.

Hereticima koji su ga pitali što bi učinio da su ga uhitili u zasjedi: „Bio bih vas molio da me ne ubijete odmah, nego da produžite moje mučeništvo sijekući mi ud po ud… Tako bih zaslužio sjajniju mučeničku krunu!“

Umirući rekao je Braći: „Kao svojim sinovima oporučno vam ostavljam ovu baštinu: imajte ljubav, čuvajte poniznost, posjedujte dobrovoljno siromaštvo… Nemojte plakati, jer ću vam biti korisniji na nebu, kamo idem, nego sam vam bio ovdje na zemlji!“

 

Mala junakinja Patricija

Patricija Beroš je skromna, povučena i uzorna djevojčica, ponizna i vrijedna, živi s rodi-teljima i dva brata u Bratuši blizu Makarske. Uvijek je spremna na žrtvu kad god to ustreba. Deset joj je godina. Pohađa treći razred osnovne škole. Odlična je učenica, redovita je na vjeronauku.

Bio je prohladan dan u veljači. Patricija je napisala zadaću i nešto ju je vuklo kako bi pošla na rivu. Mama joj se usprotivila, upozoravajući je da je važnija škola i da će za šetnju naći vremena kasnije. Ali ovaj put ona je nije poslušala…

Stotinjak metara od njezine kuće igrali su se na molu četverogodišnji Ivica Beroš i devetogodišnji Franjo Pejković koga svi zovu Duje. Kamenčićima su gađali plastičnu bocu kojom su se poigravali morski valovi. Djeci je to bilo veoma zanimljivo pa su prilazili se bliže obali.
Ivica se odvaži i pođe dohvatiti bocu. Bio je prekratak, a osim toga nespretan i pokliznuvši se završio je u morskim valovima. Duje i Patricija stajali su nepomični u strahu, kao ukočeni.
Onda Patricija dođe k sebi i odbacivši kaput i šal skoči u more kako bi spasila Ivicu koji je već grcao. Teškom mukom ga je izvukla do stijena. Tu ju je čekao Duje te su unesrećenoga dječaka iznijeli do puta. U pomoć su priskočili odrasli i tako se sve ipak dobro završilo.

Glas o Patriciji i njezinu herojskom podvigu proširio se po cijelom mjestu. Mnogi su dolazili s čestitkama i darovima.
– Nije to važno – branila se Patricija sliježući ramenima. Nije potrebno o tome toliko govoriti, jer bi to svatko učinio kad bi se našao u takvom stanju…
Patricija je svima rado pokazivala dar što ga je primila od Ivičine majke za spomen: zlatni lančić s privjescima, slova I i P (Ivica i Patricija)

“Svako koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!” (Lk 14, 8-11)