Stvarnost neba i Božjeg kraljevstva često poistovjećujemo s bajkovitim otvaranjem vrata, nešto nalik: Sezame, otvori se! Izgovaraš lozinku i ulaziš. Stvar je samo u površinskom poznavanju tajnovite rečenice. Nije tako s ulaskom u nebo. Tu se događa relacija među osobama: među Bogom i tobom. On tebe poznaje,a ti njega?

Sve što Isus govori je životno iskustvo. On je na putu u Jeruzalem. U međuvremenu događaju se različite stvari, susreti koje Isus koristi u svrhu približavanja nevidljive stvarnosti Božjega kraljevstva i neba. Tu su prispodobe među ostalima i o gorušičinu zrnu, tu je udovica koja baca dva novčića. Isus gleda detalje. Ima sokolski vid. On gleda srce. Ne drži patetične i moralne nagovore, nego koristi svakodnevne situacije objašnjavajući nevidljivu stvarnost.

Možda je pred sobom na putu vidio neka uska vrata i tu simboliku koristi u govoru o spasenju. Mnogi pokušavaju dati odgovor kakva su to bila vrata. Možda više i ne postoje ili su zazidana. To nije ni važno. Ukoliko uzmemo ivanovski tekst evanđelja dobit ćemo odgovor da su vrata koja bi nas najviše trebala zanimati sam Isus Krist(Iv 10,7). Kroz ta rata ovce izlaze i ulaze. No, ona su uska. I to je Radosna vijest!

Netko je upitao Isusa: Je li malo onih koji se spašavaju? Tako može pitati netko tko se boji ili je posve siguran u svoje spasenje te misli na određenu elitu koja će ući u nebo. Što ti osjećaš dok slušaš ovaj tekst? Većina ljudi u crkvi misli: Ja ću se spasiti. Tu sam. S Isusom sam. Jedem njegovo tijelo i slušam njegovu riječ. Ma što ćeš drugo, sigurno ću se spasiti. No Isus govori: Nije to do kraja tako. Sigurno se onaj koji je pitao Isusa o spasenju, poput sv. Petra na drugom mjestu, malo uplašio. Povrh svega Isus govori još o plaču i škrgutu zubi. To i nas plaši. Ali to je Radosna vijest!

Radosna vijest je u tome da se trebamo trgnuti iz duhovnog sna. Moguće da jako dobro poznajem Isusa iz knjiga, ali on u stvari ne živi u mom srcu. Što bi bilo kad bih stao sada pred njega, a on mi kaže: Ne poznam te. Možda bih onda trebao jače kucati na vrata da mi netko otvori, a ja ću uz to vikati: Blagovao sam tvoje tijelo Gospodine, služio svetu misu, naučavao, govorio sam o tebi mnogim ljudima. A on iznova: Ne poznam te. Ovo je strašna situacija koja se možemo dogoditi.

Grčki izraz za one koji stoje vani i kucaju na vrata doslovce označava one koji kucaju, ali su bez snage. Pod njima možemo razumjeti ljude koji kucaju na vrata, doslovce stoje pred samim Isusom, ali u ovom trenutku ne mogu više proći jer su sami sebe isključili. Isključenost je pakao. Tu je samo plač, tuga i škrgut zubi – simbol mržnje i nemogućnosti jer se više ništa ne može učiniti. Sada žele, ali već je prekasno jer su svoje ufanje položili u nešto drugo.

Što bi se s nama dogodilo kad bismo sada stali pred vrata, odnosno pred samoga Isusa? Što bi on rekao? Znam te ili ne poznam te! Možemo biti s njim na misama, s njime blagovati i slušati njegove riječi, ali ustvari ne poznajemo ga jer u nešto drugo polažemo naše snage i ufanje. Gdje su naše misli i osjećaji dok smo s njim? Najbolje to usporediti s ljudskim odnosima. Kada se nekoga voli jednostavno se ne može bez te osobe. Imaš li takve trenutke kada ne možeš izdržati bez Gospodina?

Poslušajmo Kristovu riječ iako nas pomalo i bode u uši, ali to je Radosna vijest. On tebe poznaje i želi da ga i ti poznaješ, odnosno ljubiš njegovom ljubavlju. Ponekad se to čini nemogućim, ali upravo zato Isus govori o uskim vratima.