Današnje Evanđelje vodi nas još jednom na Posljednju večeru. Isus se nalazi za stolom sa svojim učenicima, s dvanaestoricom. Ali taj broj se smanjuje na jedanaestoricu, jer Juda izlazi van, u noć, u tamu da izvede svoj naum da izda Isusa, da ga preda u ruke onima koji su ga naumili ubiti.

Kad je Juda izašao, Isus je počeo govoriti o slavi i proslavljenju, o ljubavi i uzajamnoj ljubavi. Riječi “Volim te!” često se čuju. Što one znače? Što se tim riječima želi reći kada majka poljubi svoje hendikepirano dijete i kaže mu „volim te?“  Što one znače kada muž dan za danom posjećuje svoju bolesnu ženu u bolnici i kaže joj „volim te“? Koje značenje su imale te riječi kad ih je Isus rekao svojim učenicima i nama: „Volim vas“?

Svi vi znademo njihovo značenje. Svi znamo vrijednost ljubavi ovdje na zemlji. Svi znamo što znači kad se rekne da netko daje život za nekoga u ovom svijetu, koji ide prema smrti: to znači bol, suze, plač. U našem uobičajenom govoru mi svodimo riječ ljubav na neki slatki osjećaj. Ali u Evanđelju riječ ljubav uvijek je obilježena križem.

Kad Krist kaže: „Ljubim vas“, križ je uključen, on misli na križ. Kad Krist kaže da moramo ljubiti jedni druge, kao što je on nas ljubio, također i takva ljubav je obilježena križem i tu se podrazumijeva križ.

Isus je rekao da je dokaz ljubavi raspoloživost dati svoj život za drugoga. I baš zbog toga mi često odbacujemo ljubav. Ne pomažemo, jer se ne želimo uključiti. Ne želimo izaći iz svog lažnog mira. Odbacujemo mogućnost neizbježnih suza i boli. Kažemo da smo ludi ako smo previše dobri. Kažemo da sve ima svoje granice. Sve želimo racionalizirati do te mjere da odbacujemo svaki rizik. Odbijamo ljubiti na onaj način kako je to činio Isus, koji je preuzeo na sebe sve rizike i platio veliku cijenu.

Mi zaboravljamo da je ljubav majke prema bolesnom djetetu ili muža prema bolesnoj ženi ili ljubav Isusova na križu, da su sve to oblici slavne, pobjedničke ljubavi. Na taj način Isusova ljubav prema nama je njegova slava. Kristova ljubav se suočila sa svim rizicima, a cijena koju je platio bila je: krv, suze, znoj, trpljenje i smrt.

Ali nakon plaćanja te cijene, svaka bol prestaje, ostaje samo ljubav. Prihvatimo li ponudu te i takve ljubavi koju nam je Isus pokazao i za nas na kraju ne će više biti ni suza, ni boli, ni smrti. Sve će nestati, a ostat ćemo mi povezani s Kristom proslavljenim.

“Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!” (Iv 13,34). U cijelom evanđelju Krist nije ni jednu zapovijed tako naglasio kao zapovijed ljubavi. Nazivlje ju svojom zapovijedi i time podvlači ono sasvim novo.

Svako ljudsko biće čezne za ljubavlju. Svaka osoba u sebi nosi duboku želju da ljubi i da bude ljubljena. Ljubav nas preobražava i usrećuje, liječi i spašava. Ona unosi toplinu, vjeru i nadu u naš život. Ljubav je radost koju nam Isus dariva kad mu se otvorimo i Njega uzljubimo. Jedino je ljubav svemoćna i sve razumije i to ona Božja kojom nas ljubi. Ona nas u potpunosti mijenja i čini novim ljudima.

Zapoviijed ljubavi je Isusova oporuka nama. Krist nije ni mogao dati druge zapovijedi veće od ove. Jer Bog je ljubav. Ljubav ga je tjerala da se očituje, da iziđe iz sebe, da se objavi ljudima. Kraljevstvo što ga je utemeljio, kraljevstvo je ljubavi, kraljevstvo u kojem samo ljubav povezuje ljude međusobno.

U čemu je ova zapovijed nova? Upravo u tom da učenici ljube jedan drugoga kao što je Isus njih ljubio. To je bezgranična ljubav da jedan učenik bude spreman i umrijeti za drugoga. To je i svjedočanstvo o pripadnosti zboru njegovih, a to je jedino djelotvorno sredstvo naviještanja. Učenici su upravo upoznali Isusa po ljubavi koju im je iskazao: “Po ovom smo upoznali ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću!“ (Iv 3,16). Iskazivanje Isusove ljubavi prema drugima otkrivat će im Isusa i Boga. To će biti vidljivi znak, „sakrament“ novoga svijeta evanđelja.

Kristova zapovijed ljubavi uči nas da čovjeka koji živi uz nas trebamo gledati – očima vjere. Svjetlom vjere, naime otkrivamo nešto novo. Vjera nas uči da Krist ljubi sve ljude oko nas, da ih je sve spasio i pozvao na gozbu vječnoga života. Svaki čovjek jest naš duhovni brat. Po vjeri i u vjeri otkrivamo bližnjega u njegovom odnosu prema Kristu. Tim načinom gledamo bližnjega u Kristu i Krista u bližnjemu.

Ljubiti znači znati gdje drugoga boli i učiniti sve sa svoje strane da ga više ne boli. – Ljubav je nadnaravni dar Božji kao vjera i ufanje. Svakom je od Boga darovana. Ljubav je darivanje sebe drugome, usrećivanje drugoga.
– Pravo i iskreno ljubiti znači: dati sebe drugome, nesebično darivati svoje vrijeme, misli, zdravlje, dušu i sve što imamo. To znači živjeti za drugoga.

Na taj način gledajući bližnjega u vjeri, vidimo ga u sasvim novom svjetlu. Tada on zna za nas nije više „dosadan“, „nesnosan“, „užasan“, da ga ne možemo vidjeti ni trpjeti ni „smisliti“, niti nam pada mrak pred oči kad ga susretnemo. Po ovakvom gledanju u vjeri, rađa se u nama najuzvišenija, nova ljubav. To znači vjeru pretvarati i ostvarivati u djelima. Vjera upravo iziskuje ovo svjedočanstvo ljubavi, tu ona tek nalazi smisao. Samo po ljubavi vjera je vjerodostojna.

Nadam se da smo bolje razumijeli što je Krist htio reći: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“ Na nama je da svakoga dana iznova posvjedočimo ovakvu ljubav i da nas po tom posebnom znaku prepoznaju kao kršćane.

Ne zaboravimo bitan uvjet za ljubav jest praštanje. Tko ne prašta, taj ne ljubi. Zato lijepo netko reče, najbolji način da se oslobodiš protivnika jest da ga počneš ljubiti i za njega moliti. Kada mu oprostiš i kad ga moleći za njega ljubiš, onemogućuješ ga da čini zlo. To traži od nas evanđelje.

Jesmo li spremni do kraja opraštati, smilovati se? Čovjeka potrese kao grom kad neki nevjernik kaže: “Poznajete li N.N. Idu svake nedjelje u crkvu, ali su smrtno posvađeni. Zar nemate u svojoj vjeri neku zapovijed ljubavi?” 

“Ljubite i vi jedan drugoga!” Često se čuje od nekih katolika: “Ja ne mrzim nikoga, nikome ne činim zlo…?” Gospodin traži mnogo više. Nije dovoljno ne mrziti – potrebno je ljubiti ga; nije dovoljno nikome ne činiti zlo – potrebno je svakome činiti dobro; nije dosta drugome ne oteti njegov komad kruha – potrebno je pružiti ga onima što ga nemaju; nije dosta nikoga ne rasplakati – trebalo bi mu obrisati koju suzu; nije dovoljno ne tovariti terete drugima na leđa – potrudimo se da im pomognemo nositi ih. Golema je razlika između ne mrziti i ljubiti.

“Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici!”
“Ljubav će spasitit svijet!” – rekao je Raoul Follereau. Upravo je to poruka današnjega evanđelja. Ljubav je spasila svijet na križu golgotskom; samo ona može i danas ponoviti taj pothvat našega Gospodina.

Svakim danom za 24 sata smo bliže svome otkupljenju, bliže nebu, bliže Bogu svome. Sve patnje koje podnosimo traju malo i donose nam izvanrednu korist. Kad dođemo Bogu u nebo, on sam će otrti svaku suzu s naših očiju i tamo neće više biti ni tuge, ni boli, ni smrti, nego život vječni, blaženi. Za to se isplati živjeti i umrijeti. Naš najdublji odnos i veza s Kristom ostvaruje se po Euharistiji. Ona je vrhunac očitovanja ljubavi prema braći i Bogu. Ne zaboravimo to nikada. 

Euharistijsko slavlje je znak Božje, Isusove i naše uzajamne ljubavi. Tada postaje i izvorom nove ljubavi. Krist je predao sebe za nas, uzljubivši nas „do kraja“. I mi slaveći ovu sv. misu srcem i dušom, s ljubavlju se predajemo u službu braći. Po krštenju smo Kristovi izabranici, čuvari njegova amaneta. Njegov put je i naš put.

Majka oprašta ubojìci svoga sina

U Bolonji postoji jedna ulica koja nosi vrlo zanimljiv naziv: “Ulica milosrđa”. Vrlo je zanimljivo kako je dobila to ime. U njoj se jednoga dana dogodilo ubojstvo. Žrtva je bio sin jedinac jedne pobožne udovice koja je stanovala u toj ulici.

Kad je ubojica vidio što je napravio, od straha je pobjegao i, ne znajući o čijoj je kući riječ, zatražio sklonište baš kod majke svoje žrtve. Ona ga je, ne znajući još o čemu se radi primila i tješila. Ubrzo je stigla i policija i donijela njezina sina – mrtva.

I pored toga ta žena nije promijenila svoga stava prema ubojici. Sjetila se Marije koja je hrabro stajala pod križem svoga Sina i velikodušno oprostila ubojicama. Tim junačkim djelom pomogla je ta žena ne samo njemu nego i sebi.

Taj i taj me teško uvrijedio. Ne mogu mu oprostiti!
Na pitanje: “Jesi li sa svakim u miru? – znamo čuti odgovor: “Tko hoće sa mnom, hoću i ja s njim!”
Tko ovako govori, on je daleko od duha Isusova. On je daleko od prave vjere. Opraštajmo kako i Isus nama oprašta! Ljubimo kako je i Isus ljubio. Tako ćemo biti pravi osvjedočeni katolici.