Današnje evanđelje donosi nam dobro poznatu i dramatičnu priču o ženi preljubnici koju su uhvatili u preljubu i doveli je Isusu da je i on osudi. Možda je to otkrio njezin muž i to obzna-nio svojim susjedima, koji su se sabrali u velikom broju. Skandali uvijek privlače ljude, a posebice skandali takve vrste. Tuđe zlo, tuđa sramota povećava osjećaj kako smo mi dobri i besprijekorni. Tu su se ubrzo našli neki farizeji i pismoznanci, branitelji zakona.

A farizeji i pismoznanci tražili su da se ona odmah kazni tj. ubije. Ali tada su se dosjetili: „Odvedimo tu ženu k Isusu, sučeljimo Ga s tim slučajem i pitajmo ga što bismo trebali učiniti?“ Njih nije zanimalo Isusovo mišljenje. Oni su mu zapravo postavili zamku.

Ako bi Isus rekao: „Da kamenujte je, ubijte je!“- sigurno bi izgubio dobar glas koji je uživao kod mnoštva. Ne bi više gledali na njega kao onoga koji je činio čudesa pun milosrđa. Izgubio bi popularnost kod naroda.

Ako bi rekao: „Ne, ne smijete ju ubiti!“ – tada bi ga optužili da je protiv zakona, da je protiv njihovih svetih tradicija.

Ono što su smislili to su i učinili. Odveli su tu nesretnu ženu k Isusu koji je poučavao narod u blizini hrama. Izrekli su svoju optužbu protiv nje, ali i ono što iz toga slijedi što propisuje zakon. Makar je tu bilo izlišno svako drugo pitanje oni ipak pitaju Isusa što on kaže, a pitaju ga samo da ga mogu optužiti. Isus je šutio. Krist se sagne i poče pisati po zemlji. Ne zna se što je pisao. Možda njezine grijehe? Vjerojatnije je pisao grijehe onih što držahu kamenje u rukama.

Ali kad su oni navaljivali, on je podigao oči, i opet nije ništa odgovorio na njihovo pitanje već je njima postavio svoje pitanje. Želio je razbiti tu crtu koju su oni povukli između sebe i te žene.

Isus im je tada rekao: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen.“ Gledali su Isusa, gledali su ženu. Gledali su kamenje koje su držali u rukama. Pogledali su jedan drugoga i shvatili su što misli Isus.

Povukli su crtu oko te žene. Stavili su je u krug, nazivajući je grješnicom. Sada su shvatili: i oni su unutar toga kruga Jedan za drugim počeli su odlaziti, počevši od starijih. Možda je i njezin muž bio među njima. I on je trebao baciti kamen na nju, možda prvi. Ali i on je ostavio kamenje i otišao.

Ostao je Isus sam sa ženom. On joj je rekao: „Nitko te ne osudi?“ – „Nitko, Gospodine!“, odgovori ona. „Ni ja te ne osuđujem!“, – reče Isus, „Idi i odsada nemoj više griješiti!“ Rekao je to Isus njoj, ali i svima onima koji su otišli i koji se nalaze u istoj situaciji kao ta žena.

Jednostavna je to priča, ali koja se trajno među nama ponavlja. Koliko puta mi dijelimo ljude oko sebe na dobre i na zle? Dobri su oni kojima mi pripadamo, a zli su oni kojima pripadaju drugi.

Koliko zla se događa zbog takvog razmišljanja i zbog takvih povlačenja crta među nama u našem svakidanjem životu u našim obiteljima, u životu našeg naroda i odnosima među narodima?

Isus je rekao: „Takva crta je laž; nitko nije dobar. Svi ste vi grješnici. Zato morate mijenjati svoj način življenja i ne griješiti više!“

U korizmi smo i nastojimo steći duh pokore i trajnoga obraćenja. Kakvi smo doista i koliko smo uistinu obraćeni, možemo vidjeti po tome kako sudimo sebi a kako bližnjima, kako se odnosimo prema grješnosti svoje braće i sestara. Zaboravljamo da Isus Krist želi da se svaki čovjek spasi, jer je za sve ljude prolio svoju krv. On se raduje kad netko priznaje svoj grijeh, kaje se i tako se vraća Ocu nebeskom.

Nitko od nas nije bez grijeha. Svi nosimo u sebi tajnu grijeha i Istočnoga i osobnih grijeha, slabosti i padova. I sveci su iskusili svoju slabost i grješnost. Bog je vrhovni sudac. Svi mi trebamo Njegovo milosrđe i dobrotu. Iskreno rečeno mi rado druge prosuđujemo i osuđujemo. Lakše i više vidimo grijeh drugih, nego svoj vlastiti. Gotovo redovito svi sebe ispričavamo, svoj vlastiti grijeh umanjujemo, a grijehe svojih bližnjih uvećavamo i strogo sudimo. Volimo sebe prikazivati boljima. I što smo u nečemu grješniji, to radije i teže osuđujemo druge koji su u tome sagriješili. Čuvajmo se neiskrenosti (licemjerja) oholosti…

Mi se zgražamo nad postupcima pismoznanaca i farizeja. Osuđujemo ih. A zar i mi nismo mnogo puta u svom životu slični njima? Zar i mi ne uzimamo toliko puta kamenje osude da ga bacimo na drugoga.?

Prolistajmo knjigu našega života, naći ćemo toliko crnih stranica, koje ispisasmo nevjernošću Bogu, mladenačkim zastranjenima, životnim stranputicama. Uz sve to spremni smo uzeti kamenje, osuditi i baciti ga na pogrješke drugih.

Osuđujemo i prosuđujemo druge možda upravo u onome, u čemu sami pogriješimo. Sudimo drugima umjesto Boga koji jedini ima pravo suditi. Mi rado sudimo druge da opravdamo sebe; spremni smo kamenovati sve i svakoga, samo sebe – ne: potrebno je obratno: početi od sebe, suditi sebe, kamenovati vlastite grijehe…

„Budite svima blagi i milostivi osim samima sebi!“ (Joubert).
Prva je dužnost ukloniti zlo – grijeh iz vlastitoga srca i života – kamenovati sebe.

Bog im je davno oprostio, a mi im ne opraštamo nego im predbacujemo njihov grijeh. Krist je oprostio Petru, Mariji iz Magdale i ovoj preljubnici, a mi ne opraštamo.

Kristov je put, put ljubavi i praštanja, put milosrđa. Ako Bog oprašta nama, opraštajmo i mi drugima. Nemojte suditi pa nećete biti suđeni; ne osuđujte da ne budete osuđeni!

Bog je beskrajna ljubav i neizmjerna dobrota. Čuli so o tom u Isusovoj usporedbi o milo-srdnom Ocu i sinu propalici. Bog uvijek oprašta svakome tko se odriče svoga grijeha i tko se za njega kaje i odlučuje čuvati se… Uostalom Isus je za nas radije umro, da mi budemo spašeni. Zato je i rekao: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“ (Iv 10,10). On je jedini Put, jedina Istina i Život.

Budimo svjesni svoje slabosti, svojih crnih stanica što ih ispisasmo u knjizi svoga života. Kroz njih gledajmo slabosti drugih. Budemo li imali u srcu dovoljno ljubavi svakome opros-titi, imat ćemo moralno i vjerničko pravo toj osobi reći: „Ne griješi više!“

Milosrdni i dobri Bože, Ti sve vidiš i sve znaš. Znaš da smo slabi i grješni, a napasti su velike. Posrćemo i padamo. Teško nam je kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. Nemoj dopustiti da ikoga osudimo u svom srcu, nego daruj nam radost novoga života u istini i ljubavi, pomireni s Tobom, s braćom i sestrama i sa sobom. Oslobađaj nas od neiskrenosti (licemjerja) svakoga zla i od svih grijeha, za koje se iskreno kajemo.

Željeli bismo čuti Tvoju riječ koju je čula preljubnica: „Ja Te ne osuđujem! Ja Ti opaštam! Idi u miru! Neka tako bude! Amen.

 

Potresno obraćenje jednoga nevjernika

Jedan od najvećih krvnika za vrijeme francuske revolucije zakleo se da u njegovu kuću ne smije nikada pristupiti svećenik.
Ako bi ikada to svećenik pokušao, on bi ga ubio. Bio je vrlo ljut na svećenike. Međutim, kao i svakome, tako i ovome krvniku i nevjerniku približio se posljednji trenutak. Ležao je na smrtnoj postelji. Netko je svećeniku javio da je on nasmrt bolestan. Svećenik je odmah požurio u njegovu kuću da mu pokuša pomoći i tako spasi dušu: da ga ispovjedi, odriješi od grijeha i podijeli ostale sakramente…
Kad je svećenik povirio na vrata njegove sobe, bolesnik poviče: “Što?!… Svećenik!… Dajte mi samokres da ga ubijem!”

Nitko mu nije dao oružje, a sam se nije mogao dignuti. Ipak, onako bijesan ispruži svoju šaku prema svećeniku i rekao: “Vidiš li ovu moju šaku. S njom sam ja dvanaest takvih zadavio!”
Svećenik mu blago i umiljato odgovori: “Varaš se, dragi brate. Nisi ti zadavio dvanaest nego jedanaest. Dvanaesti sam bio ja. Nisam umro, Bog me je ostavio živa da mogu spa-siti tebe od pakla. I ja sam došao da ti oprostim i da ti Bog oprosti!”

Potom svećenik odgrne svoje odijelo i pokaže mu brazgotine ispod vrata: “Evo vidi, tu su tragovi tvoje šake! Nemoj nikada zaboraviti: Bog je Ijubav i samo milosrđe.”
Bolesnik je ostao bez riječi i daha. Milost Božja ga je takla. Priznao je sve svoje grijehe. Pomirio se s Bogom i umro je na svećenikovim rukama. O kako je velika Božja ljubav!