Poznata je jedna izreka koja je polako postala i poslovica: „Bog oprašta uvijek, čovjek nekada, priroda nikada!“ Nakon poziva na vidljivo obraćenje iz druge ovogodišnje korizmene nedjelje „C“ , ova treća nedjelja kao da postavlja pitanje – ‘a što s onima koji se ne obrate?’ Što s onim koji ostaju u grijehu i žive radije i više prema svojoj sebičnosti nego prema savjetima Božjih zapovijedi??’ Kažnjava li Bog takve? Događaju li se nesreće takvim neobraćenicima? Kako zapravo prolaze nevjernici? Jer ako nema razlike u posljedicama za život po grijehu i život bez grijeha, isplati li se truditi? Ili…?

Da bismo si odgovorili na ova i slična pitanja, vrlo je važno pogledati dvije pouke koje nam daruju prvo čitanje i psalam. Oni nam zapravo daruju preduvjete u ovom našem razmišljanju, kako bismo si mogli ispravno odgovoriti na gore postavljena pitanja.

Naime, iz prvog čitanja i iz psalma 103 proizlazi ovo: => Bog je Stvoritelj, Jahve, on je onaj koji oduvijek jest, koji oduvijek postoji / i drugo => taj Bog jest Bog koji voli svoje stvorenje, taj Bog je Bog koji je ljubav. Mislim da nije potrebno dalje ‘filozofirati’ i razrađivati temu, jer se zaključak sam od sebe nameće: Bog koji voli, koji ljubi može željeti svojemu stvorenju dobro i samo dobro, a nemoguće je da ga kažnjava i čeka na njegov pad ili neposlušnost pa da ga kazni. Ono što On čini jest to – da neobraćenika, čovjeka koji ustraje u svojem grešnom životu, jednostavno pušta da si uzme i da primi posljedice takvog grešnog načina življenja. Drugim riječima rečeno: on ne može i ne želi svojem stvorenju oduzimati dar slobodnog izbora, već ga pušta i strpljiv je s njime.

No, sad dolazi pitanje iz evanđelja: je li Bog baš bezgranično strpljiv? Za ovaj odgovor isto tako ne treba previše ‘filozofirati’, nego jednostavno izreći zaključak: Bog je strpljiv i često čeka na naš hod u ‘procesu obraćenja’, ali budući da je zemlju i sve na zemlji stvorio kao prolazno, a ne vječno, onda ni njegovo strpljenje s čovjekom ne može vječno trajati, nego ima svoj kraj. Najbolju usporedbu za to pitanje Božje strpljivosti s ne-obraćenikom, dao je Isus u prispodobi sa smokvom.

Dakle, dvije su nam tu pouke:
– doći će dan kad više nećemo imati prilike (nove i nove šanse) obratiti se i promijeniti život, tj. doći će dan kad ću jednostavno morati položiti račun, jer drugog puta nema. Nema vječnog vremena na zemlji.

– Budimo svjesni da naše obraćenje nije trajno, jednom za uvijek, pa se više ne moraš truditi. Naše obraćenje na zemlji je stalni hod, stalni proces od situacije do situacije u kojoj ponovno i ponovno moram pokazati sebi, drugima i Bogu – donosim li plodove obraćenja ili pak ne? Kao što smokva donosi ili ne donosi plod svake godine, tako i mi činimo isto u svom životnom hodu od situacije do nove situacije.

Zato se zaustavimo i odgovorimo si na pitanja koja nam se postavljaju baš za danas, za sada, za moju trenutnu ‘situaciju obraćenja’ u kojoj se nalazim:
– Kako se u ovom svom životnom periodu ponašam kao gospodar vinograda (prema nekom s kojim ja moram biti strpljiv u njegovom hodu na putu obraćenja)?

– Kako se ponašam u situaciji gdje možda nekoga moram zagovarati, štititi ili upućivati i opominjati na put obraćenja i promjene života (poput vinogradara i okopavanja smokve)

– Možda sam ja sam smokva u nekoj situaciji trenutnog puta obraćenja: plodna ili neplodna?

I ne zaboravimo, ni u prvom, ni u drugom, ni u trećem slučaju neće Bog biti onaj starac s bradom i velikim okom koji s visoka gleda da kazni, nego će to biti ponekad ljudi ili priroda koji će mi dati posljedice mojih izbora ili pak će biti vrijeme ono koje će me prisiliti i pozvati me na odgovornost pred Bogom. Jer očito ljudi ne vele badava => „Bog oprašta uvijek, čovjek nekada, priroda nikada!“