Svake godine, nekako u ovo vrijeme, mediji zajaše temu “božićnog” šopinga. I onda se mantra kako je kriza, kako je sve skupo i kako će ove godine prosječna obitelj trošiti manje nego prošle godine. Dakle doći će do promjene ustaljenog obrasca ponašanja. Promijeniti će se potrošačka paradigma.

Nešto do sada ustaljeno se mijenja i dolazi do nečeg novog.
Pojam paradigma (grčki: paradeigma) definiran je kao uzorak, uzor, primjer, obrazac, ali mi je u današnjem kontekstu promatramo kao pogled na svijet I poglavito na život.
Naš svijet u biti funkcionira na neprestanim promjenama različitih paradigmi. Ono što je još jučer izgledalo zadato, fiksno, nepromjenjivo već danas je “passé”. Prošlo svršeno vrijeme.
I sve bi bilo, manje više razumljivo, kad te promjene ne bi bile u samim temeljima čovječanstva, u sferi našeg identiteta i kad ne bi bile u koliziji sa Svetim Pismom. Čovjek kojemu se neprestano mijenjaju temeljne paradigme živi u apsolutnoj konfuziji, njegova duša žeđa za istinom, ali je ne pronalazi.
Advent nam je pred vratima. Danas je blagdan Krista Kralja i to je posljednja nedjelja u crkvenoj godini. Od iduće nedjelje smo u Adventu i počinje nova crkvena godina.
Ne bi se reklo, zar ne?!
A kako i bi kad su nam temperature do prije jednog dana bile sličnije rujnu nego kalendaru koji kaže da smo u zadnjoj trećini studenog mjeseca. Kasna jesen, rana zima, a mi to, do jučer, u kratkim rukavima.
Sve je nekako neobično, pa rekli bismo i ovonedjeljno čitanje.
Mi ulazimo u Advent, Božić kuca na vrata, a mi čitamo o Isusovom suđenju pred Poncijem Pilatom. Pa i nema nekog smisla, zar ne?
Ovo čitanje nekako prije spada u Korizmu. Ali ono je tu.
Tekst opisuje vrijeme neposredno pred Isusovo razapinjanje.
Ako je tekst tu onda postoji i razlog zašto je tu.
Idemo vidjeti koji bi to mogao biti razlog.
Prije nego što se posvetimo događaju Božjeg porođenja u betlehemskoj štalici za trenutak trebamo zastati i podsjetiti se kamo nas ova staza vodi.
Ma koliko mi puta proslavljali rođenje Krista djeteta, smrt tog istog Krista uvijek je ista. Uvijek završimo na istom mjestu, na istom suđenju, ispod istog križa.
S obzirom na naše predznanje o onome što će se dogoditi, želimo li mi uistinu kroz sve to još jednom proći? Jesmo li voljni ponovno i još jednom s Isusom do na križ, pa se onda posvetiti radosnom i ugodnom ambjentu Božića ili bismo mi najradije godišnje slavili samo Božić i Uskrs, a Veliki Petak bi preskočili?
Zastanimo danas.
Danas je blagdan Krista Kralja.
Prije nego što ćemo se suočiti sa paradoksima Božića, kako onim teološkim tako i onim društvenim, promotrimo današnje čitanje i pokušajmo proniknuti što ono nama danas govori i što to znači slaviti Kristovu vladavinu.
Tekst počinje usred suđenja Kristu pred Poncijem Pilatom. Isusa su doveli jer židovi, pod rimskom okupacijom, nisu bili u stanju donositi neke pravne odluke, kao što je bila smrtna kazna. Oni su morali od svojih rimskih gospodara tražiti konačno odobrenje.
Pilat pita Isusa: “Ti li si židovski kralj?”
On to vjerojatno pita s određenom skepsom ali je vjerojatno već čuo govorkanja da je Isus neka vrsta mesije. Pilat želi znati je li Isus neki revolucionarni vođa, netko tko ima za cilj zasjesti silom na kraljevski tron.
Isus na pitanje odgovara pitanjem. “Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?”
Pilat mu odgovra. “Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?”
Pilat sugerira da najvjerojatnije mora postojati neki razlog zašto se je Isus pojavio pred sudom, jer takva paradigma vlada. Ako si kralj onda želiš i vlast.
A što Isus čini? Vraća se na prvotno Pilatovo pitanje i daje mu odgovor.
“Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.”
Isus priznaje da ima neke veze s karljevstvom ali govori Pilatu da on u svojoj glavi ima krivu predodžbu. Isus možda jest revolucionar ali ne od one vrste koja bi silom zauzela kraljevski tron.
On nikoga nema tko bi se borio da ga se izvuče iz situacije u kojoj se nalazi.
Ali sve što Plilat čuje jest Isusovo priznanje da on ima kraljevstvo – dakle analogija glasi – imaš kraljevstvo onda želiš i kraljevati. Dakle Pilat se nepokolebljivo drži postojeće paradigme.
„Ti si dakle kralj?” Pilat će Isusu.
Isus odgovara „Ti kažeš. Ja sam kralj.“
Pilat i Isus govore o dvije različite vrste kraljevanja.
„Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.
Tko je god od istine, sluša moj glas.”
I tu današnje čitanje završava i kao da možemo osjetiti Plilatovu frustriranost nakon odgovora koje mu je Isus dao.
O čemu ovaj to njemu govori?
Isus sažima čitavu svrhu svojeg poslanja baš u ovoj sceni s Pilatom.
Isus je došao svjedočiti istinu.
Ali čini se da taj odgovor ni malo ne raščišćava ovu situaciju niti nam daje odgovore koje mi tražimo. I onda slijedi ono čuveno Pilatovo retoričko pitanje: „Što je istina?“
Istina je riječ, mi to dobro znamo, kojom se tako olako razbacujemo unaokolo. U kulturi, u medijima, u svakodnevnom životu, u politici. Svi mi posjedujemo neke svoje predodžbe o istini i naravno svoje istine.
Koja je Isusova istina?
Je li Isus sam istina?
Ako je Isus istina što to onda znači?
Je li ovdje u pitanju promjena paradigme?
Ako pozorno proučimo Evanđelja onda ćemo se možda iznenaditi koliko malo puta Isus govori što bismo mi trebali i što ne bismo trebali vjerovati.
Isus nikada ne stavlja pred nas zbirku vjerovanja. Isus nam govori da slušamo njegov glas, glas istine. A ono što nam njegov glas govori nije tako puno u vezi s onim što nam je vjerovati, nego što nam je činiti. Isusovo učenje u sebi uključuje puno akcije, puno djelovanja, puno priča što nam je činiti kako bi živjeli u istini koju Isus predstavlja.
Kroz mnoge parabole Isus nas uči kako uključiti one koji su obično nepoželjni, kako voljeti one koji su nevoljeni, kako posložiti prioritete da bi Bog, a ne novac bio u središtu našeg života.
Kroz svoje učenje Isus nam govori o istini, a istina glasi da je kraljevstvo Božje tu, pokraj nas, tu, ovdje, sada. Ali ono je ovdje samo onoliko koliko smo mi u stanju i koliko smo mi pripravni prigrliti istinu koju nam Isus donosi.
Mi moramo voljeti, mi moramo živjeti, mi moramo služiti ako želimo ugledati to kraljevstvo Božje oko sebe.
Teolog Frederic Buechner piše da kraljevstvo Božje nije „mjesto nego je stanje, i tu i tamo, i sada i onda, i to u onoj mjeri koliko je ostvarena Božja volja na različite načine, među nama – i onda kraljevstvo Božje odmah nastupa.“
I dok prelazimo iz jedne crkvene godine u drugu, i dok stojimo na rubu Adventa, dok se usprkos recesiji pripremamo kititi bor i kupovati poklone, zastanimo za trenutak. Advent je početak priče, ali nas današnje čitanje podsjeća da i kraj držimo u svom vidokrugu.
Istina.
Bog nas je toliko ljubio da je došao k nama osobno u Kristu.
Istina.
Bog nas toliko ljubi da je svoju milost raširio na svakog od nas.
Istina.
Božje kraljevstvo je upravo tu, među nama, uz nas.
Istina.
Mi moramo pomagati kraljevstvu da uđe u nas, ne toliko govorom o svojoj vjeri koliko svojim djelima.
Ljubeći druge, pomažući svojim bližnjima i iscjeljujući one koji su ranjeni.
To zanači promijeniti paradigmu.
Ali to ne znači jednu potrošenu paradigmu zamijeniti nekom drugom također potrošnom.
Ne, to znači prigrliti Kristovu paradigmu.
Kristovu ljubav.
John Mansfield, u svojoj drami “The Trial of Jesus” („Isusovo suđenje“) prikazuje Pilatovu suprugu koja ostaje u sudnici dugo nakon su već svi otišli. Konačno, vojnik koji je sudjelovao u razapinjanju dolazi i ona ga pita: „Je li mrtav?“ Vojnik odmahuje glavom i kaže: „Ne, gospođo, on nije mrtav.“ Ona ga nastavlja propitkivati: „Ali naravno da je mrtav, on tamo već dugo visi.“ I vojnik odgovara: „Ne, gospođo, on nije mrtav. Njegova je ljubav sada puštena u svijet i ni Židovi ni Rimljani je ne mogu zaustaviti.“
Kristova ljubav nepromjenjiva je i vječna paradigm svakog kršćanina.