Blagdan Svih svetih je svetkovina cijeloga naroda Božjeg, svetkovina svih onih koji su kršteni i koji pripadaju Božjoj obitelji, a ne samo onih koji su već na nebu.

Među svetima velik je broj i iz našega naroda. I djece i mladeži, otaca i majki. Neki su u nebo stigli u nevinosti, bez grijeha. Nisu nikada izgubili milost Božju i Božje prijateljstvo. Npr. Sv. Ivan Krstitelj, Sveti Josip, Sveti Alojzije Gonzaga, Sv. Bonaventura, Sv. Toma Akvinski, Sveta Terezija od maloga Isusa.

Među svetima velik je broj i onih koji su živjeli u grijehu, pa se obratili iskreno i potpuno, te pokoru činili nakon obraćenja. Tako Marija iz Magdale, Savao Taržanin, Augustin, Margareta Kortonska i mnoštvo drugih. (Jeronim i desni razbojnik).

O svecima se danas manje govori nego prije. Kao da ih želimo posve zaboraviti. Ipak, sveci su nam primjeri, živi uzori koji nam pokazuju, da i ljudi mogu ići putem kojim je Krist prije prošao. Svjedoče nam, da svatko može postići savršenstvo, ako se odvaži i sav svoj život založi za Krista.

Kad govorimo o svecima, moramo izbjeći glavnu opasnost: da ih ne precijenimo! Sveci su prije svega tajna Božjega zahvata. Zasluga je njihova u odzivu. Sveci su se otvorili i na Božji poziv uzvratili vjernošću i ljubavlju. Sveci su nosioci blagoslova svijetu i svijet obraćaju Bogu. Oni su ljubili Boga svim srcem i svom snagom svojom. A jer su ljubili Boga ljubili su i ljude, kao sami sebe. Bili su skromni ljudi.  Potpunim pouzdanjem predali su se Božjim obećanjima. Svojim potpunim predanjem i odvažnošću dokazali su da je moguće živjeti evanđelje i život temeljiti na Bogu.

Sveci su ljudi koji su nikli u našoj povijesti uvjetovani svom našom ljudskošću, pa tako i grijehom. Ali to su ljudi i žene koji su imali posvemašnje povjerenje u Boga koji je Ljubav i Život te mu se posve stavili na raspolaganje i nastojali se otvoriti braći ljudima onom dobrotom kojom su se obogaćivali svojom vjernošću Ocu Života.

Oni su stalno bili u službi čovjeku i njegovu spasenju. Iako su stalno u vezi s Bogom, po-vezani su s nama. Prilike u kojima su živjeli, ljudi s kojima su se susretali, događaji koje su proživljavali bili su za njih prigoda susreta Boga koa onoga koji iznenađuje, očekuje, poziva i traži odgovor.

Oni nisu tražili svoju volju, nego volju Očevu: osluškivali su bilo trenutka i nastojali prenijeti spasenje, Život i Ljubav u vrijeme i sredinu u kojoj su sami živjeli. Oni nam mogu biti uzor u svojoj posvemašnjoj vjeri, napuštanju onoga što je bilo ustaljeno i u otvarnju onome što je novo, izazovno i zahtjevno. Stoga nemamo istih svetaca. Oni su zato neponovljivi, ali su nama poziv na velikodušnost i otvorenost Bogu života.

Kršćanski sveci su u tome imali uzor u Kristu koji je “Svetac Božji”. Oni su usvajali Kristov Duh i njegov stav prema životu.
Potrebno bi bilo otkriti u životima svetaca ovu naročitu vjernost Duhu Kristovu, uvjetovanu vremenom i prilikama u kojima su živjeli.
Sveci su za ljudsku povijest svjetlo koje probija maglu sebičnosti i zla i ujedno svjedočanstvo Božjega neprestanog djelovanja u vremenu i prostoru. Oni su odraz i nazočnost sa-moga Boga u vremenu i prostoru.

Kao što je Bog u punini jednom zauvijek ušao u našu ljudsku povijest u Kristu, tako on želi ulaziti u ljudsku povijest preko ljudi koji primaju Duha Isusa Krista.

Krist bi trebao biti punina svega. Upravo se ta punina Krista najbolje očitovala preko sve-taca. Tako je teško zamisliti našu ljudsku povijest bez jednoga Benedikta ili Franje Asiš-koga ili Dominika.
Sveci vode povijest budućnosti Bogu. Bez njih je povijest nemoguće shvatiti u razvoju, u napredovanju konačnom dovršenju.

U tome svjetlu trebalo bi promatrati i zagovorništvo svetaca. Oni su nama pomoć u prvom redu svojim životom. Sveci svojim životom ljubavi i svojom spoznajom i danas djeluju. Ne djeluju preko svojih djela, nego djeluju kao osobe koje žive u Duhu Božjem i koje djeluju iz ljubavi koja je vječna i stvaralačka. Njihovo zagovorništvo je i danas na djelu. Mi mu se otvaramo molitvom prošnje i spremnošću obraćenja.

S njima smo povezani i doći u vezu s njima osobno, pustiti da nas odraz Boga preko njih danas zahvati i da u današnjoj povijesti u našem osobnom životu preko njih Bog bude pri-sutniji – znači iskreno se moliti svecima.

Stoga štovati svece najprije znači zahvaljivati Bogu životvorcu na tom životnom zagovor-ništvu svetaca. Svakako, najveća naša zahvalnost uvijek mora biti zahvalnost na Kristu Posredniku i Zagovorniku.

Dok slavimo blagdan Svih Svetih, mi postajemo svjesni da smo i mi određeni na nebo. Apostol Ivan kaže: “Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakvoga kakav jest!” (Iv 3,2). Božja nas milost čini djecom Božjom i predmetom njegove ljubavi, a to je “vječni život” i dar Kristov otkupljenima.

Blagdan Svih Svetih poziva nas sve na svetost. Što je zapravo svetost?
Svetost je plod dobrohotnoga i posve slobodnoga Božjega odabiranja. Ona svoj vrhunac postiže u Kristu koji cijelom svijetu želi dati novoga Duha. Svetima mogu postati samo oni koji imaju otvoreno srce, željno da odgovori Božjemu pozivu i da prihvati silu Duha što ga Krist daje.

Svetost je u prvom redu nazočnost Božjega Duha u nama. Ona postaje vidljiva preko naših životnih postupaka. Nju zapažamo u brizi oca za svoju obitelj, u nježnosti majke, u zalaganju radnika.

Svetost je samo jedna: Duh Božji koji u nama djeluje, ali se ona očituje u mnogovrsnosti naših životnih postupaka. Kao što struja dolazi iz jedne centrale a služi za različite potrebe, tako isto i svetost dolazi od jednoga izvora – Oca preko Krista, a nama se dariva u Duhu.
Stoga, svetost je rascvat ljudske naravi i najveći domet čovječnosti. Ispravna svetost zahvaća naš ljudski svakodnevni život te ga preobražava snagom sile Božjega Duha, Duha dobrote i plemenitosti.
Svetost je uvijek plod slobodnoga otvaranja neizrecovoj Božjoj ljubavi koja je uvijek na djelu i koja uvijek čovjeka izaziva na odgovor života.

Sveci nam danas poručuju da je svetost moguća: svakoj dobi u svim staležima, u svim sredinama. Ona nije teška uz pomoć Božje milosti. Tu je pravo značenje današnje svet-kovine: štovanje svetaca.
Slavimo svete da bismo istaknuli našu obvezu da slijedimo njihove stope, nasljedujemo krjeposti i molimo njihov zagovor.

Sveci će nam pokazati jedini put da stignemo onamo gdje su oni stigli. Taj put je označio Krist i njegovi pravi sljedbenici: put blaženstva.
– To je put nutarnjega siromaštva, poniznosti. Bog nam je apsolutno potreban.
– To je put trpljenja, podnošenja naše bijede i njezinih posljedica te to učiniti sredstvom ot-kupljenja sebi i drugima.
– To je put blagosti, odbacivanja nasilja, osvete, mržnje da bismo učinili svoj život trajnom službom ljubavi za druge.
– To je put pravednosti, odbijanja prevara, uopće grijeha.
– To je put milosrđa, oproštenja i sveopće ljubavi.
– To je put čistoće srca i tijela.
– To je put mira, stalno i čvrsto odbijanje rata.
– To je put progona i uvreda. Tim putem je hodio Krist. To je put, koji preko križa vodi k slavi.
Jesmo li kadri poduzeti taj put? Braća nas s neba gledaju, potiču i pomažu.
Blaženstva nisu neki zakon već evanđelje milosti. Ona promatraju čovjeka koji ništa nema čemu bi se nadao na ovom svijetu i koji sve traži od Boga. To su ljudi kojih je život sličan onakvoj podložnosti i onakvoj službi u ljubavi kakvu je sam Isus usvojio na svome krštenju

Biti istinski siromašan u duhu, biti blag, biti gladan i žedan pravde, biti milosrdan, posjedo-vati čistoću srca, zalagati se za mir i podnositi progonstvo zbog pravednosti, znači biti blažen.
Krist je bio prvi istinski siromah….
Što ćemo naučiti od svetaca Božjih? Trudimo se i mi doći u nebo. Radimo na tome u svom životu, činimo pokoru kako bi sigurno stigli u nebo. Biti u raju, zato smo i stvoreni.

Sv. Terezija od Djeteta Isusa pomogla je ranjenom vojniku
“Ako bi se u duši kojega od vas možda porodila sumnja: ‘Žive li naši mrtvi zaista?’, onda neka pita onoga Francuza koji još i danas živi u Parizu, u čijem salonu još i danas u svako doba cvatu svježe ruže pred kipom sv. Terezije od Maloga Isusa.
Ovaj je čovjek bio teško ranjen u svjetskom ratu. Ležao je teško bolestan u bolnici neke engleske luke. Bilo je vrlo sumnjivo hoće li ostati na životu. Dobio je kuglu baš ispod srca. Već su ga tri puta stavljali na operacijski stol. Vojni liječnik, koji je pokušavao operirati ga, bacio bi nož za seciranje od sebe u posljednjem trenutku svaki put. I gle, za nekoliko dana kugla je sama od sebe na tajanstven način, bez ikakve operacije i liječničke intervencije, izašla na drugome mjestu.
– Gospodine doktore – zapitao je kasnije taj vojnik – zašto ste tri puta odložili nož i napustili moju tešku operaciju?
– Jer sam svaki put vidio mladu djevojku koja mi je suzdržavala ruku.
– Mlada djevojka? Biste li ju mogli prepoznati kada bih Vam pokazao njezinu fotografiju?
– Da, sigurno!
I izvuče mladi ratnik sliku sv. Terezije (+1897. godine).
– Je li to bila ona? – Jest, to je bila ona!
I od onoga vremena cvatu ruže u salonu ovoga čovjeka čiji je zemaljski život spašen po onoj koja sretno uživa vječni život.“ (Toth)

„Što oko nije vidjelo i uho nije čulo
i čovjeku ne pada na pamet:
što Bog pripravi onima koji ga ljube.“
(1 Kor 2, 9)

Fra Petar Ljubičić