Terezija je rođena 28. ožujka 1515. godine u Avili, u Španjolskoj. Kad je u dobi od dvadeset godina ušla u karmel, započela je gorljivo, a onda se ohladila i provodila život mlake redovnice. Kad joj je bilo skoro četrdeset godina, ponovno se u njoj probudila gorljivost prema Bogu i tad je započeo njezin veličanstveni put.
Taj je put konačno doveo do reformacije karmela kao i do pisanja knjiga koje su postale duhovnom klasikom. Tereziju je Gospodin obilato blagoslovio čestim karizmatskim iskustvima kao i velikim kušnjama. Od Gospodina je primila mnoštvo objava i viđenja. Govorila je o „opijenosti“ Duhom Svetim i o spontanom izljevu hvale u njezinim samostanima, kad bi jedna sestra za drugom počele hvaliti Gospodina i radovati se u njemu. Ona poučava da su iskustvo kako utjehe tako i patnje putovi, kojima nas Bog vodi u dublje jedinstvo s njim i veću plodnost u njegovoj službi. Nabrojimo samo neke elemente njezine mudrosti.
Zanemarivanje grijeha
Terezija je dala snažan opis „lakih grijeha“. „Lakim grijesima nisam pridavala puno pozornosti i upravo to me je uništilo“.
Ističe kako je to djelomično stoga što su je savjetovali svećenici koji su „bili liberalni i popustljivi“! „Govorili su da laki grijeh nije uopće grijeh, a ono što je ozbiljan smrtni grijeh da je laki. To mi je toliko naškodilo …“
Terezija, ipak, pravi vrlo važnu razliku između namjernog i slobodno odabranog lakog grijeha te lakog grijeha, koji nije namjerno ili slobodno odabran. Daje nam vrlo jasan opis onoga što pod tim podrazumijeva:
„Pazite na to i držite se ovoga naputka – jer je jako važno – dok ne vidite da ste tako odlučne ne uvrijediti Gospodina da biste izgubile tisuću života, prije nego što biste napravile smrtni grijeh i budite vrlo oprezne s lakima, zato da ih ne činite; ovo o svjesnima, jer onih drugih, tko li će to biti da ih ne napravi mnogo? No postoji jedna posve smišljena svjesnost, a druga je tako iznenadna da je gotovo istodobno počinjanje lakoga grijeha i dolaženje do svijesti, a da se nismo mogli ni snaći. Ali sasvim svjestan grijeh, koliko god malen bio – Bog nas njega oslobodio!; to više što nema maloga grijeha, kad se griješi protiv tako uzvišenog Veličanstva i kad vidimo da nas gleda! Jer meni se čini da je smišljeni grijeh, baš kao da čovjek kaže:
„Gospodine, makar Vam je to bolno, ja ću to učiniti; vidim da sve vidite, znam i shvaćam da to ne želite, pa ipak radije slijedim svoj hir i želju nego Vašu volju!“ A da je to u ovakvoj stvari malo, meni se ne čini tako; koliko god lak grijeh bio, mnogo je to, vrlo mnogo. Pazite na to, za ljubav Božju, sestre!“
Oslanjanje na vlastite snage
Terezija poistovjećuje oslanjanje na vlastite snage s ozbiljnom preprekom na putu napretka. „Uništilo me oslanjanje na vlastite snage“. Jedan od najčešćih razloga da ljudi započnu duhovno putovanje, a onda se vrate na staro, jest to što misle da su neuspješni. Umore se i obeshrabre, a to je rezultat oslanjanja na vlastite snage umjesto na Gospodina. Terezija daje savjet.
„Dajem vam jedan savjet: nemojte pomišljati da ćete stići dovde svojom snagom ili pak umješnošću. Štoviše, ako ste pobožne, postat ćete hladne.“
Terezija ističe da postoji primjetna razlika između vladanja osobe koja se približava duhovnom putu uglavnom vlastitim snagama, i osobe koja tom putu pristupa s vjerom u Gospodinovu milost.
„Kad smo najodlučniji, najmanje se uzdajmo u sebe jer pouzdanje mora doći od Boga. Kad to što sam rekla vidimo kod sebe, ne treba da smo tako plašljivi i stisnuti jer će nas Gospodin štititi da živimo u svetoj slobodi…“
Svetica nas potiče na vjeru u krv Kristovu i milost Božju te da nastavimo s duhovnim putem, uvjereni da ćemo napredovati.
„Preko krvi koju je On prolio… Neka se pouzdaju u milost Božju, a ne u sebe i vidjet će kako će ih Njegovo Veličanstvo prenijeti iz jedne razine boravišta u drugu. I oni će uživati u mnogo više blagoslova nego što to čovjek može i pomisliti u ovom životu.“
Na kraju, čak ako to i ne bude uskoro, Terezija obećava da ćemo svi postati sveti.
„Imajte veliko pouzdanje jer nije nužno zatomiti svoje želje, nego vjerovati u Boga da ćemo, nastojimo li, malo po malo, čak ako to i ne bude brzo, dosegnuti razinu svetaca, uz Božju pomoć.
Iz Glasila ICCRS-a, Rhema br. 13 (studeni/prosinac 2004.)