.

Središnje Euharistijsko slavlje na Obiteljski dan u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu, u nedjelju 28. srpnja 2024. predvodio je potpredsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, u zajedništvu s predsjednikom BK BiH mons. Tomom Vukšićem, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH, te sudjelovanje velikog broja vjernika. Propovijed biskupa Palića prenosimo u cijelosti:   

1. Za područje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine danas slavimo i obilježavamo Obiteljski dan. Osim u ovom našem euharistijskom zajedništvu ovdje u župi sv. Obitelji na Kupresu, u našim će se župnim zajednicama, također, na poseban način moliti za obitelji. Danas je ujedno svjetski dan baka, djedova i starijih osoba, pa ćemo u svoje molitve uključiti i njih.

Uz pozdrav svima vama okupljenima u ovoj župnoj crkvi, svoj pozdrav upućujemo i svima koji su s nama povezani putem bilo kojega medija i sudjeluju u ovom našem zajedništvu.

U središtu našega promišljanja i molitve danas je obitelj.

Što je obitelj?

Novorođena žirafa ustaje prvog dana, nakon godinu dana postaje samostalna, a nakon 4 godine napušta majku. Djeca se rađaju potpuno bespomoćna i pripremaju se za život u društvu oko dva desetljeća. Trajanje ovog obrazovnog puta je zbog jedinstvenih sposobnosti učenja i razmišljanja ljudskih bića.

Sociološki gledano, obitelj je prije svega skupina ljudi koja pripada zajedno, biološkom vezom, brakom ili slobodnim izborom. To je skupina ljudi koji žive zajedno pod jednim krovom ili raštrkani po cijelom svijetu, s dvjema osobama ili stotinu.

Ako pitamo ljude što im obitelj znači, onda bismo odgovor mogli dati pomoću pojmova koje povezujemo s obitelji: odgovornost, ljubav, povjerenje, podrška, sigurnost. S druge strane, puno se boli, nasilja i mržnje događa posebno u obiteljima. Stoga je i rođena izreka: “Dom/obitelj je najopasnije mjesto na svijetu, jer se tu događaju najstrašnije stvari!” Treba, također, reći da su iskreni, autentični pravi dom i obitelj mjesto i izvor mnogih blagoslova.

2. Obitelj je naša sudbina. Biblija priča priču o čovječanstvu od početka kao obiteljsku priču. Narodi su jedni drugima kao sestre i braća. I kao u svim obiteljima, bilo je i ima nevjerojatnih izazova unutar i među narodima.

Sjetimo se Abrahama, Sare i Hagare. Posljedice njihovog odnosa vidljive su i danas: Židovi i kršćani nazivaju Izaka, Sarinoga sina, svojim pretkom, dok muslimani Jišmaela, Hagarinog sina, vide kao svoga pretka. Do danas preci pokazuju tu crtu razdvajanja.

Ili sjetimo se braće Jakova i Ezava. Svađaju se i oko očeva nasljedstva. Tek nakon Jakovljeva bijega, nakon unutarnjih i vanjskih borbi, braća se izmiruju.

Ali ni sestre ne žive zajedno u slozi. Rahela i Lea moraju dijeliti Jakova. Jakov voli jednu, ali dugo ne može imati s njom djece. S drugom ima djecu, ali nije voljena.

Položaj žena odražava situaciju u zemlji. U nekim obiteljima ili zemljama rađa se mnogo djece, ali se doživljavaju neželjenima. I nije svaka ljubav plodna.

Biblijske pripovijesti nam pokazuju da naše obiteljske okolnosti utječu na situaciju u kojoj se ljudi nalaze i na to kako se ponašaju jedni prema drugima. Način na koji se nosimo s obiteljskim sukobima utječe na to hoće li ljudi i narodi biti blagoslovljeni i u miru.

Nitko od nas ne živi za sebe.

Uvijek je broj dva osnovni broj života, ono što određuje našu ljudskost. Počinje s dvije strane jednog srca koje kuca u našim grudima. Čovjek je Adam i Krist. Adam je osoba koja je svojom krivnjom protjerana iz raja. Isus Krist je taj koji ponovno otvara put u raj. Ta dva dijela nosimo u sebi.

Temeljna pitanja naših života često se pojavljuju u našim obiteljima. I velika je sreća kada obitelj možemo doživjeti kao mjesto gdje je naša duša kod kuće i gdje doživljavamo duboko međusobno povjerenje.

3. Božja Riječ koju smo čuli i koja je ponuđena za današnju 17. nedjelju kroz godinu daje nam neke obrise i nosive riječi važne za obiteljski život.

Sveti Pavao zajednicu u Efezu, zajednicu i obitelj kršćana koje povezuje vjera u Isusa Krista, poziva na dostojno življenje poziva. Prvi naš poziv je biti čovjek i po tome smo članovi svojih obitelji: drugi poziv je biti kršćanin, kad po krštenju postajemo članovi jedne veće obitelji – Crkve, a zatim smo pozvani živjeti dostojno ono što smo u svome životu prepoznali kao put ostvarenja svoje osobnosti i svoga života. Pavao sve poziva na ljubav i mir, dva temelja na kojima bi, također, trebala počivati svaka obitelj. Ljubav kao spremnost na žrtvu i služenje i mir kao plod nutarnjega sklada i sklada u odnosu prema Bogu i čovjeku.

Svi smo odrasli s modricama, ogrebotinama i kvrgama. Nitko nije pošteđen svega onoga što život sa sobom nosi. Ali od svih se traži da naučimo živjeti dostojanstveno i skladno u odnosu s prirodom, sa samim sobom, s drugima, s Bogom. A to se najprije uči u obitelji. Stoga su roditelji nezamjenjivi u odgoju. Ni najbolje ponuđeno obrazovanje, ni sve kurikulne reforme najsposobnijih znanstvenika to ne mogu nadoknaditi. Nove generacije roditelja vrlo su nesigurne. Zato je najvažniji dar za roditelje koji im treba pružiti i društvo i Crkva: sigurnost, poticaj i ohrabrenje!

4. U Evanđelju smo čuli događaj o Isusovu umnažanju kruha. To je svojevrsni zadani način i cilj života nas kršćana, bez obzira radi li se o pojedincima ili o obiteljima ili drugim zajednicama unutar Crkve.

Uz već poznate okolnosti oko ovoga događaja, Ivan nam pred oči donosi simbole i njihovo značenje. Njegova je briga pokazati: Isus Krist je Božji Sin, s njim je Bog došao na svijet (usp. Iv 1,19; 12,50).

Kad su završili s jelom, Isus kaže učenicima da skupe ostatke. Ova se riječ „skupljanje“, također, koristi za okupljanje zajednice. U ovo razmrvljeno vrijeme i trenutke važno je biti na okupu, važno je izgrađivati međusobno povjerenje i rasti iz dana u dan u njemu. Na taj se način stječe sigurnost.

Isus opravdava zapovijed skupljanja riječima: “da ništa ne propadne”. Ova riječ „propasti“ uvijek se koristi u Novom zavjetu kada se radi o umiranju, nestanku, izgubljenosti. Dvanaest košara simbol su sveobuhvatnosti. Broj dvanaest predstavlja savršenstvo i cijeli Izrael, cijelu Crkvu. Ima dovoljno za sve, to je poruka.

Koristeći tako šarolik jezik, Ivan nam izražava svoju poruku: Isus Krist brine za nas. On nam daje ono što nam je temeljno potrebno za život, dovoljno, a ne premalo.

Kao pojedinci i kao obitelji trebamo se okupljati s njim jer on želi da imamo dovoljno i da ne trpimo nedostatak. Nitko ne smije biti izgubljen, nego su svi, baš svi pozvani k njemu. A duhovna hrana koju od njega primamo ne bi trebala ostati s nama: trebamo je sijati, prenositi dalje, jer je još uvijek ima dovoljno, a ima i onih koji su gladni vjere, mira, povjerenja, ohrabrenja, gladni Krista. Kršćani su s pravom bili osjetljivi i kritični na nedavno izrugivanje i ponižavanje kršćanstva na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu. Međutim, i to je znak. S jedne strane da je današnji čovjek gladan za Kristom i svim vrjednotama koje danas ne prolazi u okolnostima života. S druge strane, poziv je to svim kršćanima na iskreno, autentično i svjedočko življenje našeg kršćanskog opredjeljenja.

5. Na kraju, Ivan nam govori da se Isus povukao kada su ga ljudi htjeli postaviti za kralja. Mnoštvo ga je tada pratilo jer su bili oduševljeni njime, ali samo radi ovog izvanjskog, materijalnog. Isus se ne osjeća pop-zvijezdom, zabavljačem. Povlači se u osamu.

Pitanje za sve nas: slijedimo li Isusa kao mnoštvo u ono vrijeme radi svoje izvanjske, materijalne koristi? Ili ga slijedimo vjerom, vjerujući da je naš Spasitelj?

Za razliku od tadašnjih ljudi, Krist nam dopušta da pronađemo sebe kada imamo vjere u Njega. Vjerom se približavamo Bogu i možemo ga iskusiti. Kad vjerujemo, otkrivamo Božji rukopis u našim životima.

Isus Krist je kruh koji je sišao s neba i on daje smisao našem životu. Ako ga slijedimo u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvi (usp. Dj 2,42), onda ga nalazimo i postajemo Njegovi živi svjedoci. Amen.

✠ Petar, biskup